EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 2. dio

Indeks Članka

 

2. dio


Da bi bio bolji golman, Janjušu je nedostajao jaci klub i malo licne odgovornosti; Savo Ekmecic je produžavao svoje gacice za po centimetar svaki put kad bi primio gol, a Leteci Mostarac Enver Maric ostat ce upamcen po tome što ga je Dragan Pantelic savladao udarcem s gola na gol

Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smiješno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga ce navijati

GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji covjek u timu. U balkanskim mitologijama još i - najluði i s najmanje nogometnog talenta. Nemoguce je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je moguce da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igraca, centarfora i poslovođe s desetkom na leðima, sigurno nisu ništa rjeðe od golmanskih, ali zbog njih se obicno ne dogaðaju tragicni porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najcešce slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga cešci, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijaci godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. cak i najveci od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvecih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov racun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.

SLOBODAN JANJUŠ (1952.), nasljednik Vasilija Radovica na vratima Željezničara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igraca i covjek pomocu cijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu meðu Željinim fanovima, da ce Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezickoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u ciju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, meðutim, da je Janjuš bio odlican golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvecih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo licne odgovornosti. Bio je boem i umjetnik među stativama, a ne ozbiljan covjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvoðanskom Maðaricom i najboljom domacom tenisacicom svoga vremena.

SAVO EKMEČIĆ (1951.), rodom iz Metkovica, dugogodišnji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobicniju frizuru od suigraca, a nakon što je otišao u austrijsku pecalbu i u zrelim godinama se vec pripremao za oproštaj, produžavao je svoje gacice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da ce kopacke objesiti o klin onoga dana kada mu gace doðu do poda. Nije poznato je li to obecanje i ispunio.

NEBOJŠA ÐORÐEVIĆ (194...), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosjecnih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domacim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijackih života generacija roðenih šezdesetih. Ðorðevic je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvoðaca penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i slicnim poznatim metodima. Valja sacekati udarac i onda se baciti za loptom. Vecina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da covjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Nebojša Ðorðevic lagao i hvalio se svojim natprirodnim mocima, što je još više demotiviralo izvoðace jedanaesteraca, ili je zbilja imao nešto što drugi igraci nisu.

SLAVKO NJEGUŠ (19...), potekao u mostarskome Veležu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u Željeznicaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je meðu svim našim golmanima. Možda je covjek bio nekoliko centimetara viši, možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je cinjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod precku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se dogaðali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne žudeci za umjetnickim dojmom i po cijenu primljenog gola. Meðutim, da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši, a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo. U golmana treba imati povjerenja, on je fizicki autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavicjeg gnijezda, a protivnicki napadaci moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proci u mrežu. Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti. Branio je što se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti.

SLOBODAN KLIMOVIĆ (1948.), dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je važio za drugi najbolji hercegovacki klub, iza nedostižnog Veleža, a Klimovic je bio jedan od ozbiljnijih domacih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, što iz današnje perspektive djeluje romanticno. Da imamo svoj Hollywood, možda bi o igracu poput Slobodana Klimovica bio snimljen film.

MARIJAN JANTOLJAK (1940.), golman u više klubova, dugo u banjaluckom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim cetrdesetima završio u sisackoj Segesti. Nosio je guste brcine i imao držanje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljeca i tako je povezao igrace iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovica do Zlatka Vujovica.

IVAN ĆURKOVIĆ (1942.), Mostarac koji je domacu slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez znacajnije reprezentativne karijere. Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kuce pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedece kolo Kupa šampiona.

ESAD MEHMETI (1951.), rezervni golman Vardara za vladavine Dragana Mutibarica i - po opcem mišljenju skupljaca slicica - najružniji nogometaš u albumu Fudbaleri i timovi za godinu 1974/75.

ENVER MARIĆ (1948.), Leteci Mostarac, covjek koji je - istina u prijateljskoj utakmici - obranio penal Gerdu Mulleru. Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemackoj, dok mu je rezerva bio Olja Petrovic. Nakon neuspjeha u Njemackoj, Maric je ispao krivac - iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru - te je Petrovic postao prvi golman, što ce nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976., kada cemo u polufinalu, velikim dijelom Petrovicevom krivicom, izgubiti od Nijemaca, a u utakmici za trece mjesto i od Holanðana. Da je branio u vecem klubu, Hajduku, Zvezdi ili Partizanu, Maricu se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapecak, jer je bio najveci i najstandardniji naš golman u sedamdesetima. Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Pantelic savlada udarcem s gola na gol, ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska velicine, nego neopreznosti koja ce se, meðutim, pamtiti dok bude živih svjedoka i prepricavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti. Nitko osim Marica nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima, ali ce malo tko taj gol koristiti kao argument za rušenje legende o Letecem Mostarcu. Maric je bio dovoljno velik da u njegovu velicinu u publici nitko nikada ne posumnja. I po tome se razlikovao od drugih.

BOŠKO KAJGANIĆ (1949.), rezerva Olji Petrovicu na klupi Crvene zvezde i još jedan bolji golman od Petrovica. To se vidjelo kada je Kajganic otišao u Tursku, gdje je briljantno branio i u jednoj sezoni se uspio proslaviti. Poginuo je u saobracajnoj nesreci, vozeci se iz Istambula za Beograd.

RIZAH MEŠKOVIĆ (1947.), golman tuzlanske Slobode, a onda i Hajduka u šampionskoj generaciji. Gospodin meðu stativama. Iako u Splitu nije imao sretnu karijeru, skupo su ga koštali neki kiksevi i postao je rezerva Katalinicu, Meškovica i danas pamte u tom gradu. Njega i njegov bijeli i vjecno oprani fiat 1300 parkiran ispred igrališta pod Murvom.

FRANJO GLAZER (1914.), još ima živih svjedoka koji ce reci da je Glazer bio veci od Beare. Branio je izmeðu dva rata i još kratko nakon 1945. O njemu mi današnji ništa ne znamo, jer je nogomet kao i teatar, nešto što stvarno traje samo devedeset minuta, koliko i utakmica. Sve što se poslije kaže, legenda je i mit, navijacka potreba za poezijom, normalno ljudsko uvjerenje da je jucer bilo bolje i da se nijedno danas ne može mjeriti s bilo kojim jucer. Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smiješno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga ce navijati. Franjo Glazer je živio u takvom vremenu. Objektivno govoreci, možda ono i nije bilo bolje, ali je svakako bilo zanimljivije. I zbog božanske neodlucnosti. Danas se sve zna, pa i to da Bog navija za Nijemce.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN