EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa

Indeks Članka

Od rujna 2002. do siječnja 2003. godine književnik Miljenko Jergović je u seriji clanaka objavljenih u BH magazinu Start ispisao neke od najzanimljivijih priča o povijesti nogometa na ovim prostorima.

Od poznate splitske murve, u čijoj su hladovini postavljeni temelji jednog od najvećih, ako ne i najvećeg kluba bivše države, Hajduka, preko legendardnih nogometaša i trenera sa ovih prostora do neizostavnih TV komentatora i navijačkih skupina.


1. dio


Sa stadionom "Nacional", tim kamufliranim koncentracijskim logorom, završava službena povijest jugoslavenskoga nogometa

Mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se veličina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni

MURVA, stablo u centru Splita pod kojim je rođen i rastao najveci jugoslavenski nogometni klub. Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao državna prvenstva i pobjeđivao najvece europske klubove. Što nije ni cudo jer je publika bila tako blizu igralištu da je dahtala za vrat protivnickim igracima. Desetljecima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku veci stadion. Jedni su govorili da ne treba i uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao što se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su držali da se po stadionima poznaju istinski šampioni, Ajax i Real, i da ce se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u cast Mediteranskih igara dovršen stadion na Poljudu, jedna od ljepših i impresivnijih graðevina posljednjeg stoljeca jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska školjka mogla je primiti više od pedeset tisuca ljudi, a nakon što je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri tisuce. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion pocela je duga era propadanja. Klub više nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je važnije međunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igraca, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzrecice: Tu sadi, al ne gradi!, jer ce zbog mocvarnoga zemljišta, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve što je na Poljudu sagraðeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se velicina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko ce se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralište i zeleni teren na kojem igraju ragbijaši Nade. Ali uskoro ce trava biti pokrivena betonom i tako ce nestati i posljednji trag davne slave.

PENZIJA, neslužbeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijaci koji ih nisu mogli platiti, a u želji da ponize one s dubljim džepom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde što je najljepša tribina Željinoga stadiona nazvana po njima. Zato što je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale casne starine koje su se sjecale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obilježena pobjedama, titulama i slavljima, ali je bila puna velikih i malih prica, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati veliki film, literatura po mjeri Željine 1001 noci, nogometna bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autenticna. Ali ništa od svega toga. Željini navijacki seniori polako su, uz klizave kaldrme i držeci se za iskrzane zelene rukohvate, otišli na ahiret i svetom Petru na istinu, zajedno sa svjetskim proletarijatom i romantikom nogometne igre.

KANTRIDA, rijecka prigradska cetvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najcudnijih slika nogometnih djetinjstva. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu što se pružala s kraja na kraj igrališta. Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izbocinama sjedili su najhrabriji navijaci. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemoguce na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na cijim je ostacima i sagraðen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride.

NACIONAL, naziv stadiona u Santiago de Chileu. Kada je general Pinochet, uz americku logistiku i izravnu pomoc Henryja Kisingera, u krvavom vojnom udaru srušio demokratski izabranu vlast Salvadora Allendea, taj stadion postao je koncentracijski logor. Na njemu su tjednima zatvarani i muceni socijalisticki simpatizeri, novinari, pisci, sindikalni voðe i obican svijet. Broj pogubljenih sa stadiona Nacional nikad se nije saznao, ali jedno ime u Latinskoj Americi vjecno se pamti. Victor Jara bio je muzicar, gitarist i autor ljubavnih balada i protestnih pjesama, kojemu su tu odsijecali jedan po jedan prst i onda ga tjerali da svira. Svi veliki južnoamericki pjevaci u posljednjih trideset godina, ali i mnogi ljevicarski kantautori u Europi, na svoje su albume uvrstili poneku Jarinu pjesmu. Zato što su mu pjesme bile lijepe i da bi se pamtila njegova sudbina. Nekoliko mjeseci nakon što je Nacional vracen svojoj nogometnoj funkciji, trebala se odigrati majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemacku izmeðu cilea i SSSR-a. Sovjeti su odbili igrati na stadionu koji je bio koncentracijski logor, pa su utakmicu izgubili bez borbe, a na sramotu covjecanstva u Njemacku je otišla ekipa iz cilea. cetrnaest godina nakon krvavoga vojnog udara, Pinochet je i dalje bio na vlasti, na istom stadionu odigrano je finale svjetskoga omladinskog prvenstva. Jugoslavija je postala prvak, a Zvonimir Boban je sa suzama u ocima i jugoslavenskim barjakom u rukama trcao pocasni krug. Država koja je svjetsku titulu osvojila na krvi Victora Jare uskoro se raspala i izbio je rat. Sa stadionom Nacional, tim kamufliranim koncentracijskim logorom, završava službena povijest jugoslavenskoga nogometa.

ŠLJAKA, njome su bili prekriveni pomocni tereni svih naših stadiona, osim ona dva-tri najveca. Djelovala je zastrašujuce, pa kad si dolazio na utakmicu, mislio si kakvim se sve mukama i strahovima izlažu oni koji žele postati nogometaši. Vec od pogleda na šljaku bridjela su koljena i dlanovi. U ona vremena je u nogometu imala smisla sentenca da se preko šljake stiže do zvijezda. O njoj najbolje svjedoce oni koji su derali koljena a da se zvijezdama nikad nisu primaknuli.

MARAKANA, najveci stadion u Jugoslaviji, koji je dobio ime po najvecem stadionu na svijetu od kojega je bio samo upola manji. Na slican nacin i po istom principu u nas su imenovane i neke druge građevine i institucije, a katkad i živi ljudi. Mi nismo trajali po vlastitoj mjeri, niti smo se mjerili s prvim susjedima, ukljucujuci i one koji su u svemu bili veci i bolji od nas. Mi smo se u svakome trenutku naših života mjerili sa cijelim svijetom odjednom. I tu je jedan od razloga naše propasti, na koju su nas prethodno dugo upozoravali nogometni rezultati. Zato što smo htjeli biti veci od najvecih i nikada sebe nismo doživljavali kao autsajdere, u sedamdesetim i osamdesetim izgubili smo sve važne utakmice. I reprezentativne i klupske. A pobjeđivali smo u ama baš svakoj prijateljskoj utakmici. Jugoslavija je bila prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali to je samo uvecavalo kolektivnu navijacku frustraciju i najavljivalo propast. A da je vrag došao po svoje, vidjelo se u proljece 1991., kada je Crvena zvezda na beogradsku Marakanu donijela titulu europskoga klupskog prvaka. Bio je to veliki tim cijem se uspjehu uskoro više nitko nece radovati. Nestajala je zemlja koja je za takvim uspjesima žudjela i ciji su graðani ozbiljno vjerovali u vlastitu odabranost.

TOMBOLA, nalazila se ispod najljepšega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zenicki celik, i bila je živa suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralište s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dolje velika ružna dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radnickom klasom iz Željezare koja je s kemijskom u rukama i s listicem pred ocima pokušavala prevariti srecu. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne može biti veci od života. Umjesto da žive za celik, željezarcima je njihovoga celika bilo preko glave, pa su pokušavali precicama tombole doci do srece. Možda ima i onih koji su u tome bili uspješni, ali o njima se, po pravilu, nikada ništa ne saznaje. Tu je razlika izmeðu nogometa i kocke. Nogomet pamti velike šampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN