EuroNogomet, nogometni magazin

Kolo Toure: Uklizavanje Wengeru mi je promijenilo život

Nekadašnji nogometaš Arsenala, Manchester Citya, Liverpoola i Celtica Kolo Toure je odgovarao na brojna pitanja čitatelja magazina FourFourTwo, osvrnuvši se na svoju trofejima bogatu karijeru i otkrivši neke do sada široj javnosti nepoznate detalje...


Koliko ste međusobno kompetitivni bili kao djeca ti i tvoja braća Yaya i Ibrahim? Što misliš, zašto ste ti i Yaya uspjeli na tako visokoj razini kao nogometaši u isto vrijeme?
- Bili smo uvijek jako kompetitivni, ali razlog tome leži i u činjenici da nismo tu bili samo nas trojica - nas je u obitelji devetero, sedmero braće i dvije sestre! Kao dječak, morao sam biti kompetitivan i boriti se svakog dana, jer su moja starija braća bila veća, snažnija i bolja od mene. Morao sam pronaći svoj put. Moj uspjeh je, kao i Yayin, došao od naših roditelja. Otac je bio u vojsci, tako da smo odrastali u vojnom kampu, što nam je pomoglo da dobijemo disciplinu i posvećenost. To nas je naučilo da nema laganog puta i da moramo naporno raditi svakog dana.

Klub ASEC Mimosas ima izvanrednu povijest slanja najboljih nogometaša iz Obale Bjelokosti u Europu. Što vam stavljaju u vodu tamo?
- U to vrijeme, klub je imao tu sreću da u svojim redovima ima bivšeg francuskog reprezentativca Jean-Marca Guilloua, koji mi je bio poput oca. On je onaj tko me je odveo u akademiju u Obali Bjelokosti u kojoj sam učio o nogometu i koji je donio veliku promjenu za sve nogometaše u Obali Bjelokosti. U jednom trenutku smo imali 'zlatnu generaciju': Yaya, ja, Didier Zokora, Salomon Kalou, Gervinho i brojni drugi igrači koji su prošli kroz tu akademiju. Giullou je tražio najbolje mlade talente s dobrom tehnikom i inteligencijom koje bi dalje pokušavao razvijati. Od malih nogu smo bili izloženi takvoj vrsti treninga, što nam je pomoglo da napredujemo na najbolji mogući način. Nogomet je igra, ali unutar nje postoje brojni važni detalji koji vam pomažu da postanete bolji i efikasniji.

Kako je prošao razgovor s Arsenom Wengerom nakon što ste mu uklizali tijekom probe u Arsenalu?
- Imao sam doista sreću da sam dobio priliku otići na tu probu. Proveo sam tamo dva tjedna i, kao što znate, uklizao na treningu Arsenu Wengeru! (smijeh) Ali, znate, to uklizavanje mi je promijenilo karijeru. To je treneru pokazalo koliko želim uspjeti i koliko želim postati profesionalni nogometaš. U svakom slučaju, on je to tako shvatio...

Što vam je rekao odmah nakon toga?
- Svi igrači su se smijali, a ja sam bio u šoku! Mislio sam da će me se odmah tog trenutka riješiti. Ali, Arsene je inteligentan čovjek: on je tu vidio samo mladog afričkog momka koji ga želi impresionirati i dao mi je priliku da pokažem za što sam sposoban.

Čini mi se da ste ponekad, po dolasku u Arsenal, igrali kao napadač i postigli nekoliko golova. Je li to bila vaša glavna pozicija u to vrijeme i što ste mislili o prebacivanju u obranu?
- Počeo sam kao krilo! To je bilo jednostavno: bio sam mladi igrač koji dolazi u Premier ligu u veliki klub kakav je Arsenal, a oni su mi željeli dati priliku da vide jesam li sposoban mijenjati pozicije. Imao sam snagu, bio sam brz i radio sam naporno, ali kao obrambenom nogometašu u Arsenalu u to vrijeme konkurencija su vam bili igrači poput Sola Campbella i Martina Keowna. Oni su bili sjajni igrači, tako da mi je bilo teško probiti se u momčad kao stoper. Trener mi je davao prilike s klupe, jer sam bio igrač koji je mogao igrati na svakoj poziciji. Taktički sam bio u redu - ne fantastičan, ali u redu. Jedna od prvih utakmica koje sam igrao za Arsenal je bila utakmica protiv Chelsea u gostima na krilnoj poziciji. Ušao sam s klupe u igru i zabio izjednačujući gol za konačni remi 1:1, nakon što smo ostali s desetoricom igrača jer je Patrick Vieira dobio crveni karton. Sve je krenulo od tog trenutka, jer je trener znao da mi može vjerovati.

Kako je bilo igrati pod vodstvom Arsena Wengera? Kako je on pomogao u razvoju vaše karijere?
- U životu morate biti jako sretni kako biste imali ljude koji će vam pomoći. Gospodin Wenger je bio nevjerovatan prema meni. Imao sam u nogometu par očinskih figura: prva je bio Jean-Marc Goullou, a druga Wenger. Obojica su mi promijenili sve. Arsene me je učinio boljim igračem i njegovao je moje kvalitete, a onda mi pomogao da unaprijedim sve svoje slabosti.

Kakvo je bilo razmišljanje u svlačionici Arsenala na početku sezone 2003/04? Jeste li očekivali da ćete imati tako veliku ulogu?
- Nisam imao pojma. Bio sam mladi igrač i to je bio veliki korak prema naprijed za mene, ali iskoristio sam priliku. Igrao sam svaku utakmicu kao da mi je posljednja, davao svoj maksimum. Igrati za Arsenal u to vrijeme je bila velika, velika stvar i želio sam pokazati kako sam sposoban nositi se s tim izazovom. Stariji igrači su se sjajno odnosili prema meni. Igrao sam u puno momčadi i u puno klubova, ali ucijek ću se sjećati te momčadi Arsenala: igrači za velike utakmice, ali i sjajni momci. Nikad to neću zaboraviti. Shvatio sam da su igrači koji su najviše toga ostvarili u karijeri zapravo i najskromniji. Zvao sam ih svojom velikom braćom. Netko poput Dennisa Bergkampa: kakav čovjek - tako posvećen i takav uzor da svakog dana budete najbolji što možete biti. Martin Keown je također bio jedan od velike braće. Pomogao mi je da se uklopim. Preuzimao sam njegovu poziciju na terenu, ali on mi je uvijek pomagao i davao mi savjete.

Što biste najviše izdvojili iz te sezone?
- To je bilo tako davno i puno se stvari dogodilo od tada. Igrali smo jako puno utakmica te godine. Kad pomislite 'Nepobjedivi', pomislite: 'kakva sjajna obrana'. Ali, iskreno, rekao bih da je ključ više bio u napadu. Imali smo neke sjajne igrače naprijer, igrače koji bi, kad bismo gubili, radili još napornije da nas vrate u igru. U momčadi je vladao takav momčadski duh da su se i ti igrači branili kao psi da bi momčad pobijedila. Momčadski duh je ono čega se najviše sjećam iz te nepobjedive momčadi.

Ljudi govore kako je Thierry Henry bio jako zahtjevan prema svojim suigračima. Koliko ima istine u tome i ima li kakvih primjera u vezi s time?
- Thierry je bio vrlo, vrlo, vrlo, vrlo, vrlo zahtjevan! Zbog toga je i postao jedan od najboljih igrača na svijetu. On je bio zahtjevan prema ljudima oko sebe, ali još više prema samom sebi. To je mentalitet vrhunskog igrača. On je želio uvijek biti najbolji. Normalno je da puno tražite i od svojih suigrača, jer se to događa kad tražite puno i od sebe. Nema tu nikakve drame. Naravno, kad ste mladi, nije lako kad veliki igrač zahtijeva nešto od vas, ali danas sam zahvalan Thierryu zbog toga. To je život: učiti i stremiti prema izvrsnosti, morate sami sebi postaviti te visoke standarde.

Jeste li uživali u slavnim dvobojima s Manchester Unitedom u tom vremenu? Čega se sjećate iz 'Bitke za Old Trafford 2003.'?
- Obožavao sam ih! Sjećam se te borbe na Old Traffordu - i danas vidim te slike Martina Keowna u svojoj glavi. (smijeh) Bio sam mlad igrač, ali pokušavao sam smiriti ljude! Ali to je samo pokazalo mentalitet momčadi: veliki igrači se uvijek žele međusobno poubijati kako bi pobijedili. Kakvo je to iskustvo bilo za mene - danas znam da sam imao veliku sreću jer sam bio dio te fantastične priče.

Tko je najbolji stoper s kojim ste igrali?
- Sol Campbell, definitivno. Bili smo različiti igrači: on je bio sjajan u skoku, a ja sam bio brz. On je kupio svaku loptu koja je dolazila zrakom, a ja sam pokrivao sve na tlu. Sjajno smo se nadopunjavali.

Što je izazvalo vaše praznovjerje zbog kojeg ste uvijek posljednji izlazili na teren? Zbog toga ste protiv Rome dobili žuti karton!
- (smijeh) Uvijek sam to pokušavao napraviti. I trčao bih prije početka utakmice od polukruga ispred šesnaesterca do gol crte. Mislite da ćete pobijediti ako napravite takve stvari. Čak i kad izgubite, ipak to želite napraviti. To mi se osvetilo u utakmici protiv Rome, ali što se može?

Zašto ste otišli iz Arsenala 2009.? Što se dogodilo s Williamom Gallasom na Boxing day 2008. godine što vas je dovelo do toga da predate zahtjev za transfer?
- Teško je sada pričati o tome. U nogometu prolazite kroz puno takvih emocija. Arsenal je u to vrijeme bio moja obitelj. Igrao sam za klub koji mi je dao priliku doći u Englesku i pokazati se. Ali, to je kao i sve drugo u životu - čak i velike veze mogu doći do kraja. Ne mogu nikoga kriviti, zapravo. Davao sam sve od sebe tamo sedam godina, ali ja nisam bio jedini igrač koji je otišao u to vrijeme - Patrick Vieira i Thierry Henry su također otišli. Navijači Arsenala znaju da i sad navijam za klub, jer ću mu uvijek biti zahvalan.

Kakva je bila situacija u Manchester Cityu kad ste vi došli u klub? Jeste li i tada znali da ćete jednom osvojiti naslov prvaka?
- Znao sam da će se dogoditi neke velike promjene. Ja sam bio jedan od prvih poznatijih igrača koji su stigli u klub, nakon Emmanuela Adebayora. To je bio početak, a stvari su počele dobivati oblik nakon toga. Naravno, trebalo nam je više igrača kako bismo promijenili mentalitet momčadi, jer je uvijek teško podići klub s određene razine na višu. Postoje neke stvari koje morate napraviti kako biste postali elitna momčad, a za to treba vremena. To je ono što se u to vrijeme događalo u Manchester Cityu. To je bilo jedno od najvećih iskustava u mom životu. Bilo je divnih ljudi u klubu, oni imaju sjajne navijače i uživao sam. Bio sam uvjeren da ćemo osvojiti naslov prvaka, apsolutno.

Kako je bilo igrati s Yayom u Manchester Cityu? Tko je bio bolji igrač tijekom karijere?
- Oh, to je bilo fantastično. A znate da sam ja bio bolji, naravno! (smijeh) Za mene, Yaya je bio jedan od najboljih igrača na svijetu u to vrijeme - legenda. Čak i dok je igrao u Ukrajini, ja sam pričao o njemu. Govorio sam ljudima, 'Imam brata koji je bolji igrač od mene'. Pokušavao sam nagovoriti menadžere da ga dovedu u neki veliki klub, ali oni nisu željeli raditi s njim. Na kraju je izrastao u staturi i kvaliteti, a kad je dogovorio transfer u City bio sam jako sretan što će i moj mlađi brat biti blizu. On je razmišljao o drugim klubovima, ali ja sam mu rekao, 'Ne, dođi ovdje - City će izgraditi fantastičan klub'. Chelsea i Manchester United su već u svojim redovima imali velike legende i tamo bi mu bilo puno teže. Rekao sam mu, 'Imaš priliku ovdje postati legenda'. I uspio je. Doista sam ponosan, jer sam dao sjajan savjet bratu! Uvijek želite da članovi vaše obitelji budu bolji od vas. Nažalost, Ibrahim nije imao tu sreću (preminuo je 2014. s 28 godina).

Propustili ste osvajajnje FA kupa 2011. godine zbog suspenzije radi korištenja nedopuštenih sredstava. Koliko je taj period bio težak za vas?
- To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Ne želim se više vraćati na to, jer je bilo jako teško. Ipak, život je poput burze - jednog dana stvari krenu gore, a onda se vrate dolje. Važno je da i onda kad idete prema gore ostanete isti kao što ste i kad idete dolje. Nije padanje ono što je važno, nego način na koji se ponovno dižete. Ja sam se vratio iz tog vremena, otišao iz Citya u Liverpool, a onda zamalo opet osvojio Premier ligu. Želio sam pokazati da to mogu-

Kakvo je za vas bilo to razdoblje u Liverpoolu? Zašto niste osvojili ligu u sezoni 2013/14?
- Bilo je dobro i uživao sam u vremenu provedenom na Anfieldu. Imao sam tu sreću da surađujem s Brendanom Rodgersom. Od tog trenutka sve se za mene promijenilo. Želio sam dokazati svima da mogu prebroditi teško razdoblje u Cityu, a imao sam za to priliku u Liverpoolu. Mogao sam nastaviti igrati na najvišoj razini sa sjajnim igračima u fantastično vrijeme. Zašto nismo osvojili ligu? Nekoliko stvari se dogodilo. Ljudi uvijek spominju to proklizavanje Stevena Gerrarda na domaćem terenu protiv Chelsea, ali nije to bio jedini razlog. Ja sam napravio pogrešku par mjeseci ranije protiv West Bromwicha. Svi moramo preuzeti odgovornost za to. Ne želim da ljudi govore da je to klizanje bilo jedini razlog, jer nije. Steven je bio nevjerovatan za klub i postigao je puno važnih golova. Svi kolektivno moramo podijeliti krivnju.

Igrali ste s Mariom Balotellijem u dva kluba. Koji su vaši omiljeni trenuci s njim?
- (smijeh) On je tako lud dečko. Tako je smiješan. Sjećam se da je na treninzima Citya uvijek pokušavao imati poseban odnos s Robertom Mancinijem. Vidjeti iz zajedno svaki dan kako pričaju poput oca i sina - to je bilo jako smiješno. Mario se svađao s njim cijelo vrijeme, nije ga slušao! Ali Mancini ga je volio i pokušavao mu je pomoći koliko god je mogao. Ljudi ne poznaju Marija. On je sjajan dečko. On ima tu mladalačku stranu, ali je radio i sjajne stvari. On je bio jako dobar igrač.

Kakva je bila tranzicija s Brendana Rodgersa na Jürgena Kloppa?
- Nije to bila velika, velika promjena, znate. Brendan je donio stabilnost u klub i zamalo smo osvojili naslov prvaka, ali onda su stvari postale malo teže i morao je otići. Imali smo sjajnu organizaciju pod Brendanom, koji je volio napadati i biti agresivan. Da smo osvojili naslov prvaka 2014., on bi ostao duže. Nažalost, to se nije dogodilo, ali bilo je to zanimljivo razdoblje. Jürgenu nije bilo lako u prvoj godini, jer je tek učio o engleskom nogometu i izgubili smo nekoliko utakmica. Ali njegov pristup nije bio previše različit od Brendanovog: napadački nogomet, intenzitet - sve. To je doista počelo funkcionirati za njega nakon par godina.

Liverpool je bio blizu osvajanja Liga kupa i Europa lige u vašoj posljednjoj sezoni, ali je izgubio u oba finala. Koliko vam je to teško palo?
- Finale Europa lige 2016. protiv Seville... kakva utakmica! To je bilo poput finala Lige prvaka koju sam igrao s Arsenalom protiv Barcelone. Dobro smo počeli i vodili smo 1:0, ali onda smo loše otvorili drugo poluvrijeme. Kad je Sevilla izjednačila minutu nakon početka drugog poluvremena, momentum se okrenuo na njihovu stranu i stavili su nas pod još veći pritisak. Jednostavno se nismo mogli nositi s time. Igrač kojeg ćemo se uvijek sjećati je Ever Banega - kakav igrač! On je vodio igru za njih te večeri. Bio je izvanredan. Bio sam iznenađen pristupom Seville u prvom poluvremenu, jer su igrali na puno dugih lopti. Nisam imao pojma zašto. Ipak, nakon odmora su počeli igrati više španjolski nogomet i teško smo se nosili s time.

Izgubili ste u dva finala Kupa Nacija, 2006. i 2013. Kakav je osjećaj bio konačno osvojiti to natjecanje 2015.?
- Ja uvijek kažem da je za mene najvažniji trofej u karijeri taj Afrički Kup Nacija. Moja zemlja je to zaslužila. Trebali smo osvojiti četiri ili možda i pet turnira prije toga, ali nismo jer nismo bili grupa. Nismo igrali kao momčad. Svi su mislili samo na sebe, nismo pronalazili način kako postati cjelina. Nismo ništa bolji bili niti na svjetskim prvenstvima, jer je uvijek problem bio u igračima, a ne u izbornicima. Oni su dolazili i davali svoj maksimum, ali mi smo imali u momčadi nekoliko sebičnih igrača. Ali bio sam jako ponosan kad smo konačno osvojili Kup Nacija 2015., posebno jer je to bilo moje posljednje veliko natjecanje. Nisam dobivao pozive svaki put tijekom kvalifikacija, ali sam rekao izborniku Herveu Renardu: 'U svakom trenutku kad me zatrebate, pozovite me. Ja ću uvijek pomoći svojoj zemlji'. Mučili su se, tako da me je nazvao i pitao bih li se vratio. Nisam igrao u to vrijeme svakog tjedna za Liverpool, tako da nisam bio u savršenoj formi, ali sam želio dati sve od sebe. Trenirao sam naporno svakog dana kako bih bio spreman za utakmice. Na kraju smo se uspjeli kvalificirati i osvojiti turnir.

Ponovno ste se ujedinili s Brendanom Rodgersom u Celticu 2016. Volite li vi njega koliko on voli vas?
- (smijeh) Ja volim Brendana! On mene ne treba voljeti, ali je već pokazao koliko brine o meni. Igrao sam za njega u dva kluba, a sada me je uzeo u stručni stožer Leicestera za pomoćnika - to mi sve govori. Igranje u Celticu je bilo fantastično iskustvo. To je još jedan klub s poviješću osvajanja trofeja. Odlazak tamo je bio veliki izazov, jer morate pobijediti u svakoj utakmici, ali uživao sam. Sjećam se remija 3:3 sa Cityem u Ligi prvaka. Bio sam već prilično spor i star, ali smo uspjeli ostvariti sjajan rezultat. Atmosfera je bila nevjerojatna. Mislim da je najbolja atmosfera koju sam doživio bila na Celtic Parku. Ali, Brendan je čovjek koji je promijenio i moj život. Treneri vas uzimaju u momčad jer vam vjeruju, a to je sve što mi je važno. Ono što naučite u utakmicama je ono što uvijek možete prenijeti mlađim igračima, a ja am osjetio da je moje iskustvo ono najbolje što im mogu prenijeti.

Navijači Celtica su bili ljuti zbog načina na koji ste vi i Rodgers napustili klub i otišli u Leicester u veljači 2019. Što sada možete reći o tome?
- Kao što sam već rekao o vezama - u nekom trenutku jedno od vas može poželjeti krenuti dalje, ali ljubav je i dalje tu. Mi uvijek poštujemo navijače i imamo razumijevanja za njih, ali nekad morate krenuti za drugim stvarima. Imali smo sjajno iskustvo i bila je privilegija raditi tamo.

Koliko uživate u trenerskom životu? Zašto je Leicester pravo mjesto za vas u ovom trenutku?
- Priča ovog kluba je sjajna. Leicester je osvojio Premier ligu 2016. godine kao autsajder, što je bilo nezamislivo. Takve stvari se ne događaju brojnim klubovima. Mi želimo donijeti određenu stabilnost, želimo da Leicester ima konstantu u rezultatima. Doista uživam u radu sa svim ljudima ovdje, i igrači i vlasnici su sjajni ljudi. Ovo je poseban klub koji je napravio posebne stvari. Sada imam UEFA Pro licencu, do čega je bio dug put koji je počeo još dok sam igrao za Liverpool. Program je bio jako dobar, radio sam s bivšim igračima i učio od drugih trenera, kao i iz drugih sportova. Uživao sam.

Kevin Phillips je jednom rekao da je Jamiea Vardya izazovno voditi kao trener. Koliko je vama teško raditi s njim i zašto je on toliko značajan za momčad Leicestera?
- (smijeh) Jamie, Jamie, Jamie... Jamie je Jamie! On je dobar momak - Gospodin Leicester, rekao bih. On je čovjek koji voli nogomet i koji želi da njegova momčad pobjeđuje. Kad on igra, nije važno koji je rezultat - on će učiniti sve što može kako bi zabio gol i pomogao svojoj momčadi da pobijedi.












.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN