EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa - 10. dio

Indeks Članka


10. dio

Kako je Safet Sušic imao Seada, tako je Vahid imao Salema... Da li je Halilhodžic lako ispadao iz takta jer je imao previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu umjetnika... Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegvoine, a ni nogometa

Što je neki igrac imao vecu karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o darovitijem bratu... Više je u Bajevicu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je nacinjen namuceni grad... Emiru Kusturici mora se oprostiti sve što je izvan njegove umjetnosti. To nažalost ne važi za Jadranka Topica i Franju Vladica...

VAHID HALILHODŽIĆ (1951.) Roðen u Jablanici, mlaði brat Salema H., ali se njega ne sjecaju generacije koje su nogomet pocele pratiti u vrijeme Svjetskoga prvenstva 1974. Meðu starijima se, naravno, naðe onih koji se kunu da je Salem bio bolji ili barem darovitiji od Vahida. Na to možeš tek slegnuti ramenima, reci - dobro!, i nužno imati na umu da se radi o još jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i vijeka, nije još bilo igraca - a da nije sin jedinac - o cijem se bratu nisu pricale legende. Što je neki igrac imao vecu karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o bratu.

Tako je Safet Sušic imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki drugi veliki igraci imali bracu o kojoj se nikada ništa nije culo, ali se zna da su propala zbog alkohola, žena, lošeg života, slabih koljena ili naprosto - zbog sudbine. Prica o darovitijem bratu je korak od nogometa ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navijac i znalac je ostvareni ili neostvareni pisac koji žudi za tragicnim zapletima i neostvarenim cudima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji brat propao uvijek se naðe i moralni poucak. Nije dobro piti i derneciti, jer tada nikad igraca od tebe. A možda je i suprotno! Možda su legende o neostvarenim nogometnim genijima vece od svega što su postigla njihova uspješna braca.
Sve ovo se, naravno, tice samo nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili lošije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom slucaju. Mlaði Halilhodžic je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer nije imao instinkt ubojice i jer se publici pocesto cinilo da je slab sa živcima ili da ga malo previše pogaðaju sudijske nepravde. Dojam, možda i lažan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid lako gubi samopouzdanje. Recimo, fantasticno je izvodio slobodne udarce s ruba šesnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igraca koji je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi živi zid i u neopisivo sporom luku padala prema mreži. Kao da se moglo vidjeti kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek nekoliko centimetara od njegove ruke i lakša od novogodišnjeg balona, završava u mreži. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodžic, pa je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca. Oni nisu nužno bili navijaci Veleža, nego samo pobornici jedne atipicne nogometne estetike ili kulta olicenog u Antoninu Panjenki i jedanaestercu koji je taj ceh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976. Njezini pobornici, a samim tim i najveci Halilhodžicevi štovatelji, smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom dodiru, u tome da lopta oceše vrh kopacke ili se - kao slucajno - odbije od pete velikog centarfora i tako završi u mreži.

Kad bi vilenjaci igrali nogomet, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida Halilhodžica možemo nazvati najvecim predstavnikom vilenjackoga nogometa u našoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre. Umjesto da ima beskonacnu vjeru u sebe jer je u stanju uciniti nešto što drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i pocinjao je promašivati i nervirati se. Možda je to bila potvrda da ima previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu koja slabo razlikuje igru od života, dakle dušu umjetnika. No, prigovori na Halilhodžicev racun su, naravno, samo nacelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se štošta prigovarati, ali ga se u tome ne bi smjelo usporeðivati s drugim centarforima njegova vremena. Jer cim ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadacem, svi prigovori na Halilhodžicev racun bivaju pretjerani do besmisla. To što je mogao biti veci igrac, samo je kompliment i pohvala potencijalnom geniju. Prosjecni ili vrlodobri nogometaši ni u mitomanskim maštanjima ne bi mogli nadmašiti sebe. Nakon velike karijere u Veležu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je završio za trenera. Danas je jedna od vecih europskih trenerskih zvijezda. Onako markantan, visok i crn, pomalo demantira opcu sliku o velikom strategu. Priroda ga je i time obilježila. covjeku je suðeno da bude drukciji i bolji.

DUŠAN BAJEVIĆ (1948.) Jedan iz Veležove ekipe roðenih Mostaraca, od rijetkih koji nicim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja s pocetka devedesetih dala je toj tituli dodatno znacenje. Zaista, Bajevic se princevski ponio. Živio je i radio u Grckoj i kao da ga se nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene rijeci podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovacki kamen tri duge godine. Ono što ne bi mogli topovi generala Momcila Perišica i brata mu po mržnji Slobodana Praljka, uništile su rijeci živih Mostaraca, meðu njima bivših igraca Veleža, dokazujuci tako da je grad više kulturna, a manje arhitektonska cinjenica. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema vece tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjecaj valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo ðe je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca.

Dušan Bajević zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje ce umrijeti, ali više je u njemu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je nacinjen namuceni grad. I eto, tako je Bajevic doživio da prica o njemu ne pocinje od njegove igracke velicine. Koliko god to za covjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo princevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajevic je bio najbolji jugoslavenski napadac svoga vremena i - nije pretjerano - najveci klasicni centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u klubu velike cetvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemackoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i cisto, nije imao razloga tuci se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguce cuvati. Ako se ne radi o optimizmu sjecanja - a ni od toga ne treba bježati - Bajevic je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadaca. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila nogometna strategija, pa neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrace. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu.

Otkad ga se sjecamo, Dušan Bajević nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajeviceva je frizura prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem šezdesetih ili pocetkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije bila moderna, štoviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini koji se mogao tako cešljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a ocevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajevicu je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukcijim ocima jer je bio i ostao princ.

JADRAN TOPIĆ (1949.) i FRANJO VLADIĆ (1952.) Opce mjesto onih koji nemaju ništa pametno za reci: Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu! Nije to istina. Puno je najvažnijih sporednih stvari širom zemaljskoga šara. Sve što je šašavo i zabavno, sve što nije stvoreno da ubija nego da veseli, sve od cega nece biti velike koristi, ali ni štete, sve što nas cini svakodnevnim ljudima koje ne pamte ni po velikom zlu ni po svetackome dobru, sve to i još mnogo drugog pripada svijetu najvažnijih sporednih stvari.

Ali za svaku je sporednu stvar, pa i za nogomet, karakteristicno da prestaje biti važna cim se u duhu ili tijelu jave važne stvari. To je, možda, i glavna razlika izmeðu nogometa i umjetnosti, razlog zašto nogomet ne može biti umjetnost. A zato što je umjetnost glavna, a ne sporedna stvar, Emiru Kusturici se mora oprostiti sve što se ne tice njegove umjetnosti. I još mu se vrijedi nakloniti - kao velikom Sarajliji i Bosancu. Možda je bolno i možda je teško, ali je važnije to što nas umjetnost cini ljudima, tvori naš pogled na svijet, naše zavicaje, prizore koje vidimo, i jezik. Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegovine, a ni nogometa. Obrnuto ne važi. Da nema nogometa, bili bismo isto što jesmo. Iako je ta sporedna stvar tako važna, iako nas raduje, iako na nju trošimo više vremena nego na vecinu glavnih stvari, nogomet nas nije ucinio ljudima. Ponekog je, istina, ucinio princom, ali ni princevi ne bi ostali princevima da nisu poveli racuna o glavnim stvarima. Eto, zato o nogometnoj velicini Jadrana Topica i Franje Vladica više ništa ne možemo reci. A žalost koju zbog toga osjecamo velika je kao što je velik bio grad Mostar sa Starim mostom.

 

Autor: Miljenko Jergović, Objavljeno u magazinu Start



Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN