EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 8. dio

Indeks Članka

 

8. dio


Ćiro Blažević: Od Sarajeva do Teherana (2)

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput cirinog, ali njega vole gdje god doðe; On je krivotvoritelj i lažov, a da je postao selektor bosanske reprezentacije, u ovoj zemlji dešavala bi se prava cuda

U Sarajevo je došao uz podršku i lobiranje jednog bivšeg sportskog novinara, sada dužnosnika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Dok je šetao Bašcaršijom, na oci su mu navrle suze. Zato što se sjetio mladosti ili zato da bi bile primijecene? Dvojbe nije bilo: sve što radi u javnosti, Blaževic radi da bi se istoj javnosti svidio. Za novine je izjavio da prema Bosni i Hercegovini osjeca dug, a funkcija selektora je - kao što znamo i iz drugih slucajeva - idealna za vracanje dugova. Obecao je da ce reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo, pa iako je nezahvalno proricanje fudbalske buducnosti, vrlo vjerojatno bi mu to i uspjelo.

U to vrijeme nije na svijetu bilo pogodnije osobe od Miroslava Blaževica za stvaranje bosanskoga nogometnog cuda. Istovremeno, teško bi se mogao naci gori i nepodesniji covjek da reprezentira ovu zemlju. Radilo se o paradoksu tipicnom i za ciru i za Bosnu. Protiv njega najžešce se pobunio Vahid Halilhodžic, iako su rogoborile i neke druge umirovljene nogometne legende. Vaha se pozivao na svoja mostarska ratna iskustva, spomenuo je Blaževicevo politicko držanje iz tih mjeseci i godina, i rekao da ne može biti da takav covjek postane bosanski selektor. Jedini lokalni nogometni velikan koji protiv cire ništa nije rekao bio je zapravo onaj najveci, Ivica Osim. On je odvojio nogomet od politike, sklon da se svakome zaboravi i oprosti sve što ne pripada kategoriji zlocina, a kako ciro Blaževic nije zlocinac, nego veliki nogometni trener, tako bi, mislio je Osim, on bio odlicno rješenje za selektora bosanskohercegovacke reprezentacije.

Kada proðu godine i kada nestanu svi razlozi koji ljude gone u grijeh, a ujedno cine i samu bit njihovih života, kada dakle budemo analizirali dogaðaje s povijesne distance, pokazat ce se da su i Halilhodžic i Osim bili u pravu. Vahino pravo je pravo covjeka i društva, a Švabino pravo je pravo sveca i univerzuma. S bosanskoga stanovišta nezamislivo je da ciro, isti onaj koji je do Bosne držao kao do prljave carape ispod tuðega kreveta, postane reprezent makar i najneznatnijeg dijela njezine casti. S univerzalnog su stanovišta takvi razlozi irelevantni jer ih se nije držao ni Bog dok je stvarao Svijet, a na gubitku su svaki covjek i društvo koji drže do njih, svejedno u kakvim okolnostima. Na kraju je Vahina rijec pobijedila. Zapravo, pobijedilo je to što na vas dunjaluku više ljudi misli kao on. U fudbalskom slucaju nije prevelika šteta da je tako. Kao što ne bi bilo šteta niti da je suprotno. Da su ljudi po Osimovoj mjeri, Bosna bi sigurno imala bolju fudbalsku reprezentaciju. Ali kako nisu, dokazano je, premda ne na jako važnoj stvari, da se ni Bosni ne može raditi ono što ne bi podnijeli drugi.

Nakon što je Miroslav Blaževic definitivno odbacen kao moguci selektor, sportske su rubrike zagrebackih novina bile pune tvrdnji kako se radilo o politickoj odluci te da su ciri presudili muslimanski nacionalisti. Bosanski fudbaleri na privremenom radu u Hrvatskoj, narocito oni muslimanskih imena i prezimena, takmicili su se koji ce više žaliti zbog odluke Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i žešce osuðivati njezinu politicku pozadinu. Nitko to od njih nije ocekivao, ali oni su vjerovali da si na takav nacin olakšavaju mlacenje para u Hrvatskoj. Ni njima, u to nema nikakve sumnje, Ivica Osim ne bi zamjerio, a Vahid Halilhodžic se vjerojatno duboko zamislio nad diferencijacijom u Admirovoj, Ibrahimovoj i Edinovoj glavi.

Zabrinuti princ Fahd

Teško je ostati cestit u kosmosu cire Blaževica. Ali krivo je misliti da su u prici koja se oko njega plela postojali nacionalni i konfesionalni razlozi. Glupo je misliti da bi muslimani i Bošnjaci trebali biti narocito uvrijeðeni njegovim dolaskom u Sarajevo. Bosna i Hercegovina ili Hercegovci i Bosanci imali su pravo suditi o njemu kao Vahid Halilhodžic, ali ništa više i ništa sitnije od toga. Pogotovo ako na osnovi zagrebackih i teheranskih iskustava znamo što bi ciro radio po Bosni. Ne bi mu trebalo puno da reisu postane ozbiljna konkurencija, a i princ Fahd bi imao dobrih razloga za zabrinutost. cirin islam, kao glavni pokretac bosanskohercegovackoga nogometnog proboja, bio bi neusporediv s onim što je, barem u sportu i folkloru, doživio muslimanski svijet. Vec ga vidimo kako bosonog ulazi u Begovu džamiju da isprati džumu pred odlucujucu kvalifikacijsku utakmicu. A onda po redu i pravilu ide u Katedralu i Sabornu crkvu. Taj heroj ekumenizma s važnim muslimanskim uklonom, jer muslimani su ipak vecina u reprezentaciji i o njima treba najviše povesti racuna, stvara formulu bosanskoga duhovnog sinkretizma na kojoj bi mu pozavidio i Paolo Coelho, jedini Brazilac za kojeg valja žaliti što je pisac a ne fudbaler, dok se živim ibretom ibreti cijeli svijet. Njegovi sinovi srljaju prema protivnickom golu s fanatizmom žešcim od onih koji su se zaletjeli u Svjetski trgovinski centar, bekovi cijepaju po protivnickim cjevanicama bezdušnije od bombaša samoubojica na Bliskom istoku, a vezna linija radi lukavije i zlocudnije od Osame bin Ladena. Pritom, ama baš nikome nije jasno kako je od onih finih i bezvoljnih manekencica, klinaca koji su pozaboravljali i vlastiti jezik, a gdje nece porijeklo, Miroslav ciro Blaževic stvorio vjerske fanatike. I vec se iz radio-aparata i televizora cuje njegov meketav glas i upozorenje da Hrvati i Srbi u reprezentaciji ne ginu za Bosnu poput Bošnjaka. Vec vidimo suze u njegovim ocima jer su se sinovi naroda kojem i sam pripada pokazali nedostojnim bosanskoga grba. I gotovo da ga cujemo kako uzvikuje da mu je tek sada jasno zašto su se najbolji sinovi katolickih i pravoslavnih majki poturcili i postali bosanski veziri. Ucinili su to od silne sramote jer se njihovi suigraci nisu dovoljno zalagali za dobrobit najdražega dresa. Da, sve to i ništa drugo dogodilo bi se da je Miroslav Blaževic postao selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

I opet paradoks: takav ishod bio bi pogubniji po Osimov, nego po Halilhodžicev svjetonazor. Švabin bi univerzalizam još gore stradao u zemljici Bosni, a Halilhodžicu bi, eventualno, samo stradali živci jer više nitko ne bi obadavao price o tome što je ciro bio i govorio 1993. godine. Nitko ne bi vjerovao da je ta godina ikad i postojala. Što i nije tako loše za narodno zdravlje: ružne godine valja zaboravljati cak i kada su herojske i mucenicke. Ali, Blaževicev uspjeh ne bi imao nikakve veze s univerzalnim razlozima koji bi ga doveli na mjesto selektora. Upravo suprotno: bila bi to samo još jedna pohvala balkanskome provincijalizmu i njegovim bezbrojnim varijetetima.

Vjeran soldat vremena

Blaževic je genij provincijskih identiteta. Zato i jest u stanju stvarati fudbalske i medijske religije. Svaka je religija potekla iz provincije i bila je u pocetku hranjena i branjena provincijalnim osjecajem svijeta. Kasnije je postala univerzalna, a sveta su mjesta cuvala istinu njezina porijekla. ciro Blaževic je s Hrvatskom bio treci na svijetu, s Dinamom je bio prvak Jugoslavije, Rijeku i Prištinu spasio je ispadanja iz lige, ali sve to je radio s dubokim osjecajem da je svijet prevelik da bi se o njemu vodilo racuna i da ga je moguce osvojiti samo ukoliko ti je tvoje selo jedina mjera. U tome je neponovljiv i nemoguce ga je imitirati. Svatko tko bi pokušao što i on, naišao bi na opci podsmijeh ili bi možda bio lincovan.

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput cirinog, ali njega vole gdje god doðe. U Teheranu, kao i u Zagrebu. cak ni pojedinci koji su duboko svjesni tko je i što je Miroslav ciro Blaževic i dobro pamte što je kada mislio, radio i govorio, ne mogu uvijek pobjeci od njegove magije. Recimo, dok je pocetkom devedesetih od Dinama pokušavao stvoriti europski klub, ciro bi pred narocito važne utakmice imao obicaj skinuti s ruke skupocjeni rolex i tresnuti ga o zid. Samo da svojim sinovima pokaže koliko mu je stalo do pobjede i što je sve za nju spreman žrtvovati. Oni bi se zabezeknuli, adrenalin bi im šiknuo u žile, i ginuli su tokom utakmice. U godini dana ciro bi tako skršio desetak rolexa, a cijeli klub bio je u transu. Navodno, ti satovi koštaju po deset hiljada maraka svaki. Tek kasnije, nakon što je sezona završena, saznalo se da su rolexi bili lažni, kupljeni po cijeni od desetak maraka po komadu. Ali kome je to tada bilo važno. Odigrali su svoju funkciju, a nogomet nije slikarstvo pa da je važno što je original, a što krivotvorina. ciro Blaževic je krivotvoritelj, lažov, covjek nikakvih uvjerenja i bez svijesti o tome da postoji nešto što je u životu važnije od uspjeha, ali malo je u povijesti našeg fudbala bilo vecih od njega. Takoðer, on je slika jednog vremena, njegov vjeran soldat, a ljudi neka žale da se nisu rodili u bolja vremena i u sretnijim zemljama. Nije im za to ciro Blaževic kriv. On se samo snašao. Kao što doktor djeci izvadi mandule da ih više ne muce angine, tako je netko ciri izvadio skrupule i ne muci ga ništa osim neuspjeha i poraza. A kako se nogometni porazi kratko broje a dugo pamte, tako ni cirina muka nije prevelika.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN