EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 7. dio

Indeks Članka

 

7. dio


Ćiro Blažević: Od Sarajeva do Teherana

Dok su vladali komunisti, Blaževic je tvrdio da potjece iz napredne radnicke porodice; Kad su došli nacionalisti, ciro mijenja obitelj: sad potjece iz katolicke porodice koja je teško patila i decenijama stradala zbog svog hrvatstva

Prva titula s Dinamom, dvije godine nakon Titove smrti --- Uloga bijelog šala u karijeri Miroslava Blaževica --- ciro i Franjo --- Prelazak u pedere - Bijeg u Iran --- Povratak u Sarajevo

MIROSLAV BLAŽEVIĆ, ĆIRO (1935.), nogometni trener, hrvatski i švicarski državljanin, s nekonzumiranim pravom na bosanskohercegovacko državljanstvo. Roðen u Travniku, zagonetnog porijekla. Kaže da mu je otac bio haesesovac i hrvatski vojnik, starijega brata su ubili partizani, a cijela je obitelj zbog hrvatske i katolicke orijentacije dosta propatila nakon 1945. Meðutim, do 1990. Miroslav Blaževic tvrdio je da potjece iz napredne radnicke familije koja je na vlastitoj koži osjetila nepravdu nenarodnih režima. U obje verzije poklapa se samo to da mu se majka zvala Kata.

Ovi podaci bi za pricu o nogometu i nogometašima bili irelevantni i neumjesno bi ih bilo i spominjati da se ne radi o covjeku koji je na njima gradio svoju nogometnu strategiju. Blaževic je paradoksalna pojava, ne samo u sportu: nešto poput uspješnoga kemicara koji se umjesto epruvetama tokom cijele karijere služio s tri kutije od šibica i jednim kamencicem. Da biste ustvrdili da se radi o obicnome prevarantu, morate ignorirati cinjenice. Miroslav Blaževic je 1982. osvojio prvenstvo s NK Dinamom, klubom velike cetvorke, koji je patio od neizljecivoga kompleksa manje vrijednosti i bez obzira na grdne novce uložene na kupovinu igraca, dvadeset pet godina nije bio prvak. ciro je u Maksimiru bio nadigao silnu hampu, kakvu Jugoslavija nije upamtila, igracima i navijacima su se caklile oci kao da su na težim drogama, tako da je Dinamo postao prvak ponajviše zato što u tom trenutku nikome drugom nije bilo toliko stalo da osvoji prvenstvo.

Sve se dogaðalo dvije godine nakon Titove smrti, dakle u vrijeme kad politicki motivi bilo koje vrste nisu mogli ljude pretjerano motivirati, a neposredno pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj na koje smo opet odlazili s maksimalnim ambicijama te nadom u genijalnost Miljana Miljanica. Miroslav Blaževic je, dakle, bio u situaciji totalnoga autsajdera. U timu nije imao puno reprezentativaca, bilo je prekasno za komunizam, prerano za nacionalizam, a njegovo poznavanje nogometne strategije (što je sama po sebi krajnje sumnjiva sintagma) nije nadilazilo znanja vecine prvoligaških trenera. Ali on je bio najglasniji, govorio je iskljucivo u kategorijama sudbine, i oko vrata je stavio bijeli šal. Bio je to znak gurua, fetiš koji ce ga proslaviti i u koji ce povjerovati ne samo dinamovci nego i svi drugi. U pismima citalaca beogradskoga Tempa jedan se zvezdaš iz cuprije kleo da bi bilo dovoljno oduzeti Blaževicu njegov šal i Dinamo ce ostati bez šansi. Vrlo vjerojatno je bio u pravu. Povijest ce dokazati da ciro teško funkcionira bez mistifikacije, fetiša i prica koje naizgled nemaju veze s igrom. On je u svoje igrace ulijevao religijsku vjeru, a bijeli šal bio mu je relikvija. Izmislio je Boga u nogometu i odmah svoju vojsku poveo u vjerski rat.

Meðutim, kako svaku vjeru u stopu slijede sumnja, bezvjerništvo, ateizam i profana kontrarevolucija te kako u nogometu svaka nova sezona znaci i novu eru, tako ciro s Dinamom nije mogao ponoviti uspjeh. To ce biti konstanta njegove karijere. Imat ce sezonu za Prištinu, pa sezonu za Rijeku, a na kraju i svoj životni vrhunac, dugu sezonu s hrvatskom reprezentacijom. Klubove ce spašavati od ispadanja iz lige, a s vatrenima ce biti treci na svijetu. U Prištini se još kitio bijelim šalom, a zatim je mudro shvatio da valja mijenjati insignije, relikvije, religiju i ritual. Drugi bi do smrti pokušavao s istim šalom, ali ciro tu grešku nije ucinio. Ako odmah i nije osjetio dah novih vremena - jer je Franju Tuðmana u prvi mah odbio i nije htio 1991. doci u Hrvatsku - ucinio je prave stvari cim je shvatio da se raða država koja funkcionira kao njegov prostoprošireni nogometni klub. Tuðman je bio sumanuti diktator alanfordovskoga tipa, opsjednut nogometom kao temeljnim simbolom nacionalne snage i moci, a ciro je samo u njegove okvire uglavio novu vjeru. Franjo je nastupio kao otac, sin i duh sveti hrvatskoga nacionalizma, a Miroslav Blaževic bio je njegov veliki nogometni evanðelist. Nakratko je postao vlasnik NK Dinama, a potom je preuzeo reprezentaciju sastavljenu od igraca formiranih u jugoslavenskoj prvoj ligi.

Najbolji meðu njima prethodno su igrali za omladinsku reprezentaciju zajednicke države, koja je 1987. bila svjetski prvak u cileu. Uvjerio ih je da na nogometnom terenu domovini znace isto što su joj znacili svi oni ljudi koji su izginuli braneci Vukovar. Nazivao ih je svojim sinovima, cime se pokazao mudrijim od Tuðmana koji svoje podanike nikada nije posinio i pokcerio, a u pobjedama su sinovi postajali vitezovi. Termin vitez u Hrvatskoj devedesetih bio je neformalna varijanta narodnoga heroja u SFRJ. Svako dodavanje bilo je za naciju, golmanska parada znacila je obranu domovine, a pobjednicki pogodak bio je poput nezadrživoga tenkovskog prodora kroz neprijateljsku pozadinu. Za nacionaliste u devedesetima domovina nije imala jasne granice. Osim teritorija Republike Hrvatske, valjalo je zapasati Bosne i Hercegovine koliko se bude dalo, a poslije krenuti dalje. Nitko ne zna koliko dalje. Do Vladivostoka, ako bog da. I do titule svjetskoga prvaka.

Simbolicna istina obicno je veca i tocnija od istine stvarnosti. U hrvatskom, cirinom i Tuðmanovom, slucaju bilo je obrnuto. Stvarni rat završen je tako što je Hrvatska ostala tamo gdje je i bila, ali siromašnija i osramocenija nego što je trebala biti, a simbolicki je završen velikim trijumfom. cinjenica je da su ciru kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo pronosale vile, cinjenica je i da su vatreni u Francuskoj imali lude srece, a bogme im ni suci nisu bili neskloni, ali velika cinjenica, koja jede sve pobrojane male, jeste da ništa od toga nije dovoljno da budeš treci u svijetu. Blaževic je, uz pomoc svoga religijskog koncepta, od dobrih igraca nacinio genije nogometne igre. Tuðmanu, pak, tako nešto s cetiri i pol miliona Hrvata nije pošlo za rukom. Nije, jer je to u stvarnosti nemoguce. Ali mimo Miroslava Blaževica teško da je moguce i u nogometu.

A onda se trecega sijecnja 2000. u Hrvatskoj promijenila vlast i Blaževiceva je vjera došla u ozbiljnu krizu. Postao je "peder", Tuðmanov sluga i bijedan lik u bezrazložnome optimizmu najavljenih društvenih promjena. Otišao je i obecao da se nikada nece vratiti iz samoodabranog progonstva. Ali pogriješio je jer je izabrao Iran. S reprezentacijom te zemlje doživio je sramotni debakl. Iako je imao laganu kvalifikacijsku grupu - ta sreca uvijek ga je pratila - nije uspio odvesti Irance na Svjetsko prvenstvo. Pred odlucujuce utakmice, ociju punih suza, vikao je na svoje perzijske sinove, kleo ih što igraju kao žene i podsjecao ih na njihovu bracu koja su u ratu s Irakom na oltar domovine položila svoje mlade živote. Neki drugi bi se na te rijeci naježili do najsitnije dlacice na domalom prstu, ali Iranci su u ciru samo blijedo gledali i ništa u njima nije postalo jace i cvršce. Lijeni i nevoljni na treninzima i neodgovorni na utakmicama, ti su momci potvrðivali nešto što Blaževicu nije moglo biti jasno. A nije jer ciro nije bogobojazan covjek i teško ce mu itko povjerovati da je sa svevišnjim prisniji od Marxa i Engelsa. Da jest, ne bi vladao umijecem stvaranja religijskih koncepata u svakodnevnome životu i u nogometnoj igri. Naime, Iran je ipak vjerska država, s jakom islamskom tradicijom, u kojoj ljudi cešce i cvršce vjeruju u Boga nego u nekim drugim zemljama. Ako cak i ne vjeruju, ni tada baš nisu spremni stvarati paralelne i profane religijske obrasce. Iranci su s Allahom komunicirali na svoj nacin, a ciro nije veliki imam pa da tu komunikaciju preusmjeri na nogometni teren. Fijasko koji je doživio u Teheranu vjerojatno je krunski dokaz Blaževicevih trenerskih sposobnosti. One su takve vrste da traže dovoljno primitivnu (da bi mogla biti na jednostavan nacin manipulirana), a istovremeno i dovoljno bezbožnu sredinu. Ipak, iz Irana ga nisu ispratili s pogrdama s kakvima odlaze neuspješni treneri, svejedno iz koje ih zemlje i grada tjeraju, nego je otišao kao gospodin, a još je svoga pomocnika ostavio da ga naslijedi. To potvrðuje da je ciro i za Irance bio neka vrsta cuda, nije im mogao biti antipatican, a vjerovali su mu da je poraz posljedica zle sudbine.

Prica o sudbini arhetipski je zadata svim euroazijskim civilizacijama, svakome svijetu koji je potekao iz Jeruzalema i njegove okolice. Inace, Blaževic u slucaju poraza naizmjence koristi tri skupine objašnjenja. Sudbinska, grešnicka i sudacka. Prva se ticu neobjašnjive kosmicke nesrece koja je dovela do katastrofe. Druga se ticu njega: ciro je jedini trener koji ce samoga sebe okriviti za poraz, da bi onda mogao izigravati mucenika vjere. Treca objašnjenja su, naravno, najcešca. Suce krivi i vecina drugih trenera, ali samo ciro ih smješta u okvire globalnih zavjera, na kojima bi mu, i na okvirima i na zavjerama, pozavidio i Samuel Huntington. U Iranu je bila kriva sudbina. Fatum, kismet...
Sljedeci cirin izbor bilo je Sarajevo. Istovremeno, povratak zavicaju i mjestu na kojem se najbolje ispravljaju greške koje covjek pocini u Teheranu...

(Nastavak u sljedećem dijelu)

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN