Znam što mislite. Znam što želite znati. To je pitanje koje mi uvijek postavljaju. Kako sam otišao iz Barcelone u Zagreb, a onda u Leipzig? Kakav to katalonski dječak, rođen samo 25 kilometara od Nou Campa, napusti La Masiu kako bi otišao u Hrvatsku? Da, znam. Doći ćemo do toga. Ali za početak, moja priča počinje u Terassi, i počinje s loptom.

U svim mojim najranijim sjećanjima sam ja s loptom. Posvuda. Zalijepljen za nju. Samo sam  želio igrati cijelo vrijeme. Čak sam i spavao s nogometnom loptom!! U mom prvom sjećanju uopće ja i moj stariji brat Carlos igramo na mini golove koje su naši roditelji postavili na naš balkon. Bile su mi dvije godine, a Carlos bi me jednostavno postavio na gol i samo pucao na mene! Haha!

Uz njega i mog oca, bilo je nemoguće biti lud za nogometom u mojoj kući. Trebao bih objasniti da moj otac, Miguel, vodi trgovinu kozmetikom, ali njegov drugi posao - recimo njegova prava strast - je nogometni trener.

Živjeli smo i disali predivnu igru. Ništa mi nije značilo toliko koliko igranje nogometa. Imati loptu zalijepljenu za sebe. Znam, svaki nogometaš to kaže, zar ne? Ali doista ne vjerujem da razumijete.

Dat ću vam jedan primjer koliko smo nerazdvojni bili lopta i ja.

Jednom, prije nego što sam se i upisao u La Masiju, pratio sam oca dok je kao trener vodio utakmicu u Castelldefelsu. Bilo mi je osam godina. Sretno sam se igrao sam s loptom, kad je netko - mislim da je to bio prijatelj mog oca - prišao i rekao mi: 'Hej Dani, dođi ovamo! Nećeš vjerovati. Slikat ćeš se s Lionelom Messijem!'

Messi je, valjda, imao nekog prijatelja koji je igrao u toj utakmici i došao ga je gledati. Wow, Mesi, zar ne? U Castelldefelsu? Koje se dijete ne bi htjelo slikati s njim?

Pa, ja!

Ja sam rekao: 'Ne, hvala, nije potrebno. Želim se nastaviti igrati. To je samo slika, zar ne?'

Ali, protiv moje volje, posjeli su me pored Messija i napravili fotografiju. Nisam mu čak ništa ni rekao. Samo sam čekao taj klik i nastavio se igrati s loptom, kao da ja njemu činim uslugu.

Na kraju, moram reći da mi je drago što su me natjerali, jer još imam tu sliku uokvirenu kod kuće. Ipak, u to vrijeme nisam bio sretan zbog toga što je moje vrijedno vrijeme igranja bilo prekinuto - čak ni zbog ikone.

Čak mi ni Leo Messi nije mogao skrenuti pozornost s lopte. Izvini, Leo :)

Kad sam se priključio La Masiji, nedugo nakon te prilike da upoznam Messija, zapravo sam plakao.

U moju obranu, bilo mi je devet godina i želio sam ostati s prijateljima u Espanyolu. Ali moj otac je donio odluku i moram reći, na kraju, on je znao što je najbolje za mene.

Imam puno nevjerojatnih uspomena iz La Masije i Barcelona će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Bila je privilegija igrati tamo. To je referenca za ostatak nogometnog svijeta i svako dijete bi dalo sve što ima da može igrati tamo gdje je toliko velikana došlo i naučilo svoj zanat. To je posebno mjesto, mjesto visokih standarda. Dajte, pa to je Barcelona!

Ipak, bilo je pritiska. Pravog pritiska. Uvijek je netko gledao. Svaki dan sam znao da bi to mogao biti moj posljednji dan tamo, znate?

Sjećam se vrlo jasno kraja svoje prve godine, kad mi je bilo 10, a naša momčad je upravo pobijedila u finalu dječjeg turnira u Andori protiv Atletico Madrida. Naš trener nas je posjeo sve nakon utakmica i počeo svakoga pojedinačno pitati, zašto mislimo da zaslužujemo biti u La Masiji i sljedeće godine.

Bilo mi je deset godina. Bio sam jako nervozan. Nisam imao pojma što reći. Ja sam samo želio igrati nogomet!

Sjećam se da sam samo slušao kako trener ide u krug, dok nije došao red na mene. Preznojavao sam se. Nisam imao pojma kako bi to moglo utjecati na moj život. Kad je konačno došao do mene i upitao me, 'Pa, Dani, zašto ti misliš da bi trebao nastaviti ovdje i sljedeće sezone?'...

Ja sam samo promrmljao nešto kao, 'Pa, treneru, ovo je bila dobra sezone i mislim da sam napredovao tijekom godine...?'

On je na sekundu pogledao u mene i rekao, 'Da, slažem se. Jako dobro, Dani.' I onda je otišao dalje. Jednostavno tako. Uskoro smo dobili potvrdu da ćemo svi ostati tu i sljedeće godine. Bio sam oduševljen, posebno nakon pobjede na turniru. Bilo je to kao dvostruka titula!

S Barcelonom sam igrao na nekim sjajnim turnirima, susreo sam neke nevjerojatne ljude i naučio jako puno. Jednom sam čak igrao utakmicu na Nou Campu. Na tom terenu. Sveto tlo. San.

Pa, zašto sam napustio to nevjerojatno mjesto nakon sedam godina?

Pa, trebao mi je projekt. I naravno, jer sam to ja. Morao sam igrati. Trebala mi je lopta.

U prvom trenutku u Barceloni nisu vjerovali da odlazim. Nitko ne odlazi iz Barcelone kako bi otišao u Hrvatsku. Nitko. To se jednostavno ne radi. Ali ja jesam. Čim mi je otac rekao za ponudu, ja sam rekao 'Idem'. Jednostavno.

Nisam bio prestrašen kao kad sam otišao iz Espanyola u Barcu. Nisam plakao. Tada sam već živio izvan kuće, u La Masiji. Trebalo mi je da izađem iz svoje zone komfora i to mi je jednostavno izgledalo kao prirodan sljedeći korak, iako mi je bilo samo 16 godina.

Moj otac mi je rekao, 'Taj klub, Dinamo Zagreb, žele od tebe napraviti svoj projekt. Oni žele uložiti sve u tebe.'

To je bilo sve što sam trebao čuti. Nije me bilo briga gdje je to ili to što je izvan pet najjačih europskih liga. Nisam znao ništa o Hrvatskoj, ali sam znao da sam u Barceloni u opasnosti da se izgubim u sustavu, da postanem samo jedan od igrača u nizu, bez jasne staze do prve momčadi.

U Barceloni sam bio u istoj dobnoj skupini kao i Carles Aleñá, Marc Cucurella, Carles Pérez. Kad pogledamo unatrag, danas je samo Carles Aleñá član Barcelone, a i on je na posudbi. Ostatak moje grupe je u drugim klubovima, ili u drugoj momčadi Barcelone. Jako se teško probiti u prvu momčad.

Predsjednik Dinama Mirko Barišić mi je rekao da me oni žele razvijati, staviti me u prvu momčad, dati mi iskustvo u europskim natjecanjima i na kraju učiniti najskupljim igračem u klupskoj povijesti: Dinamo je poznat po tome da odgaja mlade talente i prodaje ih vrhunskim europskim klubovima. Do tog trenutka njihova najveća prodaja je bila transfer Luke Modrića U Tottenham 2008. godine. Kao tinejdžeru, čuti da netko ima toliko povjerenja u vas, da vam kaže da biste jednog dana mogli biti vredniji od Modrića... Wow!

Nije mi puno trebali niti da se zaljubim u Hrvatsku kao zemlju. Hrvatska je nevjerojatna zemlja, predivno mjesto koje još uvijek smatram svojim drugim domom. Za vrijeme praznika, kad imam odmor, sada imam izbor: ići u Španjolsku, gdje mi je obitelj, ili ići u Zagreb, gdje je moja druga obitelj!

Hrvatska je nevjerojatna zemlja, ali je još uvijek mlada zemlja, znate? Još uvijek ima znakova sukoba koji su se događali ne tako davno, a mnogi ljudi se još uvijek oporavljaju od rata. To je bilo manje očigledno u nekim većim gradovima poput Zagreba, ali kad bi Dinamo gostovao u nekim manjim pograničnim mjestima, posljedice rata su još uvijek bile vidljive. Kako da to objasnim...? To je kao... dišete drugačiji zrak na tim mjestima.

U nekim gradovima još uvijek možete vidjeti rupe od metaka po zidovima i djecu koja igraju nogomet na terenima ispred zgrada oštećenih bombaam. Te su mi se slike urezale u pamćenje. To me je šokiralo. Teško mi je čak i pričati o tome, kao nekome izvana. Morate to sami vidjeti. Morate to proživjeti. Nije se samo rat dogodio prije trideset godina, nego etnički sukob. Nešto što je podijelilo zajednicu. Ljudi koji su nekada živjeli jedni pored drugih su se ubijali međusobno. To je teško za nositi se s tim. Kao rezultat toga, neki ljudi su i dalje zatvoreni po tom pitanju. Neki još uvijek nisu u potpunosti prešli preko toga što se dogodilo. Neki nisu krenuli dalje. To je realnost rata, pretpostavljam.

Naučio sam puno o povijesti Hrvatske kroz nogomet. Dok sam učio jezik, pamtio sam pjesme koje su navijači pjevali i počeo razumijevati pravo značenje tih riječi. One su govorile o boli i patnji, o želji za jedinstvom u vrijeme kad ga nije bilo. Od tih stihova se i danas naježim, čovječe.

Uz to što sam dobio uvid u dio svijeta i kulturu o kojima nisam znao ništa, Hrvatska mi je pružila i neke od najboljih trenutaka kao nogometaša. Osvojio sam naslov prvaka Hrvatske, hrvatski kup, igrao sam u nekim nevjerojatnim utakmicama i tu sam dobio svoj prvi poziv u reprezentaciju Španjolske. Kad je u pitanju to posljednje, sjećam se da mi je naš trener prenio vijest na kraju treninga. Nisam mogao vjerovati. Samo sam govorio, 'To ne može biti istina... Nemoguće!' dok mi je ostatak igrača Dinama postavio pasillo - znate kad se poredaju u znak počasti, ali umjesto da vam plješću, tuku vas!

Dinamo je ispunio i svoje ludo obećanje da će me učiniti svojim najskupljim transferom svih vremena, kad sam prešao u RB Leipzig.

Od tog trenutka je počelo sljedeće poglavlje u RB Leipzigu, gdje sam već iskusio toliko divnih stvari i gdje mogu raditi s nekima od najboljih na svijetu, ne samo s trenerom Nagelsmannom.

Trener me je osobno kontaktirao prije mog transfera u siječnju 2020. i moram reći da je on taj koji me je uvjerio da dođem u Njemačku. On je intenzivan, ponekad čudan, haha! Ali je jako inteligentna, strastvena osoba i sjajan komunikator.

Da budem iskren, nisam siguran koji je najbolji pridjev za opisati ga... On je jednostavno Nagelsmann. Čisti intenzitet, čista emocija. On će uvijek reći ono što misli, a najvažnije je da uvijek znate što želi od vas.

Kad me je nazvao, rekao mi je koliko račluna na mene i kako mi može pomoći da napredujem i dosegnem sljedeću razinu u svojoj karijeri. Nijedan drugi klub to nije napravio: to me je podsjetilo na Dinamovu vjeru u mene pet godina ranije i znao sam da je to pravi projekt za mene. Za sada, nisam pogriješio!

Ali, koliko god je moj dosadašnji nogometni put bio nevjerojatan, moram reći da se ništa ne ističe poput te jedne utakmice iz vremena provedenog u Hrvatskoj. Ne mogu vam to ne ispričati...

Dinamo Zagreb - Hajduk Split.

Vječni derbi.

Ta utakmica, čovječe. To je poput El Clasica, ali još intenzivnije!

Kako vam to mogu objasniti...? U Hrvatskoj, Dinamo i Hajduk su poput majke i oca. To je nešto ogromno. Svatko bira stranu. Nitko nije neutralan. Čak i izvan terena, kad god bih otišao na jug do Splita, svi bi gledali u mene. Kao da ne bih trebao biti tu. Kao da sam iza neprijateljskih linija ili tako nešto.

Ljudi bi mi ponekad govorili neke stvari na ulici - ne ugodne stvari! Recimo samo da se nisu htjeli slikati sa mnom. Ali, nasreću nisam imao susret s nekim pravim ultrasom kad sam išao tamo u posjetu. Možda njihovom raspoloženju nije pomagalo to što nikad nismo izgubili od Hajduka dok sam ja bio u Dinamu. Hahaha ;)

Jedan derbi koji se za mene ističe u odnosu na ostale je bila ligaška utakmica, doma na Maksimiru u kolovozu 2017., kad mi je bilo tek 19 godina. Upravo sam se vratio nakon ozljede i bio sam na rubu momčad. Igrali smo europsku utakmicu preko tjedna i trener mi je dao priliku da se vratim u formu, ali ja sam dobio crveni karton! To je i danas jedini crveni karton koji sam dobio u karijeri. Nisam mogao vjerovati. Inače sam jedva dobio poneki žuti karton.

A onda za derbi sam ponovno bio na klupi. Ali nekad u drugom poluvremenu, dok smo vodili 1:0, trener me je odlučio uvesti u igru. To je bila moja prilika. Mislim da mi je cijeli život proletio pred očima ulazeći na teren u takvoj atmosferi. Samo nekoliko minuta nakon mog ulaska u igru, Hajduk je postigao gol iz kornera za 1:1. Mene su preplavile emocije. Trener mi je dao povjerenje u toj velikoj utakmici - najvećoj utakmici koja postoji - i morao sam iskoristiti taj trenutak. Trebala mi je lopta.

U 78. minuti, to se dogodilo. Igra je krenula s desne strane i prenijela se u sredinu. Naše čileansko krilo Junior Fernandez je htio sa mnom odigrati dupli pas, ali ga je na rubu šesnaesterca blokirao protivnički stoper. Lopta mi je pala savršeno. U prostor. Dvadeset metara od gola. Udario sam je jako i nisko. Vratar se bacio, ali nije došao ni blizu donjeg kuta gola. To je bilo savršeno. Bilo je predivno.
Stadion je eksplodirao.

Ja sam eksplodirao.

Samo sam ponavljao: 'Qué hermoso es el futbol…. Qué hermoso es el futbol!” dok su se moji suigrači naguravali oko mene i slavili.

'Qué hermoso es el futbol. Qué hermoso es el futbol!'

(Koliko je nogomet predivan! Koliko je nogomet predivan!)

Nisam siguran koliko je njih razumjelo što sam govorio, ali osjetili su emociju. Nogomet je, na kraju krajeva, univerzalan.

Na kraju smo pobijedili s 3:1, ali taj gol je za mene promijenio sve. Bio je to trenutak koji mi je otvorio vrata. Potvrdio mi je kako su izbori koje sam napravio u karijeri do tog trenutka bili pravi i usmjerio me na put do ovoga gdje sam danas s RB Leipzigom. To je i danas jedan od najsretnijih trenutaka mog života.

Puno je ljudi kojima moram zahvaliti na mojoj dosadašnjoj životnoj priči, od mog brata Carlosa i oca Miguela, do mojih trenera u La Masiji, svima u Dinamu što su vjerovali u mene i u RB Leipzigu što su mi dali moj sljedeći projekt, gdje sam već do sada imao sreće. Ali, od svih ljudi i mjesta kojima se moram zahvaliti, Hrvatska je u samom vrhu. To je nevjerojatna zemlja koja mi je dala pet nevjerojatnih godina, gdje me je najbolji klub učinio svojim projektom. Toliko toga dugujem Hrvatskoj, svom drugom domu.

To je ono zbog čega sam se uključio u pokret Zajednički Cilj.

Ako niste već čuli za taj projekt, dopustite mi da vas uputim. Ja sam sada jedan od 160 nogometaša (uz trenere kao što je moj šef Julian Nagelsmann) koji su se uključili u projekt i koji daju 1% svojih godišnjih prihoda kako bismo pomagali nogometnim nevladinim udrugama širom svijeta. Njihov rad podupire programe za mlade nogometaše u Africi, Aziji, Amerikama, Australiji i širom Europe.

Moja donacija je usmjerena posebno na projekt koji vodi organizacija na Balkanu nazvana Cross Cultures Projects Association, koja pomaže zajednicama koje se još uvijek nose s naknadnim posljedicama rata. Ono što je najvažnije, CCPA pomaže djeci u regiji da imaju pravo na djetinjstvo i školovanje, bez obzira na njihovu nacionalnost ili spol.

Na kraju, uvijek su djeca ta koja najviše pate zbog sukova. Želim pomoći da im se daju prilike kakve sam ja imao i da mogu pratiti svoj san i samo slijediti loptu, gdje god da ih odvede. Baš kao što sam i ja napravio.

Kao projekt, nisam mogao poželjeti bolji.

Ovu priču sam počeo s vašim pitanjima za mene, a sada ću je završiti svojim pitanjem za vas...

Koliko je nogomet predivan?

Dani Olmo za The Players Tribune