EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 3. dio

Indeks Članka


3. dio


Damir Desnica je na svakoj utakmici zabio po jedan gol, Miloš Šestić je pao kao pokošen rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza, Jusuf Hatunić Španjolcima uvalio gol sa svoje polovice terena, a Jovan Aćimović je imao uzoran pivski trbuh

Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igraci sporije trce. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi.

Na Zapadu ce još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kronicara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u nogometu.

DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i pocetka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slucajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo cudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadaca koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po cemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, što bi se ružno i netacno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neživa tvar i možda biljke. Svi drugi su u stanju nešto reci. Desnica nikada nije cuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponašanju svojih suigraca i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuce ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega više i ne bude. Drugima se njegova gluhoca cinila kao hendikep te ga možda i zato nisu cešce zvali u reprezentaciju. Desnici je, meðutim, bilo svejedno zbog cinjenice što je gluh. Nikada ništa nije cuo i vjerojatno nije shvacao što mu to nedostaje u igri. On je bio živi, a na žalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno culo sluha. Kao što nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometaši, Ivica Šurjak, Pavkovic iz Vojvodine i Milko Ðurovski, snimali gramofonske ploce, izmeðu nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima može biti i filma, a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom baš nikakve. Osim navijackih pjesama u kojima publika nogometašima nadomješta ono što inace nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može.

MILOŠ ŠESTIĆ (1956.), napadač Crvene zvezde, o cijoj su se prirodnoj inteligenciji pricali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijaci drugih klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozackoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je covjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizicki radnik. Sve je to istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrac. Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost, to više potvrðujete koliko je on veliki nogometaš. Eto, to je bio argument navijaca Crvene zvezde i, za divno cudo, bilo ga je teško oboriti. Navijacki argumenti su inace smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš pricu i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. covjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zakljucili i prihvatili da je Šestic mentol? Nemoguce! Legenda je potrajala duže od nogometne karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu tocku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine.

JUSUF HATUNIĆ (1950.), stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragicniji od manjkova. Hatunicu, naime, nicega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igracu Partizana Zoranu Račiću, koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunica su se plašili protivnicki napadaci, iako nije bio meðu grubljim branicima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao nešto što nije nitko drugi, što je možda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je štetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjoškolac meðu prvacicima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i vecina velikih i jakih ljudi, Hatunic je u duši bio mekan covjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu obicnih. Više ga se žalilo kao covjeka nego kao nogometaša, što je, u svakom slucaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv Španjolaca, kada je Juanito dobio flašu u glavu, Jusuf Hatunic je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Možda zato što nije normalno da covjek tako jako udari loptu.

STOJANČE IDIĆ (19...), garavi Željin deran, koji je izgledao i ponašao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antića. U skladu s Antićevom poetikom je i završio. Na groblju Bare okupio se bio cudan neki svijet i bilo ga je više nego što je Stojanče u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru. Bio je sarajevski Nipper Lawrence, junak trećerazrednoga, ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija. Nipper je bio djecak iz predgrađa, za tri glave manji od suigraca, sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu. Na kraju je postao najveci i najslavniji nogometaš, poznat po "horizontalnom udarcu" koji je bio ubitacno precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman. Stojanče Idić ipak bi bolje prošao da je, umjesto na Grbavici, završio u stripu.

LASLO LERINC (1949.), lijevo krilo novosadske Vojvodine, ćelav, s tek dva-tri postranicna čuperka plave kose. Osim po celavosti, Lerinc se isticao i po kilogramima. Imao ih je barem dvadesetak viška i bio je deblji od vecine trenera. U ona vremena se to moglo. Nogomet je bio sporiji, manje se trcalo, a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre. Naime, sedamdesetih je bilo svejedno kako nogometaš izgleda. Važno je da igra. Kasnije ce se igra ubrzati, ali ce na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previše veze. Recimo, osamdesetih ce vec biti puno trenera koji ce neobrijanim igracima braniti da igraju, a neki ce - recimo ciro Blažević - svojima zabraniti i nošenje brade i duge kose. Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igraci sporije trce. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi. Na Zapadu ce još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kronicara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u nogometu. Na žalost, nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju. Nisu Lerinc i njemu slicni bili bolji igraci od glavonje sa sto frizura, ali ih je bilo ljepše gledati. Ljudi su se, naime, trudili samo oko lopte.

JOVAN AĆIMOVIĆ (1948.), zvani Kule. "Poslovođa" Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Aćimović nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sređeni i dobro situirani navijac iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. Žene nisu dolazile na utakmice niti su nogometaši bili osobito poželjni ženici. Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka, a još su rjeđa bila ženska djeca koja su trčala za nogometašima. Druge profesije bile su popularnije i drukčiji socijalni konteksti. Stadion je i ženskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu muškoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Aćimovićevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN