EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 9. dio

Indeks Članka


9. dio


Dan kada je otišao Tito

Derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjecanju uz najviše slika i znacenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu izmeðu Hajduka i Crvene zvezde. Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada nece igrati, i publika i igraci smatrali bi da je to najmanje što smo dužni uciniti za covjeka koji nas je stvorio

ČETVRTI SVIBANJ 1980. Datum koji je u povijesti jugoslavenskoga nogometa. U 15.05 h je umro Josip Broz Tito, a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih, republickih i regionalnih liga. Uplakani sudije odsvirali su kraj, a publika se razilazila u muku i grcaju. Tek neki cvršci muški glas poveo bi pjesmu Druže Tito mi ti se kunemo i pocinjalo je ridanje. Svako selo s nogometnim klubom i svaki grad imali su svoju mitsku pricu o cetvrtome svibnju. Istina, bili su ošteceni oni koji su te nedjelje putovali na gostovanje, jer se na njihovom igralištu nije zbio ritual, ali uvijek postoji još neki klub, lokalni rival, autsajder iz predgraða ili lokalna amaterska družina koja svake nedjelje igra lopte, tako da je za pretpostaviti kako nije bilo mjesta u Jugoslaviji koje nije doživjelo taj legendarni prekid utakmice.

Ipak, derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjecanju uz najviše slika i znacenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu izmeðu Hajduka i Crvene zvezde. Veliki akusticni stadion, jedna od najljepših graðevina jugoslavenske socijalisticke ere i svakako najimpresivniji sportski objekat sagraðen u nas, bio je mjesto najveceg plakanja u svih cetrdeset pet godina postojanja SFRJ. Poljudska školjka tako je, barem na jedan dan, postala naš Zid placa i naš Jeruzalem u kojem su ujedinjena bila sva živa srca. Televizijske kamere snimale su igrace kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu ridaju nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateisticke ere. Kao filipinski kršcani koji se u dane Uskrsa pribijaju na križ za iskupljenje grijeha i evokaciju Kristovih muka, kao Židovi kad žale sve što je žala vrijedno u povijesti izabranog naroda, kao mistici na Božjem putu koji se kažnjavaju bicevima na vrhu kojih su nazubljene metalne oštrice, kao ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igraci i navijaci održali veliku jugoslavensku misu.

Sutra su novine pisale o atmosferi tuge i ponosa, ali ta je kvalifikacija, naravno, bila potpuno promašena. Nitko tog dana nije bio narocito ponosan. Svi su bili uplašeni, srca su se smrznula, i prvi i jedini put dogodilo se da na stadionima nogomet izgubi svaku važnost. Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada nece igrati, i publika i igraci smatrali bi da je to najmanje što smo dužni uciniti za covjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila. Vec sutra i svih narednih dana opcenacionalne žalosti mislit cemo drugacije. Plakat cemo za Maršalom, bit cemo izgubljeni i ocajni, ali cemo znati i osjecati da se život nastavlja. A samim tim i da ce se opet igrati nogomet. Meðutim, virus koji je roðen toga dana ce se desetak godina razvijati i na kraju razoriti jugoslavenski nogomet.

Nakon što smo cetvrtoga svibnja 1980. u kasnim popodnevnim satima povjerovali da i na stadionima postoji nešto važnije od nogometne igre, nakon što smo, dakle, posumnjali u nogomet i oskvrnuli njegove hramove, bili smo pripremljeni za vrijeme kada igraci više nece igrati nego ce ratovati, a publika nece navijati za svoje, nego ce ciniti sve da uništi tuðe. Pocetkom devedesetih, u onoj posljednjoj sezoni Prve savezne lige, više nikoga nije zanimalo što se zapravo dogaða na nogometnom terenu. Prestali su se brojati korneri, nitko nije uživao u magicnim driblinzima, a u mrežu nisu ulijetale lopte, nego topovski projektili, navoðene rakete i bombe ispaljene s nekog mjesta koje je kilometrima daleko od stadiona. Išlo se na utakmice, ali umjesto nogometa na terenu je trajao kontinuirani prekid igre kojega je malo tko bio svjestan. Oni koji su bili svjesni - prestali su dolaziti na stadione. Bila je to ona uvijek premala skupina iskrenih vjernika jedne sekularne religije, ljudi koje na igralištu ne zanima ništa osim nogometa, pa kada nestane njega, tada prestaju ici na utakmice.

Logicno, vjernici igre ponašaju se jednako kao ljudi koji vjeruju u Boga. Istih je mjeseci i godina iz crkva i džamija pomalo izbjegao svijet koji je cijeloga života vjerovao. Povukao se u osamu svoga srca ili u zadnje redove i safove, otišao u hramove koji nisu na glavnim cestama, tamo gdje se mole siroti i iskreni, a u katedrale i najvece džamije navalili su ljudi koji zapravo ni u što nisu u stanju vjerovati jer im srca nisu prema vjeri ugoðena. Vjerni nogometni navijaci se, na žalost, nisu imali kamo povuci. Utjehu nisu mogli naci ni na malim utakmicama i lokalnim igralištima, pa da umjesto na Dinamove odlaze na utakmice Radnika iz Velike Gorice ili da umjesto Hajduka pocnu pratiti Pomorac iz Stobreca. Nema tog zaljubljenika u nogomet koji bi ucinio takvu konverziju kakva je prirodna u sljedbenika svetih religija. Zašto? Pa upravo zbog razlike izmeðu svetog i profanog. Bog se, naime, pojavljuje svuda i svaka stopa zemlje može biti hram vjere. Da se sruše sve crkve i džamije i ne ostane nijedan posvecen kamen na svijetu, ništa se u biti promijenilo ne bi. Zato što je ljudsko srce jedini hram svake svete vjere, pa i najmanja i najzabacenija crkvica jednako vrijedi koliko i svaka katedrala. Bog je uvijek i na svakom mjestu isto velik i dobar.

Meðutim, da bi se vjerovalo u nogometnu igru, ona mora biti mocna i prava. A nogomet za razliku od Boga zna biti mali, beznacajan, amaterski, bijedan, zabavan samo onima koji ga igraju. Nakon što ga je preuzeo ðavo rata, naš nogomet je nestao kao sekularna religija i dugo ce mu trebati da oživi ili da se obnovi. Tko zna hocemo li uopce docekati taj dan, tu nedjelju kada ce se utakmice opet igrati samo zbog igre. Ali ako ona ipak jednom doðe, za vjerovati je da ce to biti Bogu ugodniji prizor od svih crkava i džamija ovoga svijeta koje ispunjavaju ljudi koji ni u što ne vjeruju.

FRANJO TUÐMAN (1922-1999), u šezdesetima predsjednik Sportskog društva Partizan, a u devedesetim navijac i pocasni predsjednik NK Croatije. covjek koji je najviše utjecao i na hrvatski nogomet i na hrvatske nogometne navijace, a njegova se nogomet prica može ispricati na više nacina i u duhu stilski razlicitih pisaca, kronicara i povijesnicara. Borgesu bi vjerojatno bila zanimljiva cinjenica da je Tuðman kao umirovljeni jugoslavenski general, bivši politicki zatvorenik i frustrirani nacionalist tokom osamdesetih odlazio na gotovo sve utakmice NK Dinama koje su se igrale u Maksimiru i da je, prema svjedocenju onih koji bi mu se približili, u nogometu nalazio razloge za domoljubnu katarzu. Sve ono što Socijalisticka republika Hrvatska nije mogla biti, sve to je za Tuðmana bio Dinamo.

Meðutim, nakon što se u paramparcad razlupala Jugoslavija, a dojucerašnji je penzioner postao predsjednik nove države, prvo što je ucinio kao nogometni navijac, bilo je da je Dinamu promijenio ime. Prvo ga je nazvao HAŠK-Graðanski, a sezonu kasnije - Croatia. Svoju odluku obrazložio je cinjenicom da ime Dinamo nose samo klubovi iz komunisticke istocne Europe. Ali zar toga nije bio svjestan i ranije? I kako je kao zakleti nominalist mogao navijati za klub takvoga imena i još ga identificirati s nacijom i svim nacionalnim težnjama? Ipak ce biti da je iz nekog drugog razloga Tuðman mijenjao Dinamu ime. Koji bi to razlog mogao biti? Na ovo bi pitanje jedini Borges mogao mudro i uvjerljivo odgovoriti. Nama koji, pak, nemamo genijalnost slijepog Argentinca, ostaje da povjerujemo kako je Franjo Tuðman promjenom imena necega što je iskreno volio pokazao da je u stanju preuzeti božanske prerogative. Bog je, naime, dobar, ali nije sentimentalan prema vlastitom djelu. Ni Franjo Tuðman nije bio sentimentalan prema Dinamu, pa mu je promijenio ime.

To mu navijaci nisu opraštali, a njega je do bijesa dovodilo što je slutio da se njegova odluka nece održati vjecno. Ali je zato osigurao Klubu veliku lovu. Croatija nije državi placala porez, njezini igraci bili su najbolje placeni i bili su maženi i paženi kao nijedan društveni sloj ili ceh u Hrvatskoj. Ako se vec nisi rodio kao Tuðmanov najbliži roðak, devedesetih ti je najveca sreca bila da potpišeš ugovor s klubom iz Maksimira. Bila je to prava nogometna bajka koja, istina, nije imala veze s igrom, ali je bila primjer kako ne utjece samo politika na nogomet, nego i nogomet može postati politikom.

Franju Tuðmana je, logicno, nerviralo to što su mu se zlobnici stalno iza leða podsmijevali jer je bio predsjednik Partizana. I onda je u jednom novinskom intervjuu Stjepan Bobek, veliki igrac Partizana iz pedesetih i roðeni Zagrepcanin, uzgred rekao da je Tuðman i u to vrijeme navijao za Dinamo. Najveceg navijaca Croatije te su rijeci toliko dirnule da je odmah naložio da se Bobek pozove u Zagreb, da mu se udijeli domovnica, da ga se posadi u svecanu ložu i da ga se, ako je moguce, nagovori da se preseli iz Beograda. Bobek je, naravno, došao, slikao se po novinama i televiziji, bio primljen u Predsjednickim dvorima, odgledao jednu utakmicu i vratio se kuci. I bilo mu je oprošteno što živi u Srbiji i što mu srce kuca za Partizan. Sve bi, ni krivom ni dužnom, Stjepanu Bobeku bilo oprošteno samo zato što je rekao ono za cime su žudjele Tuðmanove uši. Nije to stari nogometaš ucinio proracunato. Nije on mogao znati ni slutiti da ce jednom navijackom fantastu, neostvarenom nogometnom selektoru, zlosretniku kojem je stadion bio utocište svih frustracija, cudaku i predsjedniku, svojim rijecima uciniti takav plezir. Nitko to, naime, nije mogao znati.

Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN