EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 4. dio

Indeks Članka


4. dio


Flasteri su atentatori praznih pištolja; Stajanje u živom zidu izravna je negacija covjekove prirode i potrebe za preživljavanjem; Prvi nogometni aksiom glasi: golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova

Infarkt u nogometu je nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je puckim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srcanim udarom. Nogometni mešetar Velibor Džarovski namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0

FLASTER, nogometaš koji je od trenera dobio zaduženje da tokom utakmice u stopu prati najboljeg protivnickog igraca, najcešce onog s brojem devet ili deset na leðima. Ako odabrani stoji na centru igrališta, Flaster disciplinirano stoji uz njega. Ako krece u napad, Flaster mu diše za ovratnik. Vrati li se u obranu, Flaster je opet uz njega. Jedina situacija u kojoj se Flaster odvaja od žrtve, je kada medicinsko osoblje na nosilima žrtvu iznese s terena. Ali i tada Flaster ima zadatak da s jednim ili s oba oka prati što se dogaða s vanjske strane aut-linije. Uvijek postoji opasnost da žrtva poskoci na noge lake, zašprinta preko igrališta, stušti se u šesnaesterac i rezantnim šutom ili gromovitim volejom zatrese mrežu. A sve jer se Flaster odlijepio vjerujuci da ranjeni neprijatelj više nije neprijatelj. U nogometu ne važe ženevske konvencije i pravila ratovanja. Samo iznenadna smrt na igralištu ili otvoreni prijelom potkoljenice ce dobrog Flastera uvjeriti da je njegov zadatak izvršen i prije isteka devedesete minute. Osim što je njegov zadatak da žrtvi dahce za vrat i da ju vrškom kopacke kucka i štema po gležnjevima, da ju kosi klizecim startovima i skace joj na leða kad stiže visoka lopta, dobar Flaster iskoristit ce i druge nacine da izbezumi žrtvu. Dok sudac ne gleda, štipkat ce ju za stražnjicu, tiho joj psovati majku i ženu (u slucaju kad je žrtva oženjena) ili novoroðeno dijete. Narocito dobri flasteri su znali žrtve sasvim neprimjetno hvatati za testise i snažno ih stiskati. Nakon najviše dva ili tri takva zahvata tokom utakmice, žrtva bi se sasvim izbezumljivala i uzvracala odgurivanjem ili - još bolje po Flastera - šakom u glavu. Sudac bi izvadio crveni karton i pokazao ga žrtvi, a utakmica se mogla smatrati završenom. Ne samo zato što je protivnicka ekipa ostajala s igracem manje (i to najboljim) nego i zato što se u takvoj situaciji i preostalih deset igraca osjeca kao onaj jedan kojem smo muda držali u procijepu. U sutrašnjim novinskim izvještajima nitko to nece napisati, ali svima je jasno da je utakmicu dobio dobar Flaster. On nece biti pocašcen visokim ocjenama, za njega se nece zainteresirati selektor reprezentacije i bit ce vazda prezren i od domace i od gostujuce publike, ali trener i suigraci znat ce cijeniti njegovu vrijednost. Dobri flasteri su u povijesti nogometa bili rijetkost. Manje ih je nego velikih centarfora i golmana. Možda je dobrih flastera manje nego i velikih desetki. Jedan od najboljih Flastera Prve savezne nogometne lige je pocetkom osamdesetih bio Zoran Vujovic (1958). Iako se, navodno, nije služio psovkama i podlostima te se smatrao korektnim igracem. Ali žrtvu je pratio s fanatizmom kakav je u životinjskome svijetu zabilježen samo kod pustinjskih lešinara i kojota. Vujovic je bio lišen osobne taštine, zbog koje stradaju preambiciozni bekovi, i nije mu na um padalo izigravati kreativca u utakmici u kojoj mu je nareðeno da bude Flaster. Ali u jednom intervjuu koji je dao potkraj karijere, Zoran Vujovic je rekao da se svakoga i najboljeg svjetskog napadaca može cuvati osamdeset devet minuta, ali u onoj jednoj minuti može se srušiti svijet. Nema Flastera koji bi izdržao svih devedeset. U Vujovicevim rijecima sigurno ima istine, ali one govore i o necemu drugom. Govore o besmislenosti Flastera u nogometu. Flasterom se služe uplašeni treneri. Flaster je simbol kukavickog nogometa. I siguran korak prema porazu. Velike ekipe nikad nisu igrale s Flasterom, a velikim trenerima bilo je jasno da Maradonu, Blaža Sliškovica ili Safeta Sušica ne mogu zaustaviti uz pomoc atentatora. Jer flasteri su atentatori praznih pištolja.

ŽIVI ZID, formacija od dva do pet pa cak i šest igraca koja se postavlja u slucaju opasnoga slobodnog udarca. U metaforickome smislu, ti ljudi su se našli pred streljackim vodom. Tako se i ponašaju. Preplašeno žmirkaju, sklanjaju pogled, dlanovima štite najosjetljivije dijelove tijela (u vecine muškaraca isti se nalaze u meðunožju, ali nije pravilo) i cekaju egzekuciju. Za razliku od stvarnih žrtava, one iz živoga zida žele biti pogoðene. Ali kako je ta želja u suprotnosti s covjekovom psihom, ljudi iz živoga zida cesto se mahinalno izmaknu s putanje projektila. Vecina golova iz slobodnih udaraca pada upravo iz tog razloga, a ne - kako vecina strucnjaka misli - zbog loše postavljenog živog zida ili zato što je udarac bio narocito precizan. Stajanje u živom zidu stoga je izravna negacija covjekove prirode i potrebe za preživljavanjem. Trebalo je imati i hrabrosti i ludosti pa stati na devet metara i petnaest centimetara od lopte prema kojoj se zatrcavaju Josip Bukal, Bora Kostic, Jurica Jerkovic, Siniša Mihajlovic, Roberto Carlos... Vladimir Beara (1925.), mitski jugoslavenski golman, za kojega živi svjedoci tvrde da je bio najbolji, tvrdi da nikad nije postavljao živi zid. Lakše je braniti kada si sam, jedan na jedan, govorio je Beara. I nitko mu nije vjerovao. Ili se jednostavno radi o tome da u Bearino vrijeme gromovi nisu sijevali i udarali snagom Roberta Carlosa.

SAVRŠENA IGRA, to je igra o kojoj se cesto govori, ali nikad nije bila viðena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijackoj karijeri vidjeli tim koji je savršeno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega nogomet ne bi bio magicna igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u suštini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a više šamanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu ukljuceni u krug vjerovanja. Ali i u toj mreži opsjena moguci su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kaže da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina.

DOSADNA UTAKMICA, to je svaka utakmica koja se završi rezultatom 0:0. Istina, sportski novinari znaju reci da nije bilo golova jer su mreže bile zacarane, ali im nitko nece povjerovati. Golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova. Tako glasi prvi nogometni aksiom i nemojte nikada u njega sumnjati. Istina, postoje i dosadne utakmice u kojima je pao gol, pa i više njih. Bilo je i utakmica s pet-šest golova na kojima smo zijevali od dosade. cim se tresu mreže a gledateljima je dosadno, opravdano je posumnjati da je utakmica namještena. Velibor Džarovski, menadžer, mešetar i prevarant od karijere, namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0. Iako svjedoke nismo mogli naci, na neviðeno se može reci da se radilo o jednoj od najdosadnijih utakmica u povijesti.

UZBUDLJIVA UTAKMICA, svaka utakmica u kojoj padaju golovi, a krajnji pobjednik je ipak neizvjestan. Uzbudljive su i utakmice u kojima sude tendenciozni ili potplaceni suci, kao i one u kojima se igraci potuku. Lažu svi koji govore da im je mrsko gledati tucu na terenu. Lažu iz pristojnosti. Naime, nije pristojno uživati u nenajavljenim fizickim obracunima. Ali nogometni teren jedino je mjesto na svijetu gdje covjek takve obracune može pratiti bez straha da i sam ne nastrada. Sjediš na tribini, gledaš kako se nogometaši meðusobno mlate i znaš da neceš dobiti po glavi. Malo je u životu slicnih užitaka.

UTAKMICA ZA INFARKT, to je utakmica u kojoj tim za kojega navijaš pobjeðuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon što je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom slucaju, kad vodiš 2:0 i gubiš u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zakljucak da je infarkt u nogometu nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je puckim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srcanim udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvisticko-semanticki zahvat sa stanovišta nogometne poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora života. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u nacinu na koji se izvodi metaforizacija. cim povjeruješ da se radi o prenesenoj prici o životu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je rijec o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN