EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 6. dio

Indeks Članka

 

6. dio


Zašto fes i dres nisu mogli biti zajedno; Zašto Torcida mrzi hajducku košulju; Zašto su Horde zla odlucile da budu stari muslimani i kako je Velež postao sjena nad najtoplijim gradom

Usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je covjeka koštati odlaska na informativni razgovor, prekršajne kazne ili trideset dana zatvora --- Velež je bio vjeciti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najveca je klupska žrtva raspada Jugoslavije --- Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike cetvorke takmicili su se u fanatizmu i ludilu svojih navijaca.

BOJA FESA, BOJA DRESA, uzrecica koja se meðu navijacima FK Sarajeva prvi put cula krajem osamdesetih. Sigurno je postojala i ranije, ali nije se izgovarala- vjerojatno iz sigurnosnih razloga. Dok je Služba državne bezbjednosti radila posao zbog kojega je stvorena, tj. dok je zastrašivala graðane, usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je covjeka koštati odlaska na informativni razgovor, prekršajne kazne od trideset dana zatvora ili necega još ozbiljnijeg, ako mu bude pronaðen još koji grijeh, neprikladna metafora ili usporedba. Zbog cega fes i dres nisu išli zajedno dok god je SFRJ bila ozbiljna država? Mogao bi se to upitati totalni stranac, predstavnik meðunarodne zajednice koji se poželi baviti fenomenima domaceg nogometa, a u cudu bi se mogli naci i buduci naraštaji Bosanaca. Što je to destruktivno i policiji sumnjivo u fesu, koji se sedamdesetih i osamdesetih prije mogao vidjeti na glavi zalutalog turiste, nego u domorodca islamske vjeroispovijesti? Ništa. Dok god ne bude doveden u vezu s majicom jednoga nogometnog kluba.

Radi se o specificnoj ideološkoj formuli, u najužoj vezi s pojmom bratstva i jedinstva. Evo kako je razmišljao SDB, a po nalozima i naputcima neke komisije u Centralnome komitetu: svoðenje višenacionalnog i nekonfesionalnog simbola (dres nogometnog kluba) na razinu jednonacionalnog i religijski obojenog simbola zapravo znaci širenje vjerske i nacionalne nesnošljivosti. Dakle, rušenje temelja socijalistickog samoupravnog sistema i vrijeðanje tekovina revolucije. A u slucaju ambicioznijeg isljednika ili sudije opcinskoga suda u Banovicima ili Busovaci, možda bi usporedba fesa i dresa mogla biti protumacena i kao kontrarevolucionarna djelatnost ili poziv na rušenje vlasti radnicke klase. U svakom slucaju, ozbiljan grijeh je u pitanju. Uzalud ce griješnik objašnjavati da nije mislio ozbiljno, da bi samo glupan mogao klub Svetozara Vujovica i Želimira Vidovica smatrati muslimanskim. Uzalud ce se pozivati na desetine i stotine Srba, Hrvata, Albanaca, Makedonaca i Slovenaca koji su imali bilo kakve veze s FK Sarajevom. Uzalud ce zapomagati i zaklinjati se da je klub od godine svoga osnivanja, dakle od 1946. bio kovacnica bratstva i jedinstva, da je i osnovan kao projekat KPJ i politickoga voðstva Narodne republike BIH i da su u njegovoj izgradnji sudjelovali omladinci i omladinke našega grada. Na radnim se akcijama budila ljubav prema bordo boji. Iza vrhova Trebevica, nakon izljevanja betona za tribine i prenošenja cigli i kamenja, poslije napornoga radnog dana i radnickoga pregalaštva, zalazilo je bordo sunce i nekoliko sati kasnije svitala je bordo zora. Uzalud ce krivca hvatati poetski zanos komunizma. Nakon što je boju fesa usporedio s bojom dresa, on je samome sebi presudio. Odreci ce ga se i klub i navijaci i njegovi najbližnji. Proci ce godine prije nego što bude zaboravljen njegov strašni grijeh. Ali on nije nastradao jer je mislio politicki loše, nego je stradao jer mu se svidjela rima. Zbog jednostavnih i banalnih rima robijale su generacije bivših Jugoslavena. Boja fesa, boja dresa je meðu rijetkima koje su imale veze s nogometom. Krajem osamdesetih, u vrijeme kada se slobodno širila caršijom, rima je imala novu funkciju, koja je bila u skladu s novim, postkomunistickim politickim stremljenjima. Njome su navijaci Sarajeva pred navijacima Želje htjeli istaknuti utemeljenost svoga identiteta. Vec im se navrh glave bila popela prica o tome kako je NK Željeznicar urbani klub starih Sarajlija. E, oni su odlucili biti klub starih muslimana! Ali, cak ni u tome nije bilo ideološke poruke. Mnogi bi katolik i pravoslavac rado pristao da su boja fesa i dresa iste boje, samo da ima cime muciti modroga komšiju.

KIŠA PADA, SRBIJA PROPADA. VJETAR PIRI, A BOSNA SE ŠIRI, ovu ironicnu pjesmicu zapjevala je na Grbavici Željina publika na posljednjoj predratnoj utakmici s Partizanom.
Kroz Hrvatsku je vec bio protutnjao rat, nad Bosnom se polako smrkavalo, a Manijaci su se prosto zajebavali. Meðutim, Milan Zoric, urednik televizijskoga dnevnika, objavio je prilog o teškome nacionalistickom incidentu na Grbavici. Nekoliko mjeseci kasnije Zoric odlazi na Pale, a stadion na Grbavici postaje prva žrtva paljenica bosanskohercegovackog nogometa.

ROÐENI, ROÐENI, KRAJ NERETVE ROÐENI, pjevali su navijaci Veleža dok su se tresle tribine pod Bijelim brijegom. Na goloj kamenitoj planini bilo je ispisano Titovo ime, rijeka je tekla ispod svih svojih mostova, a favoriti su padali na koljena. Bila je to jedna od ljepših, premda jednostavnijih, navijackih pjesama i jedna od rijetkih ciji refren nije spjevan na tuðu melodiju. Velež je bio vjeciti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najveca je klupska žrtva raspada Jugoslavije. Njegovi najveci asovi, ljudi po kojima se imenovalo jedno nogometno vrijeme, više nikada nece zajedno sjesti za isti kafanski stol, niti ce od kluba primiti ista priznanja, ružne satove i plakete, za ono što su znacili sedamdesetih godina. Velež je sjena nad najtoplijim našim gradom.

BILI SU BILI VRHOVI PLANINA, BILA JE KOŠULJA HAJDUČKOGA SINA, glasi refren stare himne navijaca Hajduka iz vremena dok se nisu nazivali Torcidom. Pjesmu su snimili Dubrovacki trubaduri, a još se i danas redovno pušta s razglasa stadiona na Poljudu. Meðutim, previše je naivna, pjevna i bezazlena da bi ju navijaci novoga doba pjevali. Reklo bi se cak da se Torcida srami te pjesme. To nije neobicno jer bi se slicne sramili i navijaci drugih klubova. Lom u domacem nogometnom navijaštvu dogodio se još prije posljednjega rata. Bilo je to sredinom osamdesetih, kada je britanska navijacka potkultura došla u modu pa smo se poceli ugledati u njih. Slike tuca i nereda punile su nam oci i srca, a hejselska tragedija kod nas je izazvala kontraefekat. Umjesto da se užasnemo i sledimo kao što se užasnuo i sledio zapadni svijet, poceli smo snivati vrijeme kada cemo i sami s bejzbol palicama, noževima i dimnim bombama zaratiti protiv neprijatelja. Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike cetvorke natjecali su se u fanatizmu i ludilu svojih navijaca. Meðutim, kako svaka forma mora imati svoj sadržaj, tako su i naši navijaci morali naci nešto za što bi vezali svoju ratobornost, a što nije smjelo imati izravne veze s nogometom. Jer nitko se nikada nije tukao i ubijao zbog nogometa. Tako se na stadionima pojavio nacionalizam, tribine su pocele odjekivati od politickih parola, a pjesme o bijelim košuljama postale su reliktom naivne i nevine prošlosti. One prošlosti koja iz perspektive nogometnog navijaca današnjice treba biti zaboravljena. U meðuvremenu su zapadnoeuropski stadioni dovedeni u red, engleski navijaci su postali poznati po miroljubivosti, a onima koji to nisu, policija je zabranila da ulaze u krug od dva kilometra oko stadiona. Odlucili smo biti posljednji divljaci i cuvari tradicije koju su svi drugi napustili.

UBIJ, UBIJ SRBINA, jedna od najkracih navijackih pjesmica na svijetu. Može se cuti na svakoj utakmici kada neki hrvatski klub igra protiv nekog srpskog kluba. Ili na utakmicama u kojima na protivnickoj strani sudjeluje barem jedan Srbin. Sportskim reporterima ova pjesmica ne ide na živce, nego govore o krasnoj publici koja je naš dvanaesti igrac. Ubij, ubij Srbina moglo se cuti i u Sarajevu, za rijetkih poslijeratnih gostovanja srpskih nogometaša. cudno je to navijacko ugledanje i imitiranje. Što je u nekoj zemlji nogomet lošiji, to navijaci manje o njemu znaju, ali više imitiraju. Kako je krenulo, na kraju ce se na Balkanu pjevati samo tužne pjesme navijaca Arsenala, one koje su spjevane za slucaj kad londonski klub izgubi. Svi smo u posljednjih desetak godina zapravo ispali iz lige, a da to nismo shvatili ili nam još nitko nije rekao. Kada jednom shvatimo bit ce kasno. Nakon što neka stvar predugo tone, postane sasvim izvjesno da se više nikada nece vratiti na površinu. Tako glasi fizikalno pravilo naše nogometne i ljudske propasti.

UBIJ, ZAKOLJI, HAJDUK POSTOJI. A GDJE JE DINAMO, DINAMOOOO, pjevali su navijaci Hajduka u vrijeme dok se Dinamo, protiv volje njegovih navijaca, zvao Croatia. Ali ga nitko osim Tuðmana nije tako zvao. Skoro deset godina navijaci Dinama skandirali su ime kluba koji u to vrijeme nije postojao, dok o onome koji jest postojao nikad na maksimirskim tribinama nije otpjevana nijedna jedina pjesma. O Croatiji su se pjevale samo pogrdne pjesme. Pjevali su ih navijaci suparnickog kluba i time zatvarali krug jednoga od najzanimljivijih paradoksa domaceg postkomunistickog nogometa. Nakon što proðu godine bit ce to još jedan podatak iz nogometne povijesti koji nece razumjeti oni koji ga nisu doživjeli.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN