EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 5. dio

Indeks Članka


5. dio


Kako smo poraze izvrtali u pobjede

Pa ljudi moji, je li to moguce: taj trijumfalni krik Mladena Delica pretvorio se u pouzdan znak prepoznavanja; Moralni pobjednici su neslavno poraženi, a naš najveci problem je što nikada nismo znali stati na loptu, šta god da to znacilo

Zašto nam božica Fortuna nije bila naklonjena? --- Kako je Danska uletjela umjesto Jugoslavije? Sve naše metafore --- Tko, kako i zašto je koristio tu cudnu, nepostojecu rijec penaltik? --- Što je to elver

MORALNI POBJEDNICI, tim koji je nezasluženo ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin ucestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojeceg jedanaesterca. Ili se dogaðalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mrežu. Mitski i cesto spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etiena, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe. Iz tih i takvih utakmica naši su izlazili kao "tragicari", ali i kao "moralni pobjednici" jer im "božica Fortuna nije bila naklonjena", a ni sudija nije sudio po pravdi nego "po babu i stricevima". Meðutim, kako je tragicni osjecaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se više insistiralo na etickim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom višem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Ettien i Njemacka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili - tocnije receno - kurve.

U trenucima najveceg ocaja Vladanko Stojakovic je govorio da je "sreca kurva", iz cega se dalo zakljuciti da je kolegica pomagala kolegama nogometašima. Muškim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se dogaðalo i da naši protivnici triput pogode precku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija našima fucne nepostojeci jedanaesterac. Lakonska formula u takvim slucajevima glasi: "Sreca prati hrabre!" Anticka božica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i eticke kvalifikative. Od lake žene, drolje i profuknjace bivala je heroina, Majka Hrabrost i Kosovka ðevojka. A sve ovisno od toga pomaže li ili odmaže balkanskim muškarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poželjne žene na svijetu dijele na svetice i kurve. Našem balkanluku strano je baviti se logickim pogreškama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstrašniji nacin poraženi, živjeli smo svoje nogometne živote uvjereni da im nikada nece doci kraj. A došao je brzo. Vec u ljeto 1990., kada je Ivica Osim složio reprezentaciju raspadajuce države i na Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od cuda. Da je Dragan Stojkovic bio sabraniji u odlucnim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kažnjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se božica Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjednicko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraženi u trenutku u kojem nam se smiješila najveca pobjeda u novijoj nogometnoj historiji. Ali što je važnije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Poceo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Poceli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokušavao koristiti, nailazio je na opci prezir. Iz nekih nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo vec bili daleko jedni od drugih i kad nas ništa osim linija fronta više nije spajalo, sudbina se krajnje ironicno poigrala s istocnim dijelom mrtvoga tijela stare države. Saveznoj Republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na šampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. Moralnih pobjednika više nije bilo jer su njihovi navijaci trunuli u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, na vukovarskoj Ovcari, u Škabrnji, Pakrackoj poljani i Gospicu, gdje su se zajednicka radost, bratstvo i solidarnost dijelili prema nacionalnoj pripadnosti žrtava, usred gozbe crva i nevinih zemaljskih baja koje jedu mrtva ljudska tijela i nikome nikad ne pomisle zlo. Moralnih pobjednika nije bilo jer su oni kojima se ježila svaka dlacica na rukama pri pogledu na plavi dres i grb sa šest buktinja, bezglavo bježali od granata po sarajevskim ulicama, probijali se kroz istocnobosanske šume bježeci od noževa i tražili pravdu koje više nigdje nije bilo, a koja je ipak veca od svakog nogometa. Moralnih pobjednika nije bilo jer se svijet moralnih pobjednika podijelio na ubojice i njihove žrtve, a moral se vratio tamo gdje mu je zapravo i mjesto, u srca ljudi. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo ništa pravednije od toga što je Danska postala prvakom Europe.

PA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE, uzvik Mladena Delica nakon što je u Splitu Radanovic u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Deliceve rijeci su, uz obavezno navoðenje izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbuðenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta opcenito, da bi na kraju suvereno ušla u naš jezik. Otprilike na onaj nacin na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. "Pa ljudi, je li to moguce!", može se uzviknuti kad god je covjeka volja, a da ga svi shvate.

STATI NA LOPTU, nije do kraja jasno što ova fraza znaci; usporiti igru, odugovlaciti je, muciti protivnika, napucavati loptu preko tribina ili ciniti sve da pri povoljnome rezultatu što više vremena proðe bez prave igre. "Stati na loptu" cešce se koristi u negaciji. Primjerice: "Naši nisu znali stati na loptu kao što to cine iskusnije ekipe..." Ili: "Nemamo mi talijanski mentalitet pa da znamo kad treba stati na loptu..." A možda i: "Stali bismo na loptu da protivnik nije igrao tako grubo..." U biti, ova fraza govori o jednoj od vecih zabluda našega nogometnog shvacanja, ali i o kolektivnome poganom karakteru. Naime, nitko kao naši nece toliko odugovlaciti igru i valjati se po igralištu, nitko prije nas tako rano ne "stane na loptu", nitko ozbiljan ne prestaje igrati cim povede u sedmoj minuti utakmice... Koliko god si utvaramo da smo hrabri i borbeni, mi smo kukavice sa zecjim srcima. Tako stoje stvari u nogometu, a možda i u životu. Talijani jesu veliki prevaranti i uvijek su znali igrati bunker s fanatizmom Crvene armije u bici kod Staljingrada, ali oni se nisu ni trsili svojom nacionalnom hrabrošcu te su od kukavicluka znali naciniti vrlinu. U nogometu i izvan njega. I što je bitnije od toga, Talijani nisu bili najveci i najbolji, niti su davali smisao nogometnoj igri. A Nijemci i Brazilci koji, pak, jesu bili najveci, nikad se nisu bavili stajanjem na loptu. Bilo im je jasno da je lopta okruglo geometrijsko tijelo na koje ne smiješ stati punom težinom ukoliko nisi lakši od nje. Izmakne ti se ispod nogu i završiš s nosom u blatu.

IDE GLAVOM GDJE DRUGI NEĆE NI NOGOM, stara fraza nogometnih reportera kojom se isticala hrabrost pojedinog igraca, ali i njegovo ludilo. Narocito su cijenili golmansku i halfovsku požrtvovnost. No, istina je da se ove rijeci nisu koristile za nadarenije igrace, carobnjake igre i velike vratare. cak ni onda kada su oni zbilja išli svojim glavama tamo gdje njihovi suborci nisu ni nogama. Iz ovoga bi se dalo zakljuciti da rijeci "ide glavom gdje drugi nece ni nogom" predstavljaju kompliment u situaciji kada je za komplimentiranje jako sužen manevarski prostor. Isto kao kad se za neobicno ružnu djevojku kaže da ima lijepe oci ili da je dobra u duši. Ljepotice, naime, imaju još ljepše oci, a stanje duše nije u bližoj vezi s bilo cijim fizickim izgledom.

PROMAŠIO JE CEO FUDBAL, govorili su iskljucivo beogradski reporteri. Iz nepoznatog razloga njima su fudbal i lopta bili istoznacnice. Na kraju se i moglo govoriti o sinonimima, ali samo u djecjem žargonu. Kad dobiješ nogometnu loptu za roðendan, tada si se mogao hvaliti da si dobio fudbal. Nije zabilježeno da je itko mimo djece i beogradskih reportera na ovakav nacin rabio rijeci.

PENALTIK, jedanaesterac u casu goleme reporterske egzaltacije. Kada bi Vladanko, Marko Markovic ili Zoran Popovski bili u narocito povišenom duševnom stanju i kada bi im pamet dobila temperaturu trideset devet sa sedam, tada bi jedva docekali da dreknu: "Penaltik!" O znacenju dodatka "tik" nitko se nikada nije raspitivao. Vjerojatno zato što je svima bilo jasno da ga priseban covjek uz rijec penal nikada nece izgovoriti. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo onome tko bi u nekom sarajevskom kafanskom razgovoru o nogometu rekao - penaltik! Bio bi na duže vrijeme eliminiran iz svake ozbiljne diskusije.

ELVER, opet egzaltirani izraz za jedanaesterac, ali u ovom terminu ima necega šmekerskog. Znao ga je izgovoriti Mirko Kamenjaševic i drugi reporteri iz starije radijske garde. Iako se radi o germanizmu, elver je zbog starinskoga prizvuka znao zazvucati kao turcizam. Jezicki neupucen djecak mogao je pomisliti da se tako zvao jedanaesterac još u vrijeme kada je reprezentacija Sulejmana Velicanstvenog harala svim europskim stadionima i bila je na pola koraka od toga da rasturi tada mocnu austrijsku ekipu.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN