EuroNogomet, nogometni magazin

Čudesni leksikon nogometa

Indeks Članka

Od rujna 2002. do siječnja 2003. godine književnik Miljenko Jergović je u seriji clanaka objavljenih u BH magazinu Start ispisao neke od najzanimljivijih priča o povijesti nogometa na ovim prostorima.

Od poznate splitske murve, u čijoj su hladovini postavljeni temelji jednog od najvećih, ako ne i najvećeg kluba bivše države, Hajduka, preko legendardnih nogometaša i trenera sa ovih prostora do neizostavnih TV komentatora i navijačkih skupina.


1. dio


Sa stadionom "Nacional", tim kamufliranim koncentracijskim logorom, završava službena povijest jugoslavenskoga nogometa

Mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se veličina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni

MURVA, stablo u centru Splita pod kojim je rođen i rastao najveci jugoslavenski nogometni klub. Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao državna prvenstva i pobjeđivao najvece europske klubove. Što nije ni cudo jer je publika bila tako blizu igralištu da je dahtala za vrat protivnickim igracima. Desetljecima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku veci stadion. Jedni su govorili da ne treba i uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao što se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su držali da se po stadionima poznaju istinski šampioni, Ajax i Real, i da ce se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u cast Mediteranskih igara dovršen stadion na Poljudu, jedna od ljepših i impresivnijih graðevina posljednjeg stoljeca jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska školjka mogla je primiti više od pedeset tisuca ljudi, a nakon što je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri tisuce. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion pocela je duga era propadanja. Klub više nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je važnije međunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igraca, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzrecice: Tu sadi, al ne gradi!, jer ce zbog mocvarnoga zemljišta, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve što je na Poljudu sagraðeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se velicina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko ce se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralište i zeleni teren na kojem igraju ragbijaši Nade. Ali uskoro ce trava biti pokrivena betonom i tako ce nestati i posljednji trag davne slave.

PENZIJA, neslužbeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijaci koji ih nisu mogli platiti, a u želji da ponize one s dubljim džepom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde što je najljepša tribina Željinoga stadiona nazvana po njima. Zato što je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale casne starine koje su se sjecale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obilježena pobjedama, titulama i slavljima, ali je bila puna velikih i malih prica, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati veliki film, literatura po mjeri Željine 1001 noci, nogometna bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autenticna. Ali ništa od svega toga. Željini navijacki seniori polako su, uz klizave kaldrme i držeci se za iskrzane zelene rukohvate, otišli na ahiret i svetom Petru na istinu, zajedno sa svjetskim proletarijatom i romantikom nogometne igre.

KANTRIDA, rijecka prigradska cetvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najcudnijih slika nogometnih djetinjstva. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu što se pružala s kraja na kraj igrališta. Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izbocinama sjedili su najhrabriji navijaci. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemoguce na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na cijim je ostacima i sagraðen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride.

NACIONAL, naziv stadiona u Santiago de Chileu. Kada je general Pinochet, uz americku logistiku i izravnu pomoc Henryja Kisingera, u krvavom vojnom udaru srušio demokratski izabranu vlast Salvadora Allendea, taj stadion postao je koncentracijski logor. Na njemu su tjednima zatvarani i muceni socijalisticki simpatizeri, novinari, pisci, sindikalni voðe i obican svijet. Broj pogubljenih sa stadiona Nacional nikad se nije saznao, ali jedno ime u Latinskoj Americi vjecno se pamti. Victor Jara bio je muzicar, gitarist i autor ljubavnih balada i protestnih pjesama, kojemu su tu odsijecali jedan po jedan prst i onda ga tjerali da svira. Svi veliki južnoamericki pjevaci u posljednjih trideset godina, ali i mnogi ljevicarski kantautori u Europi, na svoje su albume uvrstili poneku Jarinu pjesmu. Zato što su mu pjesme bile lijepe i da bi se pamtila njegova sudbina. Nekoliko mjeseci nakon što je Nacional vracen svojoj nogometnoj funkciji, trebala se odigrati majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemacku izmeðu cilea i SSSR-a. Sovjeti su odbili igrati na stadionu koji je bio koncentracijski logor, pa su utakmicu izgubili bez borbe, a na sramotu covjecanstva u Njemacku je otišla ekipa iz cilea. cetrnaest godina nakon krvavoga vojnog udara, Pinochet je i dalje bio na vlasti, na istom stadionu odigrano je finale svjetskoga omladinskog prvenstva. Jugoslavija je postala prvak, a Zvonimir Boban je sa suzama u ocima i jugoslavenskim barjakom u rukama trcao pocasni krug. Država koja je svjetsku titulu osvojila na krvi Victora Jare uskoro se raspala i izbio je rat. Sa stadionom Nacional, tim kamufliranim koncentracijskim logorom, završava službena povijest jugoslavenskoga nogometa.

ŠLJAKA, njome su bili prekriveni pomocni tereni svih naših stadiona, osim ona dva-tri najveca. Djelovala je zastrašujuce, pa kad si dolazio na utakmicu, mislio si kakvim se sve mukama i strahovima izlažu oni koji žele postati nogometaši. Vec od pogleda na šljaku bridjela su koljena i dlanovi. U ona vremena je u nogometu imala smisla sentenca da se preko šljake stiže do zvijezda. O njoj najbolje svjedoce oni koji su derali koljena a da se zvijezdama nikad nisu primaknuli.

MARAKANA, najveci stadion u Jugoslaviji, koji je dobio ime po najvecem stadionu na svijetu od kojega je bio samo upola manji. Na slican nacin i po istom principu u nas su imenovane i neke druge građevine i institucije, a katkad i živi ljudi. Mi nismo trajali po vlastitoj mjeri, niti smo se mjerili s prvim susjedima, ukljucujuci i one koji su u svemu bili veci i bolji od nas. Mi smo se u svakome trenutku naših života mjerili sa cijelim svijetom odjednom. I tu je jedan od razloga naše propasti, na koju su nas prethodno dugo upozoravali nogometni rezultati. Zato što smo htjeli biti veci od najvecih i nikada sebe nismo doživljavali kao autsajdere, u sedamdesetim i osamdesetim izgubili smo sve važne utakmice. I reprezentativne i klupske. A pobjeđivali smo u ama baš svakoj prijateljskoj utakmici. Jugoslavija je bila prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali to je samo uvecavalo kolektivnu navijacku frustraciju i najavljivalo propast. A da je vrag došao po svoje, vidjelo se u proljece 1991., kada je Crvena zvezda na beogradsku Marakanu donijela titulu europskoga klupskog prvaka. Bio je to veliki tim cijem se uspjehu uskoro više nitko nece radovati. Nestajala je zemlja koja je za takvim uspjesima žudjela i ciji su graðani ozbiljno vjerovali u vlastitu odabranost.

TOMBOLA, nalazila se ispod najljepšega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zenicki celik, i bila je živa suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralište s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dolje velika ružna dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radnickom klasom iz Željezare koja je s kemijskom u rukama i s listicem pred ocima pokušavala prevariti srecu. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne može biti veci od života. Umjesto da žive za celik, željezarcima je njihovoga celika bilo preko glave, pa su pokušavali precicama tombole doci do srece. Možda ima i onih koji su u tome bili uspješni, ali o njima se, po pravilu, nikada ništa ne saznaje. Tu je razlika izmeðu nogometa i kocke. Nogomet pamti velike šampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike.


 

2. dio


Da bi bio bolji golman, Janjušu je nedostajao jaci klub i malo licne odgovornosti; Savo Ekmecic je produžavao svoje gacice za po centimetar svaki put kad bi primio gol, a Leteci Mostarac Enver Maric ostat ce upamcen po tome što ga je Dragan Pantelic savladao udarcem s gola na gol

Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smiješno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga ce navijati

GOLMAN, po narodnome vjerovanju, koje je staro koliko i sama igra - najgluplji covjek u timu. U balkanskim mitologijama još i - najluði i s najmanje nogometnog talenta. Nemoguce je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti, iako je moguce da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti. Trapavosti obrambenog igraca, centarfora i poslovođe s desetkom na leðima, sigurno nisu ništa rjeðe od golmanskih, ali zbog njih se obicno ne dogaðaju tragicni porazi. Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najcešce slijedi lopta u mreži. I porazi su nakon toga cešci, pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova. Navijaci godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti. cak i najveci od svih jugoslavenskih golmana i jedan od, navodno, najvecih u povijesti europskoga nogometa, Vladimir Beara, doživio je da se na njegov racun smišljaju vicevi. U kojima je Veliki Vladimir bio glup k'o golman. I još gluplji jer je bio veliki golman.

SLOBODAN JANJUŠ (1952.), nasljednik Vasilija Radovica na vratima Željezničara, nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igraca i covjek pomocu cijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu. Recimo, postojalo je rašireno vjerovanje, pogotovu meðu Željinim fanovima, da ce Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac, samo da bi ga onda mogao obraniti. Nije se radilo o jezickoj frazi, hiperboli ili metafori, nego o legendi u ciju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti. Pouzdano je, meðutim, da je Janjuš bio odlican golman, a da bi ga smatrali velikim, jednim od najvecih u sedamdesetima, nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst, jak klub i pomalo licne odgovornosti. Bio je boem i umjetnik među stativama, a ne ozbiljan covjek. A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli. Ali Janjuš nipošto nije bio lud. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju, a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš, zgodnom vojvoðanskom Maðaricom i najboljom domacom tenisacicom svoga vremena.

SAVO EKMEČIĆ (1951.), rodom iz Metkovica, dugogodišnji golman Sarajeva, dugo u alternaciji sa Seadom Grudom. Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika, nosio je malo neobicniju frizuru od suigraca, a nakon što je otišao u austrijsku pecalbu i u zrelim godinama se vec pripremao za oproštaj, produžavao je svoje gacice za po centimetar svaki put kad bi primio gol. U intervjuima je izjavljivao da ce kopacke objesiti o klin onoga dana kada mu gace doðu do poda. Nije poznato je li to obecanje i ispunio.

NEBOJŠA ÐORÐEVIĆ (194...), golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima, prosjecnih kvaliteta, ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca, kakvu nitko u domacim prvenstvima nije ostvario. Barem ne za navijackih života generacija roðenih šezdesetih. Ðorðevic je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet, niti ima smisla zavaravati izvoðaca penala trzajem ruke, treptanjem, zijevanjem i slicnim poznatim metodima. Valja sacekati udarac i onda se baciti za loptom. Vecina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para, a vjerojatno bi i doktori rekli da covjek nema takve reflekse da tako brani penale. Tajnom je ostalo je li Nebojša Ðorðevic lagao i hvalio se svojim natprirodnim mocima, što je još više demotiviralo izvoðace jedanaesteraca, ili je zbilja imao nešto što drugi igraci nisu.

SLAVKO NJEGUŠ (19...), potekao u mostarskome Veležu, gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu, a onda i prvi golman. Neko vrijeme branio i u Željeznicaru. Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je meðu svim našim golmanima. Možda je covjek bio nekoliko centimetara viši, možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima, ali je cinjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod precku. Pristojno je radio svoj posao, nisu mu se dogaðali kiksovi, bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno, ali ne žudeci za umjetnickim dojmom i po cijenu primljenog gola. Meðutim, da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši, a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo. U golmana treba imati povjerenja, on je fizicki autoritet, kao Indijanac u Letu iznad kukavicjeg gnijezda, a protivnicki napadaci moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proci u mrežu. Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti. Branio je što se moglo obraniti, ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti.

SLOBODAN KLIMOVIĆ (1948.), dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe. Leotar je važio za drugi najbolji hercegovacki klub, iza nedostižnog Veleža, a Klimovic je bio jedan od ozbiljnijih domacih vratara u sedamdesetima. Karijeru je proveo u Drugoj ligi, u jednom te istom klubu, što iz današnje perspektive djeluje romanticno. Da imamo svoj Hollywood, možda bi o igracu poput Slobodana Klimovica bio snimljen film.

MARIJAN JANTOLJAK (1940.), golman u više klubova, dugo u banjaluckom Borcu i Rijeci, a karijeru je u zrelim cetrdesetima završio u sisackoj Segesti. Nosio je guste brcine i imao držanje epskoga narodnog junaka. O njegovim kvalitetama malo smo znali, jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih. Jantoljak je branio u tri desetljeca i tako je povezao igrace iz udaljenih generacija, od Asima Ferhatovica do Zlatka Vujovica.

IVAN ĆURKOVIĆ (1942.), Mostarac koji je domacu slavu stekao u Partizanu, a europsku u St. Etienu. Bez sumnje veliki golman, ali bez znacajnije reprezentativne karijere. Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka, kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1, a kod kuce pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedece kolo Kupa šampiona.

ESAD MEHMETI (1951.), rezervni golman Vardara za vladavine Dragana Mutibarica i - po opcem mišljenju skupljaca slicica - najružniji nogometaš u albumu Fudbaleri i timovi za godinu 1974/75.

ENVER MARIĆ (1948.), Leteci Mostarac, covjek koji je - istina u prijateljskoj utakmici - obranio penal Gerdu Mulleru. Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemackoj, dok mu je rezerva bio Olja Petrovic. Nakon neuspjeha u Njemackoj, Maric je ispao krivac - iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru - te je Petrovic postao prvi golman, što ce nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976., kada cemo u polufinalu, velikim dijelom Petrovicevom krivicom, izgubiti od Nijemaca, a u utakmici za trece mjesto i od Holanðana. Da je branio u vecem klubu, Hajduku, Zvezdi ili Partizanu, Maricu se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapecak, jer je bio najveci i najstandardniji naš golman u sedamdesetima. Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Pantelic savlada udarcem s gola na gol, ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska velicine, nego neopreznosti koja ce se, meðutim, pamtiti dok bude živih svjedoka i prepricavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti. Nitko osim Marica nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima, ali ce malo tko taj gol koristiti kao argument za rušenje legende o Letecem Mostarcu. Maric je bio dovoljno velik da u njegovu velicinu u publici nitko nikada ne posumnja. I po tome se razlikovao od drugih.

BOŠKO KAJGANIĆ (1949.), rezerva Olji Petrovicu na klupi Crvene zvezde i još jedan bolji golman od Petrovica. To se vidjelo kada je Kajganic otišao u Tursku, gdje je briljantno branio i u jednoj sezoni se uspio proslaviti. Poginuo je u saobracajnoj nesreci, vozeci se iz Istambula za Beograd.

RIZAH MEŠKOVIĆ (1947.), golman tuzlanske Slobode, a onda i Hajduka u šampionskoj generaciji. Gospodin meðu stativama. Iako u Splitu nije imao sretnu karijeru, skupo su ga koštali neki kiksevi i postao je rezerva Katalinicu, Meškovica i danas pamte u tom gradu. Njega i njegov bijeli i vjecno oprani fiat 1300 parkiran ispred igrališta pod Murvom.

FRANJO GLAZER (1914.), još ima živih svjedoka koji ce reci da je Glazer bio veci od Beare. Branio je izmeðu dva rata i još kratko nakon 1945. O njemu mi današnji ništa ne znamo, jer je nogomet kao i teatar, nešto što stvarno traje samo devedeset minuta, koliko i utakmica. Sve što se poslije kaže, legenda je i mit, navijacka potreba za poezijom, normalno ljudsko uvjerenje da je jucer bilo bolje i da se nijedno danas ne može mjeriti s bilo kojim jucer. Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija, na kojima izgledaju smiješno, u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga ce navijati. Franjo Glazer je živio u takvom vremenu. Objektivno govoreci, možda ono i nije bilo bolje, ali je svakako bilo zanimljivije. I zbog božanske neodlucnosti. Danas se sve zna, pa i to da Bog navija za Nijemce.



3. dio


Damir Desnica je na svakoj utakmici zabio po jedan gol, Miloš Šestić je pao kao pokošen rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza, Jusuf Hatunić Španjolcima uvalio gol sa svoje polovice terena, a Jovan Aćimović je imao uzoran pivski trbuh

Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igraci sporije trce. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi.

Na Zapadu ce još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kronicara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u nogometu.

DAMIR DESNICA (1955.), lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i pocetka osamdesetih. Bio je dobar dribler, brz i lagan na nogama. Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju, protiv Rumunije, i dao jedan gol. U ekipu je upao slucajno, u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha, pa nikome poslije nije bilo cudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju. A bio je jedan od rijetkih napadaca koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica. Jedan gol u jednoj utakmici. I to ne prijateljskoj. Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava. Ono po cemu ga se pamti, jest da je bio gluh. Ili, što bi se ružno i netacno reklo, gluhonijem. Nijemi su samo kamen, neživa tvar i možda biljke. Svi drugi su u stanju nešto reci. Desnica nikada nije cuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina. To da je igra prekinuta, vidio bi po ponašanju svojih suigraca i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuce ili u gostima. Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici, pa da publike za njega više i ne bude. Drugima se njegova gluhoca cinila kao hendikep te ga možda i zato nisu cešce zvali u reprezentaciju. Desnici je, meðutim, bilo svejedno zbog cinjenice što je gluh. Nikada ništa nije cuo i vjerojatno nije shvacao što mu to nedostaje u igri. On je bio živi, a na žalost i jedini, dokaz da za nogometnu igru nije potrebno culo sluha. Kao što nije potrebna ni muzikalnost. Iako su neki nogometaši, Ivica Šurjak, Pavkovic iz Vojvodine i Milko Ðurovski, snimali gramofonske ploce, izmeðu nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz. U toj igri ima literature i teatra, u boljim trenucima može biti i filma, a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom, ali s muzikom baš nikakve. Osim navijackih pjesama u kojima publika nogometašima nadomješta ono što inace nemaju. Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može.

MILOŠ ŠESTIĆ (1956.), napadač Crvene zvezde, o cijoj su se prirodnoj inteligenciji pricali vicevi. Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao, a onda su im povjerovali i navijaci drugih klubova. Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil, ali su tu stvar okrenuli u svoju korist. Da, on je stvarno tokmak, kreten, imbecil, blesan i mongoloid, ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozackoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica. Da, Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta, igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane. Da, Šestić je covjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizicki radnik. Sve je to istina, ali Miloš Šestić je genijalan igrac. Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost, to više potvrðujete koliko je on veliki nogometaš. Eto, to je bio argument navijaca Crvene zvezde i, za divno cudo, bilo ga je teško oboriti. Navijacki argumenti su inace smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne, ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti, niti ih istjerati van. Jedino što bi ti preostalo, bilo je da okreneš pricu i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti. covjek je normalan, kao i svi drugi, glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti. Ali kako to govoriti ako su svi zakljucili i prihvatili da je Šestic mentol? Nemoguce! Legenda je potrajala duže od nogometne karijere, nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji. Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića, onako malenog i plavog, upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza. Sudac pokazuje na bijelu tocku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982. godine.

JUSUF HATUNIĆ (1950.), stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragicniji od manjkova. Hatunicu, naime, nicega nije falilo, ni sluha, ni pameti, ni nogometnih znanja, ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak. U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igracu Partizana Zoranu Račiću, koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak. Hatunica su se plašili protivnicki napadaci, iako nije bio meðu grubljim branicima u Prvoj saveznoj ligi, ali je imao nešto što nije nitko drugi, što je možda koristilo timovima za koje je igrao, no istovremeno je štetilo samoj igri. Pojavio bi se kao srednjoškolac meðu prvacicima koji igraju lopte, a to nikada dobro ne izgleda. Kao i vecina velikih i jakih ljudi, Hatunic je u duši bio mekan covjek. Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu obicnih. Više ga se žalilo kao covjeka nego kao nogometaša, što je, u svakom slucaju, kompliment. Na onoj utakmici protiv Španjolaca, kada je Juanito dobio flašu u glavu, Jusuf Hatunic je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio. Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga. Možda zato što nije normalno da covjek tako jako udari loptu.

STOJANČE IDIĆ (19...), garavi Željin deran, koji je izgledao i ponašao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antića. U skladu s Antićevom poetikom je i završio. Na groblju Bare okupio se bio cudan neki svijet i bilo ga je više nego što je Stojanče u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru. Bio je sarajevski Nipper Lawrence, junak trećerazrednoga, ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija. Nipper je bio djecak iz predgrađa, za tri glave manji od suigraca, sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu. Na kraju je postao najveci i najslavniji nogometaš, poznat po "horizontalnom udarcu" koji je bio ubitacno precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman. Stojanče Idić ipak bi bolje prošao da je, umjesto na Grbavici, završio u stripu.

LASLO LERINC (1949.), lijevo krilo novosadske Vojvodine, ćelav, s tek dva-tri postranicna čuperka plave kose. Osim po celavosti, Lerinc se isticao i po kilogramima. Imao ih je barem dvadesetak viška i bio je deblji od vecine trenera. U ona vremena se to moglo. Nogomet je bio sporiji, manje se trcalo, a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre. Naime, sedamdesetih je bilo svejedno kako nogometaš izgleda. Važno je da igra. Kasnije ce se igra ubrzati, ali ce na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previše veze. Recimo, osamdesetih ce vec biti puno trenera koji ce neobrijanim igracima braniti da igraju, a neki ce - recimo ciro Blažević - svojima zabraniti i nošenje brade i duge kose. Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igraci sporije trce. Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi. Na Zapadu ce još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni, pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham, prema skromnom mišljenju ovoga kronicara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre. Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu, to je taj engleski šminker u nogometu. Na žalost, nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju. Nisu Lerinc i njemu slicni bili bolji igraci od glavonje sa sto frizura, ali ih je bilo ljepše gledati. Ljudi su se, naime, trudili samo oko lopte.

JOVAN AĆIMOVIĆ (1948.), zvani Kule. "Poslovođa" Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica. Aćimović nije bio ugodno popunjen kao Lerinc, ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sređeni i dobro situirani navijac iz tog vremena. Taj trbuh je, nemojmo se sramiti, bio uzor jedne nogometne estetike. Žene nisu dolazile na utakmice niti su nogometaši bili osobito poželjni ženici. Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka, a još su rjeđa bila ženska djeca koja su trčala za nogometašima. Druge profesije bile su popularnije i drukčiji socijalni konteksti. Stadion je i ženskome svijetu, i nezainteresiranom dijelu muškoga, bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu. Oni koje je, pak, zanimala igra, mogli su biti nasamo s Aćimovićevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar.



4. dio


Flasteri su atentatori praznih pištolja; Stajanje u živom zidu izravna je negacija covjekove prirode i potrebe za preživljavanjem; Prvi nogometni aksiom glasi: golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova

Infarkt u nogometu je nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je puckim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srcanim udarom. Nogometni mešetar Velibor Džarovski namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0

FLASTER, nogometaš koji je od trenera dobio zaduženje da tokom utakmice u stopu prati najboljeg protivnickog igraca, najcešce onog s brojem devet ili deset na leðima. Ako odabrani stoji na centru igrališta, Flaster disciplinirano stoji uz njega. Ako krece u napad, Flaster mu diše za ovratnik. Vrati li se u obranu, Flaster je opet uz njega. Jedina situacija u kojoj se Flaster odvaja od žrtve, je kada medicinsko osoblje na nosilima žrtvu iznese s terena. Ali i tada Flaster ima zadatak da s jednim ili s oba oka prati što se dogaða s vanjske strane aut-linije. Uvijek postoji opasnost da žrtva poskoci na noge lake, zašprinta preko igrališta, stušti se u šesnaesterac i rezantnim šutom ili gromovitim volejom zatrese mrežu. A sve jer se Flaster odlijepio vjerujuci da ranjeni neprijatelj više nije neprijatelj. U nogometu ne važe ženevske konvencije i pravila ratovanja. Samo iznenadna smrt na igralištu ili otvoreni prijelom potkoljenice ce dobrog Flastera uvjeriti da je njegov zadatak izvršen i prije isteka devedesete minute. Osim što je njegov zadatak da žrtvi dahce za vrat i da ju vrškom kopacke kucka i štema po gležnjevima, da ju kosi klizecim startovima i skace joj na leða kad stiže visoka lopta, dobar Flaster iskoristit ce i druge nacine da izbezumi žrtvu. Dok sudac ne gleda, štipkat ce ju za stražnjicu, tiho joj psovati majku i ženu (u slucaju kad je žrtva oženjena) ili novoroðeno dijete. Narocito dobri flasteri su znali žrtve sasvim neprimjetno hvatati za testise i snažno ih stiskati. Nakon najviše dva ili tri takva zahvata tokom utakmice, žrtva bi se sasvim izbezumljivala i uzvracala odgurivanjem ili - još bolje po Flastera - šakom u glavu. Sudac bi izvadio crveni karton i pokazao ga žrtvi, a utakmica se mogla smatrati završenom. Ne samo zato što je protivnicka ekipa ostajala s igracem manje (i to najboljim) nego i zato što se u takvoj situaciji i preostalih deset igraca osjeca kao onaj jedan kojem smo muda držali u procijepu. U sutrašnjim novinskim izvještajima nitko to nece napisati, ali svima je jasno da je utakmicu dobio dobar Flaster. On nece biti pocašcen visokim ocjenama, za njega se nece zainteresirati selektor reprezentacije i bit ce vazda prezren i od domace i od gostujuce publike, ali trener i suigraci znat ce cijeniti njegovu vrijednost. Dobri flasteri su u povijesti nogometa bili rijetkost. Manje ih je nego velikih centarfora i golmana. Možda je dobrih flastera manje nego i velikih desetki. Jedan od najboljih Flastera Prve savezne nogometne lige je pocetkom osamdesetih bio Zoran Vujovic (1958). Iako se, navodno, nije služio psovkama i podlostima te se smatrao korektnim igracem. Ali žrtvu je pratio s fanatizmom kakav je u životinjskome svijetu zabilježen samo kod pustinjskih lešinara i kojota. Vujovic je bio lišen osobne taštine, zbog koje stradaju preambiciozni bekovi, i nije mu na um padalo izigravati kreativca u utakmici u kojoj mu je nareðeno da bude Flaster. Ali u jednom intervjuu koji je dao potkraj karijere, Zoran Vujovic je rekao da se svakoga i najboljeg svjetskog napadaca može cuvati osamdeset devet minuta, ali u onoj jednoj minuti može se srušiti svijet. Nema Flastera koji bi izdržao svih devedeset. U Vujovicevim rijecima sigurno ima istine, ali one govore i o necemu drugom. Govore o besmislenosti Flastera u nogometu. Flasterom se služe uplašeni treneri. Flaster je simbol kukavickog nogometa. I siguran korak prema porazu. Velike ekipe nikad nisu igrale s Flasterom, a velikim trenerima bilo je jasno da Maradonu, Blaža Sliškovica ili Safeta Sušica ne mogu zaustaviti uz pomoc atentatora. Jer flasteri su atentatori praznih pištolja.

ŽIVI ZID, formacija od dva do pet pa cak i šest igraca koja se postavlja u slucaju opasnoga slobodnog udarca. U metaforickome smislu, ti ljudi su se našli pred streljackim vodom. Tako se i ponašaju. Preplašeno žmirkaju, sklanjaju pogled, dlanovima štite najosjetljivije dijelove tijela (u vecine muškaraca isti se nalaze u meðunožju, ali nije pravilo) i cekaju egzekuciju. Za razliku od stvarnih žrtava, one iz živoga zida žele biti pogoðene. Ali kako je ta želja u suprotnosti s covjekovom psihom, ljudi iz živoga zida cesto se mahinalno izmaknu s putanje projektila. Vecina golova iz slobodnih udaraca pada upravo iz tog razloga, a ne - kako vecina strucnjaka misli - zbog loše postavljenog živog zida ili zato što je udarac bio narocito precizan. Stajanje u živom zidu stoga je izravna negacija covjekove prirode i potrebe za preživljavanjem. Trebalo je imati i hrabrosti i ludosti pa stati na devet metara i petnaest centimetara od lopte prema kojoj se zatrcavaju Josip Bukal, Bora Kostic, Jurica Jerkovic, Siniša Mihajlovic, Roberto Carlos... Vladimir Beara (1925.), mitski jugoslavenski golman, za kojega živi svjedoci tvrde da je bio najbolji, tvrdi da nikad nije postavljao živi zid. Lakše je braniti kada si sam, jedan na jedan, govorio je Beara. I nitko mu nije vjerovao. Ili se jednostavno radi o tome da u Bearino vrijeme gromovi nisu sijevali i udarali snagom Roberta Carlosa.

SAVRŠENA IGRA, to je igra o kojoj se cesto govori, ali nikad nije bila viðena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijackoj karijeri vidjeli tim koji je savršeno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega nogomet ne bi bio magicna igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u suštini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a više šamanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu ukljuceni u krug vjerovanja. Ali i u toj mreži opsjena moguci su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kaže da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina.

DOSADNA UTAKMICA, to je svaka utakmica koja se završi rezultatom 0:0. Istina, sportski novinari znaju reci da nije bilo golova jer su mreže bile zacarane, ali im nitko nece povjerovati. Golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova. Tako glasi prvi nogometni aksiom i nemojte nikada u njega sumnjati. Istina, postoje i dosadne utakmice u kojima je pao gol, pa i više njih. Bilo je i utakmica s pet-šest golova na kojima smo zijevali od dosade. cim se tresu mreže a gledateljima je dosadno, opravdano je posumnjati da je utakmica namještena. Velibor Džarovski, menadžer, mešetar i prevarant od karijere, namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0. Iako svjedoke nismo mogli naci, na neviðeno se može reci da se radilo o jednoj od najdosadnijih utakmica u povijesti.

UZBUDLJIVA UTAKMICA, svaka utakmica u kojoj padaju golovi, a krajnji pobjednik je ipak neizvjestan. Uzbudljive su i utakmice u kojima sude tendenciozni ili potplaceni suci, kao i one u kojima se igraci potuku. Lažu svi koji govore da im je mrsko gledati tucu na terenu. Lažu iz pristojnosti. Naime, nije pristojno uživati u nenajavljenim fizickim obracunima. Ali nogometni teren jedino je mjesto na svijetu gdje covjek takve obracune može pratiti bez straha da i sam ne nastrada. Sjediš na tribini, gledaš kako se nogometaši meðusobno mlate i znaš da neceš dobiti po glavi. Malo je u životu slicnih užitaka.

UTAKMICA ZA INFARKT, to je utakmica u kojoj tim za kojega navijaš pobjeðuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon što je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom slucaju, kad vodiš 2:0 i gubiš u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zakljucak da je infarkt u nogometu nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je puckim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srcanim udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvisticko-semanticki zahvat sa stanovišta nogometne poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora života. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u nacinu na koji se izvodi metaforizacija. cim povjeruješ da se radi o prenesenoj prici o životu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je rijec o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice.



5. dio


Kako smo poraze izvrtali u pobjede

Pa ljudi moji, je li to moguce: taj trijumfalni krik Mladena Delica pretvorio se u pouzdan znak prepoznavanja; Moralni pobjednici su neslavno poraženi, a naš najveci problem je što nikada nismo znali stati na loptu, šta god da to znacilo

Zašto nam božica Fortuna nije bila naklonjena? --- Kako je Danska uletjela umjesto Jugoslavije? Sve naše metafore --- Tko, kako i zašto je koristio tu cudnu, nepostojecu rijec penaltik? --- Što je to elver

MORALNI POBJEDNICI, tim koji je nezasluženo ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin ucestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojeceg jedanaesterca. Ili se dogaðalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mrežu. Mitski i cesto spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etiena, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe. Iz tih i takvih utakmica naši su izlazili kao "tragicari", ali i kao "moralni pobjednici" jer im "božica Fortuna nije bila naklonjena", a ni sudija nije sudio po pravdi nego "po babu i stricevima". Meðutim, kako je tragicni osjecaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se više insistiralo na etickim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom višem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Ettien i Njemacka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili - tocnije receno - kurve.

U trenucima najveceg ocaja Vladanko Stojakovic je govorio da je "sreca kurva", iz cega se dalo zakljuciti da je kolegica pomagala kolegama nogometašima. Muškim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se dogaðalo i da naši protivnici triput pogode precku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija našima fucne nepostojeci jedanaesterac. Lakonska formula u takvim slucajevima glasi: "Sreca prati hrabre!" Anticka božica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i eticke kvalifikative. Od lake žene, drolje i profuknjace bivala je heroina, Majka Hrabrost i Kosovka ðevojka. A sve ovisno od toga pomaže li ili odmaže balkanskim muškarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poželjne žene na svijetu dijele na svetice i kurve. Našem balkanluku strano je baviti se logickim pogreškama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstrašniji nacin poraženi, živjeli smo svoje nogometne živote uvjereni da im nikada nece doci kraj. A došao je brzo. Vec u ljeto 1990., kada je Ivica Osim složio reprezentaciju raspadajuce države i na Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od cuda. Da je Dragan Stojkovic bio sabraniji u odlucnim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kažnjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se božica Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjednicko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraženi u trenutku u kojem nam se smiješila najveca pobjeda u novijoj nogometnoj historiji. Ali što je važnije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Poceo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Poceli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokušavao koristiti, nailazio je na opci prezir. Iz nekih nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo vec bili daleko jedni od drugih i kad nas ništa osim linija fronta više nije spajalo, sudbina se krajnje ironicno poigrala s istocnim dijelom mrtvoga tijela stare države. Saveznoj Republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na šampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. Moralnih pobjednika više nije bilo jer su njihovi navijaci trunuli u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, na vukovarskoj Ovcari, u Škabrnji, Pakrackoj poljani i Gospicu, gdje su se zajednicka radost, bratstvo i solidarnost dijelili prema nacionalnoj pripadnosti žrtava, usred gozbe crva i nevinih zemaljskih baja koje jedu mrtva ljudska tijela i nikome nikad ne pomisle zlo. Moralnih pobjednika nije bilo jer su oni kojima se ježila svaka dlacica na rukama pri pogledu na plavi dres i grb sa šest buktinja, bezglavo bježali od granata po sarajevskim ulicama, probijali se kroz istocnobosanske šume bježeci od noževa i tražili pravdu koje više nigdje nije bilo, a koja je ipak veca od svakog nogometa. Moralnih pobjednika nije bilo jer se svijet moralnih pobjednika podijelio na ubojice i njihove žrtve, a moral se vratio tamo gdje mu je zapravo i mjesto, u srca ljudi. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo ništa pravednije od toga što je Danska postala prvakom Europe.

PA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE, uzvik Mladena Delica nakon što je u Splitu Radanovic u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Deliceve rijeci su, uz obavezno navoðenje izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbuðenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta opcenito, da bi na kraju suvereno ušla u naš jezik. Otprilike na onaj nacin na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. "Pa ljudi, je li to moguce!", može se uzviknuti kad god je covjeka volja, a da ga svi shvate.

STATI NA LOPTU, nije do kraja jasno što ova fraza znaci; usporiti igru, odugovlaciti je, muciti protivnika, napucavati loptu preko tribina ili ciniti sve da pri povoljnome rezultatu što više vremena proðe bez prave igre. "Stati na loptu" cešce se koristi u negaciji. Primjerice: "Naši nisu znali stati na loptu kao što to cine iskusnije ekipe..." Ili: "Nemamo mi talijanski mentalitet pa da znamo kad treba stati na loptu..." A možda i: "Stali bismo na loptu da protivnik nije igrao tako grubo..." U biti, ova fraza govori o jednoj od vecih zabluda našega nogometnog shvacanja, ali i o kolektivnome poganom karakteru. Naime, nitko kao naši nece toliko odugovlaciti igru i valjati se po igralištu, nitko prije nas tako rano ne "stane na loptu", nitko ozbiljan ne prestaje igrati cim povede u sedmoj minuti utakmice... Koliko god si utvaramo da smo hrabri i borbeni, mi smo kukavice sa zecjim srcima. Tako stoje stvari u nogometu, a možda i u životu. Talijani jesu veliki prevaranti i uvijek su znali igrati bunker s fanatizmom Crvene armije u bici kod Staljingrada, ali oni se nisu ni trsili svojom nacionalnom hrabrošcu te su od kukavicluka znali naciniti vrlinu. U nogometu i izvan njega. I što je bitnije od toga, Talijani nisu bili najveci i najbolji, niti su davali smisao nogometnoj igri. A Nijemci i Brazilci koji, pak, jesu bili najveci, nikad se nisu bavili stajanjem na loptu. Bilo im je jasno da je lopta okruglo geometrijsko tijelo na koje ne smiješ stati punom težinom ukoliko nisi lakši od nje. Izmakne ti se ispod nogu i završiš s nosom u blatu.

IDE GLAVOM GDJE DRUGI NEĆE NI NOGOM, stara fraza nogometnih reportera kojom se isticala hrabrost pojedinog igraca, ali i njegovo ludilo. Narocito su cijenili golmansku i halfovsku požrtvovnost. No, istina je da se ove rijeci nisu koristile za nadarenije igrace, carobnjake igre i velike vratare. cak ni onda kada su oni zbilja išli svojim glavama tamo gdje njihovi suborci nisu ni nogama. Iz ovoga bi se dalo zakljuciti da rijeci "ide glavom gdje drugi nece ni nogom" predstavljaju kompliment u situaciji kada je za komplimentiranje jako sužen manevarski prostor. Isto kao kad se za neobicno ružnu djevojku kaže da ima lijepe oci ili da je dobra u duši. Ljepotice, naime, imaju još ljepše oci, a stanje duše nije u bližoj vezi s bilo cijim fizickim izgledom.

PROMAŠIO JE CEO FUDBAL, govorili su iskljucivo beogradski reporteri. Iz nepoznatog razloga njima su fudbal i lopta bili istoznacnice. Na kraju se i moglo govoriti o sinonimima, ali samo u djecjem žargonu. Kad dobiješ nogometnu loptu za roðendan, tada si se mogao hvaliti da si dobio fudbal. Nije zabilježeno da je itko mimo djece i beogradskih reportera na ovakav nacin rabio rijeci.

PENALTIK, jedanaesterac u casu goleme reporterske egzaltacije. Kada bi Vladanko, Marko Markovic ili Zoran Popovski bili u narocito povišenom duševnom stanju i kada bi im pamet dobila temperaturu trideset devet sa sedam, tada bi jedva docekali da dreknu: "Penaltik!" O znacenju dodatka "tik" nitko se nikada nije raspitivao. Vjerojatno zato što je svima bilo jasno da ga priseban covjek uz rijec penal nikada nece izgovoriti. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo onome tko bi u nekom sarajevskom kafanskom razgovoru o nogometu rekao - penaltik! Bio bi na duže vrijeme eliminiran iz svake ozbiljne diskusije.

ELVER, opet egzaltirani izraz za jedanaesterac, ali u ovom terminu ima necega šmekerskog. Znao ga je izgovoriti Mirko Kamenjaševic i drugi reporteri iz starije radijske garde. Iako se radi o germanizmu, elver je zbog starinskoga prizvuka znao zazvucati kao turcizam. Jezicki neupucen djecak mogao je pomisliti da se tako zvao jedanaesterac još u vrijeme kada je reprezentacija Sulejmana Velicanstvenog harala svim europskim stadionima i bila je na pola koraka od toga da rasturi tada mocnu austrijsku ekipu.


 

6. dio


Zašto fes i dres nisu mogli biti zajedno; Zašto Torcida mrzi hajducku košulju; Zašto su Horde zla odlucile da budu stari muslimani i kako je Velež postao sjena nad najtoplijim gradom

Usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je covjeka koštati odlaska na informativni razgovor, prekršajne kazne ili trideset dana zatvora --- Velež je bio vjeciti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najveca je klupska žrtva raspada Jugoslavije --- Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike cetvorke takmicili su se u fanatizmu i ludilu svojih navijaca.

BOJA FESA, BOJA DRESA, uzrecica koja se meðu navijacima FK Sarajeva prvi put cula krajem osamdesetih. Sigurno je postojala i ranije, ali nije se izgovarala- vjerojatno iz sigurnosnih razloga. Dok je Služba državne bezbjednosti radila posao zbog kojega je stvorena, tj. dok je zastrašivala graðane, usporedba muslimanskoga pokrivala za glavu i dresa nogometnog kluba mogla je covjeka koštati odlaska na informativni razgovor, prekršajne kazne od trideset dana zatvora ili necega još ozbiljnijeg, ako mu bude pronaðen još koji grijeh, neprikladna metafora ili usporedba. Zbog cega fes i dres nisu išli zajedno dok god je SFRJ bila ozbiljna država? Mogao bi se to upitati totalni stranac, predstavnik meðunarodne zajednice koji se poželi baviti fenomenima domaceg nogometa, a u cudu bi se mogli naci i buduci naraštaji Bosanaca. Što je to destruktivno i policiji sumnjivo u fesu, koji se sedamdesetih i osamdesetih prije mogao vidjeti na glavi zalutalog turiste, nego u domorodca islamske vjeroispovijesti? Ništa. Dok god ne bude doveden u vezu s majicom jednoga nogometnog kluba.

Radi se o specificnoj ideološkoj formuli, u najužoj vezi s pojmom bratstva i jedinstva. Evo kako je razmišljao SDB, a po nalozima i naputcima neke komisije u Centralnome komitetu: svoðenje višenacionalnog i nekonfesionalnog simbola (dres nogometnog kluba) na razinu jednonacionalnog i religijski obojenog simbola zapravo znaci širenje vjerske i nacionalne nesnošljivosti. Dakle, rušenje temelja socijalistickog samoupravnog sistema i vrijeðanje tekovina revolucije. A u slucaju ambicioznijeg isljednika ili sudije opcinskoga suda u Banovicima ili Busovaci, možda bi usporedba fesa i dresa mogla biti protumacena i kao kontrarevolucionarna djelatnost ili poziv na rušenje vlasti radnicke klase. U svakom slucaju, ozbiljan grijeh je u pitanju. Uzalud ce griješnik objašnjavati da nije mislio ozbiljno, da bi samo glupan mogao klub Svetozara Vujovica i Želimira Vidovica smatrati muslimanskim. Uzalud ce se pozivati na desetine i stotine Srba, Hrvata, Albanaca, Makedonaca i Slovenaca koji su imali bilo kakve veze s FK Sarajevom. Uzalud ce zapomagati i zaklinjati se da je klub od godine svoga osnivanja, dakle od 1946. bio kovacnica bratstva i jedinstva, da je i osnovan kao projekat KPJ i politickoga voðstva Narodne republike BIH i da su u njegovoj izgradnji sudjelovali omladinci i omladinke našega grada. Na radnim se akcijama budila ljubav prema bordo boji. Iza vrhova Trebevica, nakon izljevanja betona za tribine i prenošenja cigli i kamenja, poslije napornoga radnog dana i radnickoga pregalaštva, zalazilo je bordo sunce i nekoliko sati kasnije svitala je bordo zora. Uzalud ce krivca hvatati poetski zanos komunizma. Nakon što je boju fesa usporedio s bojom dresa, on je samome sebi presudio. Odreci ce ga se i klub i navijaci i njegovi najbližnji. Proci ce godine prije nego što bude zaboravljen njegov strašni grijeh. Ali on nije nastradao jer je mislio politicki loše, nego je stradao jer mu se svidjela rima. Zbog jednostavnih i banalnih rima robijale su generacije bivših Jugoslavena. Boja fesa, boja dresa je meðu rijetkima koje su imale veze s nogometom. Krajem osamdesetih, u vrijeme kada se slobodno širila caršijom, rima je imala novu funkciju, koja je bila u skladu s novim, postkomunistickim politickim stremljenjima. Njome su navijaci Sarajeva pred navijacima Želje htjeli istaknuti utemeljenost svoga identiteta. Vec im se navrh glave bila popela prica o tome kako je NK Željeznicar urbani klub starih Sarajlija. E, oni su odlucili biti klub starih muslimana! Ali, cak ni u tome nije bilo ideološke poruke. Mnogi bi katolik i pravoslavac rado pristao da su boja fesa i dresa iste boje, samo da ima cime muciti modroga komšiju.

KIŠA PADA, SRBIJA PROPADA. VJETAR PIRI, A BOSNA SE ŠIRI, ovu ironicnu pjesmicu zapjevala je na Grbavici Željina publika na posljednjoj predratnoj utakmici s Partizanom.
Kroz Hrvatsku je vec bio protutnjao rat, nad Bosnom se polako smrkavalo, a Manijaci su se prosto zajebavali. Meðutim, Milan Zoric, urednik televizijskoga dnevnika, objavio je prilog o teškome nacionalistickom incidentu na Grbavici. Nekoliko mjeseci kasnije Zoric odlazi na Pale, a stadion na Grbavici postaje prva žrtva paljenica bosanskohercegovackog nogometa.

ROÐENI, ROÐENI, KRAJ NERETVE ROÐENI, pjevali su navijaci Veleža dok su se tresle tribine pod Bijelim brijegom. Na goloj kamenitoj planini bilo je ispisano Titovo ime, rijeka je tekla ispod svih svojih mostova, a favoriti su padali na koljena. Bila je to jedna od ljepših, premda jednostavnijih, navijackih pjesama i jedna od rijetkih ciji refren nije spjevan na tuðu melodiju. Velež je bio vjeciti drugi, nikad nije osvojio titulu prvaka i najveca je klupska žrtva raspada Jugoslavije. Njegovi najveci asovi, ljudi po kojima se imenovalo jedno nogometno vrijeme, više nikada nece zajedno sjesti za isti kafanski stol, niti ce od kluba primiti ista priznanja, ružne satove i plakete, za ono što su znacili sedamdesetih godina. Velež je sjena nad najtoplijim našim gradom.

BILI SU BILI VRHOVI PLANINA, BILA JE KOŠULJA HAJDUČKOGA SINA, glasi refren stare himne navijaca Hajduka iz vremena dok se nisu nazivali Torcidom. Pjesmu su snimili Dubrovacki trubaduri, a još se i danas redovno pušta s razglasa stadiona na Poljudu. Meðutim, previše je naivna, pjevna i bezazlena da bi ju navijaci novoga doba pjevali. Reklo bi se cak da se Torcida srami te pjesme. To nije neobicno jer bi se slicne sramili i navijaci drugih klubova. Lom u domacem nogometnom navijaštvu dogodio se još prije posljednjega rata. Bilo je to sredinom osamdesetih, kada je britanska navijacka potkultura došla u modu pa smo se poceli ugledati u njih. Slike tuca i nereda punile su nam oci i srca, a hejselska tragedija kod nas je izazvala kontraefekat. Umjesto da se užasnemo i sledimo kao što se užasnuo i sledio zapadni svijet, poceli smo snivati vrijeme kada cemo i sami s bejzbol palicama, noževima i dimnim bombama zaratiti protiv neprijatelja. Najboljom nogometnom publikom proglasili smo onu koja je postala najmilitantnija, a klubovi velike cetvorke natjecali su se u fanatizmu i ludilu svojih navijaca. Meðutim, kako svaka forma mora imati svoj sadržaj, tako su i naši navijaci morali naci nešto za što bi vezali svoju ratobornost, a što nije smjelo imati izravne veze s nogometom. Jer nitko se nikada nije tukao i ubijao zbog nogometa. Tako se na stadionima pojavio nacionalizam, tribine su pocele odjekivati od politickih parola, a pjesme o bijelim košuljama postale su reliktom naivne i nevine prošlosti. One prošlosti koja iz perspektive nogometnog navijaca današnjice treba biti zaboravljena. U meðuvremenu su zapadnoeuropski stadioni dovedeni u red, engleski navijaci su postali poznati po miroljubivosti, a onima koji to nisu, policija je zabranila da ulaze u krug od dva kilometra oko stadiona. Odlucili smo biti posljednji divljaci i cuvari tradicije koju su svi drugi napustili.

UBIJ, UBIJ SRBINA, jedna od najkracih navijackih pjesmica na svijetu. Može se cuti na svakoj utakmici kada neki hrvatski klub igra protiv nekog srpskog kluba. Ili na utakmicama u kojima na protivnickoj strani sudjeluje barem jedan Srbin. Sportskim reporterima ova pjesmica ne ide na živce, nego govore o krasnoj publici koja je naš dvanaesti igrac. Ubij, ubij Srbina moglo se cuti i u Sarajevu, za rijetkih poslijeratnih gostovanja srpskih nogometaša. cudno je to navijacko ugledanje i imitiranje. Što je u nekoj zemlji nogomet lošiji, to navijaci manje o njemu znaju, ali više imitiraju. Kako je krenulo, na kraju ce se na Balkanu pjevati samo tužne pjesme navijaca Arsenala, one koje su spjevane za slucaj kad londonski klub izgubi. Svi smo u posljednjih desetak godina zapravo ispali iz lige, a da to nismo shvatili ili nam još nitko nije rekao. Kada jednom shvatimo bit ce kasno. Nakon što neka stvar predugo tone, postane sasvim izvjesno da se više nikada nece vratiti na površinu. Tako glasi fizikalno pravilo naše nogometne i ljudske propasti.

UBIJ, ZAKOLJI, HAJDUK POSTOJI. A GDJE JE DINAMO, DINAMOOOO, pjevali su navijaci Hajduka u vrijeme dok se Dinamo, protiv volje njegovih navijaca, zvao Croatia. Ali ga nitko osim Tuðmana nije tako zvao. Skoro deset godina navijaci Dinama skandirali su ime kluba koji u to vrijeme nije postojao, dok o onome koji jest postojao nikad na maksimirskim tribinama nije otpjevana nijedna jedina pjesma. O Croatiji su se pjevale samo pogrdne pjesme. Pjevali su ih navijaci suparnickog kluba i time zatvarali krug jednoga od najzanimljivijih paradoksa domaceg postkomunistickog nogometa. Nakon što proðu godine bit ce to još jedan podatak iz nogometne povijesti koji nece razumjeti oni koji ga nisu doživjeli.


 

7. dio


Ćiro Blažević: Od Sarajeva do Teherana

Dok su vladali komunisti, Blaževic je tvrdio da potjece iz napredne radnicke porodice; Kad su došli nacionalisti, ciro mijenja obitelj: sad potjece iz katolicke porodice koja je teško patila i decenijama stradala zbog svog hrvatstva

Prva titula s Dinamom, dvije godine nakon Titove smrti --- Uloga bijelog šala u karijeri Miroslava Blaževica --- ciro i Franjo --- Prelazak u pedere - Bijeg u Iran --- Povratak u Sarajevo

MIROSLAV BLAŽEVIĆ, ĆIRO (1935.), nogometni trener, hrvatski i švicarski državljanin, s nekonzumiranim pravom na bosanskohercegovacko državljanstvo. Roðen u Travniku, zagonetnog porijekla. Kaže da mu je otac bio haesesovac i hrvatski vojnik, starijega brata su ubili partizani, a cijela je obitelj zbog hrvatske i katolicke orijentacije dosta propatila nakon 1945. Meðutim, do 1990. Miroslav Blaževic tvrdio je da potjece iz napredne radnicke familije koja je na vlastitoj koži osjetila nepravdu nenarodnih režima. U obje verzije poklapa se samo to da mu se majka zvala Kata.

Ovi podaci bi za pricu o nogometu i nogometašima bili irelevantni i neumjesno bi ih bilo i spominjati da se ne radi o covjeku koji je na njima gradio svoju nogometnu strategiju. Blaževic je paradoksalna pojava, ne samo u sportu: nešto poput uspješnoga kemicara koji se umjesto epruvetama tokom cijele karijere služio s tri kutije od šibica i jednim kamencicem. Da biste ustvrdili da se radi o obicnome prevarantu, morate ignorirati cinjenice. Miroslav Blaževic je 1982. osvojio prvenstvo s NK Dinamom, klubom velike cetvorke, koji je patio od neizljecivoga kompleksa manje vrijednosti i bez obzira na grdne novce uložene na kupovinu igraca, dvadeset pet godina nije bio prvak. ciro je u Maksimiru bio nadigao silnu hampu, kakvu Jugoslavija nije upamtila, igracima i navijacima su se caklile oci kao da su na težim drogama, tako da je Dinamo postao prvak ponajviše zato što u tom trenutku nikome drugom nije bilo toliko stalo da osvoji prvenstvo.

Sve se dogaðalo dvije godine nakon Titove smrti, dakle u vrijeme kad politicki motivi bilo koje vrste nisu mogli ljude pretjerano motivirati, a neposredno pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj na koje smo opet odlazili s maksimalnim ambicijama te nadom u genijalnost Miljana Miljanica. Miroslav Blaževic je, dakle, bio u situaciji totalnoga autsajdera. U timu nije imao puno reprezentativaca, bilo je prekasno za komunizam, prerano za nacionalizam, a njegovo poznavanje nogometne strategije (što je sama po sebi krajnje sumnjiva sintagma) nije nadilazilo znanja vecine prvoligaških trenera. Ali on je bio najglasniji, govorio je iskljucivo u kategorijama sudbine, i oko vrata je stavio bijeli šal. Bio je to znak gurua, fetiš koji ce ga proslaviti i u koji ce povjerovati ne samo dinamovci nego i svi drugi. U pismima citalaca beogradskoga Tempa jedan se zvezdaš iz cuprije kleo da bi bilo dovoljno oduzeti Blaževicu njegov šal i Dinamo ce ostati bez šansi. Vrlo vjerojatno je bio u pravu. Povijest ce dokazati da ciro teško funkcionira bez mistifikacije, fetiša i prica koje naizgled nemaju veze s igrom. On je u svoje igrace ulijevao religijsku vjeru, a bijeli šal bio mu je relikvija. Izmislio je Boga u nogometu i odmah svoju vojsku poveo u vjerski rat.

Meðutim, kako svaku vjeru u stopu slijede sumnja, bezvjerništvo, ateizam i profana kontrarevolucija te kako u nogometu svaka nova sezona znaci i novu eru, tako ciro s Dinamom nije mogao ponoviti uspjeh. To ce biti konstanta njegove karijere. Imat ce sezonu za Prištinu, pa sezonu za Rijeku, a na kraju i svoj životni vrhunac, dugu sezonu s hrvatskom reprezentacijom. Klubove ce spašavati od ispadanja iz lige, a s vatrenima ce biti treci na svijetu. U Prištini se još kitio bijelim šalom, a zatim je mudro shvatio da valja mijenjati insignije, relikvije, religiju i ritual. Drugi bi do smrti pokušavao s istim šalom, ali ciro tu grešku nije ucinio. Ako odmah i nije osjetio dah novih vremena - jer je Franju Tuðmana u prvi mah odbio i nije htio 1991. doci u Hrvatsku - ucinio je prave stvari cim je shvatio da se raða država koja funkcionira kao njegov prostoprošireni nogometni klub. Tuðman je bio sumanuti diktator alanfordovskoga tipa, opsjednut nogometom kao temeljnim simbolom nacionalne snage i moci, a ciro je samo u njegove okvire uglavio novu vjeru. Franjo je nastupio kao otac, sin i duh sveti hrvatskoga nacionalizma, a Miroslav Blaževic bio je njegov veliki nogometni evanðelist. Nakratko je postao vlasnik NK Dinama, a potom je preuzeo reprezentaciju sastavljenu od igraca formiranih u jugoslavenskoj prvoj ligi.

Najbolji meðu njima prethodno su igrali za omladinsku reprezentaciju zajednicke države, koja je 1987. bila svjetski prvak u cileu. Uvjerio ih je da na nogometnom terenu domovini znace isto što su joj znacili svi oni ljudi koji su izginuli braneci Vukovar. Nazivao ih je svojim sinovima, cime se pokazao mudrijim od Tuðmana koji svoje podanike nikada nije posinio i pokcerio, a u pobjedama su sinovi postajali vitezovi. Termin vitez u Hrvatskoj devedesetih bio je neformalna varijanta narodnoga heroja u SFRJ. Svako dodavanje bilo je za naciju, golmanska parada znacila je obranu domovine, a pobjednicki pogodak bio je poput nezadrživoga tenkovskog prodora kroz neprijateljsku pozadinu. Za nacionaliste u devedesetima domovina nije imala jasne granice. Osim teritorija Republike Hrvatske, valjalo je zapasati Bosne i Hercegovine koliko se bude dalo, a poslije krenuti dalje. Nitko ne zna koliko dalje. Do Vladivostoka, ako bog da. I do titule svjetskoga prvaka.

Simbolicna istina obicno je veca i tocnija od istine stvarnosti. U hrvatskom, cirinom i Tuðmanovom, slucaju bilo je obrnuto. Stvarni rat završen je tako što je Hrvatska ostala tamo gdje je i bila, ali siromašnija i osramocenija nego što je trebala biti, a simbolicki je završen velikim trijumfom. cinjenica je da su ciru kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo pronosale vile, cinjenica je i da su vatreni u Francuskoj imali lude srece, a bogme im ni suci nisu bili neskloni, ali velika cinjenica, koja jede sve pobrojane male, jeste da ništa od toga nije dovoljno da budeš treci u svijetu. Blaževic je, uz pomoc svoga religijskog koncepta, od dobrih igraca nacinio genije nogometne igre. Tuðmanu, pak, tako nešto s cetiri i pol miliona Hrvata nije pošlo za rukom. Nije, jer je to u stvarnosti nemoguce. Ali mimo Miroslava Blaževica teško da je moguce i u nogometu.

A onda se trecega sijecnja 2000. u Hrvatskoj promijenila vlast i Blaževiceva je vjera došla u ozbiljnu krizu. Postao je "peder", Tuðmanov sluga i bijedan lik u bezrazložnome optimizmu najavljenih društvenih promjena. Otišao je i obecao da se nikada nece vratiti iz samoodabranog progonstva. Ali pogriješio je jer je izabrao Iran. S reprezentacijom te zemlje doživio je sramotni debakl. Iako je imao laganu kvalifikacijsku grupu - ta sreca uvijek ga je pratila - nije uspio odvesti Irance na Svjetsko prvenstvo. Pred odlucujuce utakmice, ociju punih suza, vikao je na svoje perzijske sinove, kleo ih što igraju kao žene i podsjecao ih na njihovu bracu koja su u ratu s Irakom na oltar domovine položila svoje mlade živote. Neki drugi bi se na te rijeci naježili do najsitnije dlacice na domalom prstu, ali Iranci su u ciru samo blijedo gledali i ništa u njima nije postalo jace i cvršce. Lijeni i nevoljni na treninzima i neodgovorni na utakmicama, ti su momci potvrðivali nešto što Blaževicu nije moglo biti jasno. A nije jer ciro nije bogobojazan covjek i teško ce mu itko povjerovati da je sa svevišnjim prisniji od Marxa i Engelsa. Da jest, ne bi vladao umijecem stvaranja religijskih koncepata u svakodnevnome životu i u nogometnoj igri. Naime, Iran je ipak vjerska država, s jakom islamskom tradicijom, u kojoj ljudi cešce i cvršce vjeruju u Boga nego u nekim drugim zemljama. Ako cak i ne vjeruju, ni tada baš nisu spremni stvarati paralelne i profane religijske obrasce. Iranci su s Allahom komunicirali na svoj nacin, a ciro nije veliki imam pa da tu komunikaciju preusmjeri na nogometni teren. Fijasko koji je doživio u Teheranu vjerojatno je krunski dokaz Blaževicevih trenerskih sposobnosti. One su takve vrste da traže dovoljno primitivnu (da bi mogla biti na jednostavan nacin manipulirana), a istovremeno i dovoljno bezbožnu sredinu. Ipak, iz Irana ga nisu ispratili s pogrdama s kakvima odlaze neuspješni treneri, svejedno iz koje ih zemlje i grada tjeraju, nego je otišao kao gospodin, a još je svoga pomocnika ostavio da ga naslijedi. To potvrðuje da je ciro i za Irance bio neka vrsta cuda, nije im mogao biti antipatican, a vjerovali su mu da je poraz posljedica zle sudbine.

Prica o sudbini arhetipski je zadata svim euroazijskim civilizacijama, svakome svijetu koji je potekao iz Jeruzalema i njegove okolice. Inace, Blaževic u slucaju poraza naizmjence koristi tri skupine objašnjenja. Sudbinska, grešnicka i sudacka. Prva se ticu neobjašnjive kosmicke nesrece koja je dovela do katastrofe. Druga se ticu njega: ciro je jedini trener koji ce samoga sebe okriviti za poraz, da bi onda mogao izigravati mucenika vjere. Treca objašnjenja su, naravno, najcešca. Suce krivi i vecina drugih trenera, ali samo ciro ih smješta u okvire globalnih zavjera, na kojima bi mu, i na okvirima i na zavjerama, pozavidio i Samuel Huntington. U Iranu je bila kriva sudbina. Fatum, kismet...
Sljedeci cirin izbor bilo je Sarajevo. Istovremeno, povratak zavicaju i mjestu na kojem se najbolje ispravljaju greške koje covjek pocini u Teheranu...

(Nastavak u sljedećem dijelu)


 

8. dio


Ćiro Blažević: Od Sarajeva do Teherana (2)

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput cirinog, ali njega vole gdje god doðe; On je krivotvoritelj i lažov, a da je postao selektor bosanske reprezentacije, u ovoj zemlji dešavala bi se prava cuda

U Sarajevo je došao uz podršku i lobiranje jednog bivšeg sportskog novinara, sada dužnosnika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine. Dok je šetao Bašcaršijom, na oci su mu navrle suze. Zato što se sjetio mladosti ili zato da bi bile primijecene? Dvojbe nije bilo: sve što radi u javnosti, Blaževic radi da bi se istoj javnosti svidio. Za novine je izjavio da prema Bosni i Hercegovini osjeca dug, a funkcija selektora je - kao što znamo i iz drugih slucajeva - idealna za vracanje dugova. Obecao je da ce reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo, pa iako je nezahvalno proricanje fudbalske buducnosti, vrlo vjerojatno bi mu to i uspjelo.

U to vrijeme nije na svijetu bilo pogodnije osobe od Miroslava Blaževica za stvaranje bosanskoga nogometnog cuda. Istovremeno, teško bi se mogao naci gori i nepodesniji covjek da reprezentira ovu zemlju. Radilo se o paradoksu tipicnom i za ciru i za Bosnu. Protiv njega najžešce se pobunio Vahid Halilhodžic, iako su rogoborile i neke druge umirovljene nogometne legende. Vaha se pozivao na svoja mostarska ratna iskustva, spomenuo je Blaževicevo politicko držanje iz tih mjeseci i godina, i rekao da ne može biti da takav covjek postane bosanski selektor. Jedini lokalni nogometni velikan koji protiv cire ništa nije rekao bio je zapravo onaj najveci, Ivica Osim. On je odvojio nogomet od politike, sklon da se svakome zaboravi i oprosti sve što ne pripada kategoriji zlocina, a kako ciro Blaževic nije zlocinac, nego veliki nogometni trener, tako bi, mislio je Osim, on bio odlicno rješenje za selektora bosanskohercegovacke reprezentacije.

Kada proðu godine i kada nestanu svi razlozi koji ljude gone u grijeh, a ujedno cine i samu bit njihovih života, kada dakle budemo analizirali dogaðaje s povijesne distance, pokazat ce se da su i Halilhodžic i Osim bili u pravu. Vahino pravo je pravo covjeka i društva, a Švabino pravo je pravo sveca i univerzuma. S bosanskoga stanovišta nezamislivo je da ciro, isti onaj koji je do Bosne držao kao do prljave carape ispod tuðega kreveta, postane reprezent makar i najneznatnijeg dijela njezine casti. S univerzalnog su stanovišta takvi razlozi irelevantni jer ih se nije držao ni Bog dok je stvarao Svijet, a na gubitku su svaki covjek i društvo koji drže do njih, svejedno u kakvim okolnostima. Na kraju je Vahina rijec pobijedila. Zapravo, pobijedilo je to što na vas dunjaluku više ljudi misli kao on. U fudbalskom slucaju nije prevelika šteta da je tako. Kao što ne bi bilo šteta niti da je suprotno. Da su ljudi po Osimovoj mjeri, Bosna bi sigurno imala bolju fudbalsku reprezentaciju. Ali kako nisu, dokazano je, premda ne na jako važnoj stvari, da se ni Bosni ne može raditi ono što ne bi podnijeli drugi.

Nakon što je Miroslav Blaževic definitivno odbacen kao moguci selektor, sportske su rubrike zagrebackih novina bile pune tvrdnji kako se radilo o politickoj odluci te da su ciri presudili muslimanski nacionalisti. Bosanski fudbaleri na privremenom radu u Hrvatskoj, narocito oni muslimanskih imena i prezimena, takmicili su se koji ce više žaliti zbog odluke Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i žešce osuðivati njezinu politicku pozadinu. Nitko to od njih nije ocekivao, ali oni su vjerovali da si na takav nacin olakšavaju mlacenje para u Hrvatskoj. Ni njima, u to nema nikakve sumnje, Ivica Osim ne bi zamjerio, a Vahid Halilhodžic se vjerojatno duboko zamislio nad diferencijacijom u Admirovoj, Ibrahimovoj i Edinovoj glavi.

Zabrinuti princ Fahd

Teško je ostati cestit u kosmosu cire Blaževica. Ali krivo je misliti da su u prici koja se oko njega plela postojali nacionalni i konfesionalni razlozi. Glupo je misliti da bi muslimani i Bošnjaci trebali biti narocito uvrijeðeni njegovim dolaskom u Sarajevo. Bosna i Hercegovina ili Hercegovci i Bosanci imali su pravo suditi o njemu kao Vahid Halilhodžic, ali ništa više i ništa sitnije od toga. Pogotovo ako na osnovi zagrebackih i teheranskih iskustava znamo što bi ciro radio po Bosni. Ne bi mu trebalo puno da reisu postane ozbiljna konkurencija, a i princ Fahd bi imao dobrih razloga za zabrinutost. cirin islam, kao glavni pokretac bosanskohercegovackoga nogometnog proboja, bio bi neusporediv s onim što je, barem u sportu i folkloru, doživio muslimanski svijet. Vec ga vidimo kako bosonog ulazi u Begovu džamiju da isprati džumu pred odlucujucu kvalifikacijsku utakmicu. A onda po redu i pravilu ide u Katedralu i Sabornu crkvu. Taj heroj ekumenizma s važnim muslimanskim uklonom, jer muslimani su ipak vecina u reprezentaciji i o njima treba najviše povesti racuna, stvara formulu bosanskoga duhovnog sinkretizma na kojoj bi mu pozavidio i Paolo Coelho, jedini Brazilac za kojeg valja žaliti što je pisac a ne fudbaler, dok se živim ibretom ibreti cijeli svijet. Njegovi sinovi srljaju prema protivnickom golu s fanatizmom žešcim od onih koji su se zaletjeli u Svjetski trgovinski centar, bekovi cijepaju po protivnickim cjevanicama bezdušnije od bombaša samoubojica na Bliskom istoku, a vezna linija radi lukavije i zlocudnije od Osame bin Ladena. Pritom, ama baš nikome nije jasno kako je od onih finih i bezvoljnih manekencica, klinaca koji su pozaboravljali i vlastiti jezik, a gdje nece porijeklo, Miroslav ciro Blaževic stvorio vjerske fanatike. I vec se iz radio-aparata i televizora cuje njegov meketav glas i upozorenje da Hrvati i Srbi u reprezentaciji ne ginu za Bosnu poput Bošnjaka. Vec vidimo suze u njegovim ocima jer su se sinovi naroda kojem i sam pripada pokazali nedostojnim bosanskoga grba. I gotovo da ga cujemo kako uzvikuje da mu je tek sada jasno zašto su se najbolji sinovi katolickih i pravoslavnih majki poturcili i postali bosanski veziri. Ucinili su to od silne sramote jer se njihovi suigraci nisu dovoljno zalagali za dobrobit najdražega dresa. Da, sve to i ništa drugo dogodilo bi se da je Miroslav Blaževic postao selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

I opet paradoks: takav ishod bio bi pogubniji po Osimov, nego po Halilhodžicev svjetonazor. Švabin bi univerzalizam još gore stradao u zemljici Bosni, a Halilhodžicu bi, eventualno, samo stradali živci jer više nitko ne bi obadavao price o tome što je ciro bio i govorio 1993. godine. Nitko ne bi vjerovao da je ta godina ikad i postojala. Što i nije tako loše za narodno zdravlje: ružne godine valja zaboravljati cak i kada su herojske i mucenicke. Ali, Blaževicev uspjeh ne bi imao nikakve veze s univerzalnim razlozima koji bi ga doveli na mjesto selektora. Upravo suprotno: bila bi to samo još jedna pohvala balkanskome provincijalizmu i njegovim bezbrojnim varijetetima.

Vjeran soldat vremena

Blaževic je genij provincijskih identiteta. Zato i jest u stanju stvarati fudbalske i medijske religije. Svaka je religija potekla iz provincije i bila je u pocetku hranjena i branjena provincijalnim osjecajem svijeta. Kasnije je postala univerzalna, a sveta su mjesta cuvala istinu njezina porijekla. ciro Blaževic je s Hrvatskom bio treci na svijetu, s Dinamom je bio prvak Jugoslavije, Rijeku i Prištinu spasio je ispadanja iz lige, ali sve to je radio s dubokim osjecajem da je svijet prevelik da bi se o njemu vodilo racuna i da ga je moguce osvojiti samo ukoliko ti je tvoje selo jedina mjera. U tome je neponovljiv i nemoguce ga je imitirati. Svatko tko bi pokušao što i on, naišao bi na opci podsmijeh ili bi možda bio lincovan.

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput cirinog, ali njega vole gdje god doðe. U Teheranu, kao i u Zagrebu. cak ni pojedinci koji su duboko svjesni tko je i što je Miroslav ciro Blaževic i dobro pamte što je kada mislio, radio i govorio, ne mogu uvijek pobjeci od njegove magije. Recimo, dok je pocetkom devedesetih od Dinama pokušavao stvoriti europski klub, ciro bi pred narocito važne utakmice imao obicaj skinuti s ruke skupocjeni rolex i tresnuti ga o zid. Samo da svojim sinovima pokaže koliko mu je stalo do pobjede i što je sve za nju spreman žrtvovati. Oni bi se zabezeknuli, adrenalin bi im šiknuo u žile, i ginuli su tokom utakmice. U godini dana ciro bi tako skršio desetak rolexa, a cijeli klub bio je u transu. Navodno, ti satovi koštaju po deset hiljada maraka svaki. Tek kasnije, nakon što je sezona završena, saznalo se da su rolexi bili lažni, kupljeni po cijeni od desetak maraka po komadu. Ali kome je to tada bilo važno. Odigrali su svoju funkciju, a nogomet nije slikarstvo pa da je važno što je original, a što krivotvorina. ciro Blaževic je krivotvoritelj, lažov, covjek nikakvih uvjerenja i bez svijesti o tome da postoji nešto što je u životu važnije od uspjeha, ali malo je u povijesti našeg fudbala bilo vecih od njega. Takoðer, on je slika jednog vremena, njegov vjeran soldat, a ljudi neka žale da se nisu rodili u bolja vremena i u sretnijim zemljama. Nije im za to ciro Blaževic kriv. On se samo snašao. Kao što doktor djeci izvadi mandule da ih više ne muce angine, tako je netko ciri izvadio skrupule i ne muci ga ništa osim neuspjeha i poraza. A kako se nogometni porazi kratko broje a dugo pamte, tako ni cirina muka nije prevelika.



9. dio


Dan kada je otišao Tito

Derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjecanju uz najviše slika i znacenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu izmeðu Hajduka i Crvene zvezde. Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada nece igrati, i publika i igraci smatrali bi da je to najmanje što smo dužni uciniti za covjeka koji nas je stvorio

ČETVRTI SVIBANJ 1980. Datum koji je u povijesti jugoslavenskoga nogometa. U 15.05 h je umro Josip Broz Tito, a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih, republickih i regionalnih liga. Uplakani sudije odsvirali su kraj, a publika se razilazila u muku i grcaju. Tek neki cvršci muški glas poveo bi pjesmu Druže Tito mi ti se kunemo i pocinjalo je ridanje. Svako selo s nogometnim klubom i svaki grad imali su svoju mitsku pricu o cetvrtome svibnju. Istina, bili su ošteceni oni koji su te nedjelje putovali na gostovanje, jer se na njihovom igralištu nije zbio ritual, ali uvijek postoji još neki klub, lokalni rival, autsajder iz predgraða ili lokalna amaterska družina koja svake nedjelje igra lopte, tako da je za pretpostaviti kako nije bilo mjesta u Jugoslaviji koje nije doživjelo taj legendarni prekid utakmice.

Ipak, derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjecanju uz najviše slika i znacenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu izmeðu Hajduka i Crvene zvezde. Veliki akusticni stadion, jedna od najljepših graðevina jugoslavenske socijalisticke ere i svakako najimpresivniji sportski objekat sagraðen u nas, bio je mjesto najveceg plakanja u svih cetrdeset pet godina postojanja SFRJ. Poljudska školjka tako je, barem na jedan dan, postala naš Zid placa i naš Jeruzalem u kojem su ujedinjena bila sva živa srca. Televizijske kamere snimale su igrace kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu ridaju nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateisticke ere. Kao filipinski kršcani koji se u dane Uskrsa pribijaju na križ za iskupljenje grijeha i evokaciju Kristovih muka, kao Židovi kad žale sve što je žala vrijedno u povijesti izabranog naroda, kao mistici na Božjem putu koji se kažnjavaju bicevima na vrhu kojih su nazubljene metalne oštrice, kao ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igraci i navijaci održali veliku jugoslavensku misu.

Sutra su novine pisale o atmosferi tuge i ponosa, ali ta je kvalifikacija, naravno, bila potpuno promašena. Nitko tog dana nije bio narocito ponosan. Svi su bili uplašeni, srca su se smrznula, i prvi i jedini put dogodilo se da na stadionima nogomet izgubi svaku važnost. Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada nece igrati, i publika i igraci smatrali bi da je to najmanje što smo dužni uciniti za covjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila. Vec sutra i svih narednih dana opcenacionalne žalosti mislit cemo drugacije. Plakat cemo za Maršalom, bit cemo izgubljeni i ocajni, ali cemo znati i osjecati da se život nastavlja. A samim tim i da ce se opet igrati nogomet. Meðutim, virus koji je roðen toga dana ce se desetak godina razvijati i na kraju razoriti jugoslavenski nogomet.

Nakon što smo cetvrtoga svibnja 1980. u kasnim popodnevnim satima povjerovali da i na stadionima postoji nešto važnije od nogometne igre, nakon što smo, dakle, posumnjali u nogomet i oskvrnuli njegove hramove, bili smo pripremljeni za vrijeme kada igraci više nece igrati nego ce ratovati, a publika nece navijati za svoje, nego ce ciniti sve da uništi tuðe. Pocetkom devedesetih, u onoj posljednjoj sezoni Prve savezne lige, više nikoga nije zanimalo što se zapravo dogaða na nogometnom terenu. Prestali su se brojati korneri, nitko nije uživao u magicnim driblinzima, a u mrežu nisu ulijetale lopte, nego topovski projektili, navoðene rakete i bombe ispaljene s nekog mjesta koje je kilometrima daleko od stadiona. Išlo se na utakmice, ali umjesto nogometa na terenu je trajao kontinuirani prekid igre kojega je malo tko bio svjestan. Oni koji su bili svjesni - prestali su dolaziti na stadione. Bila je to ona uvijek premala skupina iskrenih vjernika jedne sekularne religije, ljudi koje na igralištu ne zanima ništa osim nogometa, pa kada nestane njega, tada prestaju ici na utakmice.

Logicno, vjernici igre ponašaju se jednako kao ljudi koji vjeruju u Boga. Istih je mjeseci i godina iz crkva i džamija pomalo izbjegao svijet koji je cijeloga života vjerovao. Povukao se u osamu svoga srca ili u zadnje redove i safove, otišao u hramove koji nisu na glavnim cestama, tamo gdje se mole siroti i iskreni, a u katedrale i najvece džamije navalili su ljudi koji zapravo ni u što nisu u stanju vjerovati jer im srca nisu prema vjeri ugoðena. Vjerni nogometni navijaci se, na žalost, nisu imali kamo povuci. Utjehu nisu mogli naci ni na malim utakmicama i lokalnim igralištima, pa da umjesto na Dinamove odlaze na utakmice Radnika iz Velike Gorice ili da umjesto Hajduka pocnu pratiti Pomorac iz Stobreca. Nema tog zaljubljenika u nogomet koji bi ucinio takvu konverziju kakva je prirodna u sljedbenika svetih religija. Zašto? Pa upravo zbog razlike izmeðu svetog i profanog. Bog se, naime, pojavljuje svuda i svaka stopa zemlje može biti hram vjere. Da se sruše sve crkve i džamije i ne ostane nijedan posvecen kamen na svijetu, ništa se u biti promijenilo ne bi. Zato što je ljudsko srce jedini hram svake svete vjere, pa i najmanja i najzabacenija crkvica jednako vrijedi koliko i svaka katedrala. Bog je uvijek i na svakom mjestu isto velik i dobar.

Meðutim, da bi se vjerovalo u nogometnu igru, ona mora biti mocna i prava. A nogomet za razliku od Boga zna biti mali, beznacajan, amaterski, bijedan, zabavan samo onima koji ga igraju. Nakon što ga je preuzeo ðavo rata, naš nogomet je nestao kao sekularna religija i dugo ce mu trebati da oživi ili da se obnovi. Tko zna hocemo li uopce docekati taj dan, tu nedjelju kada ce se utakmice opet igrati samo zbog igre. Ali ako ona ipak jednom doðe, za vjerovati je da ce to biti Bogu ugodniji prizor od svih crkava i džamija ovoga svijeta koje ispunjavaju ljudi koji ni u što ne vjeruju.

FRANJO TUÐMAN (1922-1999), u šezdesetima predsjednik Sportskog društva Partizan, a u devedesetim navijac i pocasni predsjednik NK Croatije. covjek koji je najviše utjecao i na hrvatski nogomet i na hrvatske nogometne navijace, a njegova se nogomet prica može ispricati na više nacina i u duhu stilski razlicitih pisaca, kronicara i povijesnicara. Borgesu bi vjerojatno bila zanimljiva cinjenica da je Tuðman kao umirovljeni jugoslavenski general, bivši politicki zatvorenik i frustrirani nacionalist tokom osamdesetih odlazio na gotovo sve utakmice NK Dinama koje su se igrale u Maksimiru i da je, prema svjedocenju onih koji bi mu se približili, u nogometu nalazio razloge za domoljubnu katarzu. Sve ono što Socijalisticka republika Hrvatska nije mogla biti, sve to je za Tuðmana bio Dinamo.

Meðutim, nakon što se u paramparcad razlupala Jugoslavija, a dojucerašnji je penzioner postao predsjednik nove države, prvo što je ucinio kao nogometni navijac, bilo je da je Dinamu promijenio ime. Prvo ga je nazvao HAŠK-Graðanski, a sezonu kasnije - Croatia. Svoju odluku obrazložio je cinjenicom da ime Dinamo nose samo klubovi iz komunisticke istocne Europe. Ali zar toga nije bio svjestan i ranije? I kako je kao zakleti nominalist mogao navijati za klub takvoga imena i još ga identificirati s nacijom i svim nacionalnim težnjama? Ipak ce biti da je iz nekog drugog razloga Tuðman mijenjao Dinamu ime. Koji bi to razlog mogao biti? Na ovo bi pitanje jedini Borges mogao mudro i uvjerljivo odgovoriti. Nama koji, pak, nemamo genijalnost slijepog Argentinca, ostaje da povjerujemo kako je Franjo Tuðman promjenom imena necega što je iskreno volio pokazao da je u stanju preuzeti božanske prerogative. Bog je, naime, dobar, ali nije sentimentalan prema vlastitom djelu. Ni Franjo Tuðman nije bio sentimentalan prema Dinamu, pa mu je promijenio ime.

To mu navijaci nisu opraštali, a njega je do bijesa dovodilo što je slutio da se njegova odluka nece održati vjecno. Ali je zato osigurao Klubu veliku lovu. Croatija nije državi placala porez, njezini igraci bili su najbolje placeni i bili su maženi i paženi kao nijedan društveni sloj ili ceh u Hrvatskoj. Ako se vec nisi rodio kao Tuðmanov najbliži roðak, devedesetih ti je najveca sreca bila da potpišeš ugovor s klubom iz Maksimira. Bila je to prava nogometna bajka koja, istina, nije imala veze s igrom, ali je bila primjer kako ne utjece samo politika na nogomet, nego i nogomet može postati politikom.

Franju Tuðmana je, logicno, nerviralo to što su mu se zlobnici stalno iza leða podsmijevali jer je bio predsjednik Partizana. I onda je u jednom novinskom intervjuu Stjepan Bobek, veliki igrac Partizana iz pedesetih i roðeni Zagrepcanin, uzgred rekao da je Tuðman i u to vrijeme navijao za Dinamo. Najveceg navijaca Croatije te su rijeci toliko dirnule da je odmah naložio da se Bobek pozove u Zagreb, da mu se udijeli domovnica, da ga se posadi u svecanu ložu i da ga se, ako je moguce, nagovori da se preseli iz Beograda. Bobek je, naravno, došao, slikao se po novinama i televiziji, bio primljen u Predsjednickim dvorima, odgledao jednu utakmicu i vratio se kuci. I bilo mu je oprošteno što živi u Srbiji i što mu srce kuca za Partizan. Sve bi, ni krivom ni dužnom, Stjepanu Bobeku bilo oprošteno samo zato što je rekao ono za cime su žudjele Tuðmanove uši. Nije to stari nogometaš ucinio proracunato. Nije on mogao znati ni slutiti da ce jednom navijackom fantastu, neostvarenom nogometnom selektoru, zlosretniku kojem je stadion bio utocište svih frustracija, cudaku i predsjedniku, svojim rijecima uciniti takav plezir. Nitko to, naime, nije mogao znati.



10. dio

Kako je Safet Sušic imao Seada, tako je Vahid imao Salema... Da li je Halilhodžic lako ispadao iz takta jer je imao previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu umjetnika... Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegvoine, a ni nogometa

Što je neki igrac imao vecu karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o darovitijem bratu... Više je u Bajevicu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je nacinjen namuceni grad... Emiru Kusturici mora se oprostiti sve što je izvan njegove umjetnosti. To nažalost ne važi za Jadranka Topica i Franju Vladica...

VAHID HALILHODŽIĆ (1951.) Roðen u Jablanici, mlaði brat Salema H., ali se njega ne sjecaju generacije koje su nogomet pocele pratiti u vrijeme Svjetskoga prvenstva 1974. Meðu starijima se, naravno, naðe onih koji se kunu da je Salem bio bolji ili barem darovitiji od Vahida. Na to možeš tek slegnuti ramenima, reci - dobro!, i nužno imati na umu da se radi o još jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i vijeka, nije još bilo igraca - a da nije sin jedinac - o cijem se bratu nisu pricale legende. Što je neki igrac imao vecu karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o bratu.

Tako je Safet Sušic imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki drugi veliki igraci imali bracu o kojoj se nikada ništa nije culo, ali se zna da su propala zbog alkohola, žena, lošeg života, slabih koljena ili naprosto - zbog sudbine. Prica o darovitijem bratu je korak od nogometa ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navijac i znalac je ostvareni ili neostvareni pisac koji žudi za tragicnim zapletima i neostvarenim cudima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji brat propao uvijek se naðe i moralni poucak. Nije dobro piti i derneciti, jer tada nikad igraca od tebe. A možda je i suprotno! Možda su legende o neostvarenim nogometnim genijima vece od svega što su postigla njihova uspješna braca.
Sve ovo se, naravno, tice samo nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili lošije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom slucaju. Mlaði Halilhodžic je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer nije imao instinkt ubojice i jer se publici pocesto cinilo da je slab sa živcima ili da ga malo previše pogaðaju sudijske nepravde. Dojam, možda i lažan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid lako gubi samopouzdanje. Recimo, fantasticno je izvodio slobodne udarce s ruba šesnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igraca koji je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi živi zid i u neopisivo sporom luku padala prema mreži. Kao da se moglo vidjeti kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek nekoliko centimetara od njegove ruke i lakša od novogodišnjeg balona, završava u mreži. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodžic, pa je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca. Oni nisu nužno bili navijaci Veleža, nego samo pobornici jedne atipicne nogometne estetike ili kulta olicenog u Antoninu Panjenki i jedanaestercu koji je taj ceh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976. Njezini pobornici, a samim tim i najveci Halilhodžicevi štovatelji, smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom dodiru, u tome da lopta oceše vrh kopacke ili se - kao slucajno - odbije od pete velikog centarfora i tako završi u mreži.

Kad bi vilenjaci igrali nogomet, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida Halilhodžica možemo nazvati najvecim predstavnikom vilenjackoga nogometa u našoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre. Umjesto da ima beskonacnu vjeru u sebe jer je u stanju uciniti nešto što drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i pocinjao je promašivati i nervirati se. Možda je to bila potvrda da ima previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu koja slabo razlikuje igru od života, dakle dušu umjetnika. No, prigovori na Halilhodžicev racun su, naravno, samo nacelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se štošta prigovarati, ali ga se u tome ne bi smjelo usporeðivati s drugim centarforima njegova vremena. Jer cim ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadacem, svi prigovori na Halilhodžicev racun bivaju pretjerani do besmisla. To što je mogao biti veci igrac, samo je kompliment i pohvala potencijalnom geniju. Prosjecni ili vrlodobri nogometaši ni u mitomanskim maštanjima ne bi mogli nadmašiti sebe. Nakon velike karijere u Veležu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je završio za trenera. Danas je jedna od vecih europskih trenerskih zvijezda. Onako markantan, visok i crn, pomalo demantira opcu sliku o velikom strategu. Priroda ga je i time obilježila. covjeku je suðeno da bude drukciji i bolji.

DUŠAN BAJEVIĆ (1948.) Jedan iz Veležove ekipe roðenih Mostaraca, od rijetkih koji nicim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja s pocetka devedesetih dala je toj tituli dodatno znacenje. Zaista, Bajevic se princevski ponio. Živio je i radio u Grckoj i kao da ga se nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene rijeci podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovacki kamen tri duge godine. Ono što ne bi mogli topovi generala Momcila Perišica i brata mu po mržnji Slobodana Praljka, uništile su rijeci živih Mostaraca, meðu njima bivših igraca Veleža, dokazujuci tako da je grad više kulturna, a manje arhitektonska cinjenica. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema vece tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjecaj valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo ðe je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca.

Dušan Bajević zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje ce umrijeti, ali više je u njemu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je nacinjen namuceni grad. I eto, tako je Bajevic doživio da prica o njemu ne pocinje od njegove igracke velicine. Koliko god to za covjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo princevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajevic je bio najbolji jugoslavenski napadac svoga vremena i - nije pretjerano - najveci klasicni centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u klubu velike cetvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemackoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i cisto, nije imao razloga tuci se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguce cuvati. Ako se ne radi o optimizmu sjecanja - a ni od toga ne treba bježati - Bajevic je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadaca. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila nogometna strategija, pa neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrace. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu.

Otkad ga se sjecamo, Dušan Bajević nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajeviceva je frizura prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem šezdesetih ili pocetkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije bila moderna, štoviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini koji se mogao tako cešljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a ocevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajevicu je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukcijim ocima jer je bio i ostao princ.

JADRAN TOPIĆ (1949.) i FRANJO VLADIĆ (1952.) Opce mjesto onih koji nemaju ništa pametno za reci: Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu! Nije to istina. Puno je najvažnijih sporednih stvari širom zemaljskoga šara. Sve što je šašavo i zabavno, sve što nije stvoreno da ubija nego da veseli, sve od cega nece biti velike koristi, ali ni štete, sve što nas cini svakodnevnim ljudima koje ne pamte ni po velikom zlu ni po svetackome dobru, sve to i još mnogo drugog pripada svijetu najvažnijih sporednih stvari.

Ali za svaku je sporednu stvar, pa i za nogomet, karakteristicno da prestaje biti važna cim se u duhu ili tijelu jave važne stvari. To je, možda, i glavna razlika izmeðu nogometa i umjetnosti, razlog zašto nogomet ne može biti umjetnost. A zato što je umjetnost glavna, a ne sporedna stvar, Emiru Kusturici se mora oprostiti sve što se ne tice njegove umjetnosti. I još mu se vrijedi nakloniti - kao velikom Sarajliji i Bosancu. Možda je bolno i možda je teško, ali je važnije to što nas umjetnost cini ljudima, tvori naš pogled na svijet, naše zavicaje, prizore koje vidimo, i jezik. Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegovine, a ni nogometa. Obrnuto ne važi. Da nema nogometa, bili bismo isto što jesmo. Iako je ta sporedna stvar tako važna, iako nas raduje, iako na nju trošimo više vremena nego na vecinu glavnih stvari, nogomet nas nije ucinio ljudima. Ponekog je, istina, ucinio princom, ali ni princevi ne bi ostali princevima da nisu poveli racuna o glavnim stvarima. Eto, zato o nogometnoj velicini Jadrana Topica i Franje Vladica više ništa ne možemo reci. A žalost koju zbog toga osjecamo velika je kao što je velik bio grad Mostar sa Starim mostom.

 

Autor: Miljenko Jergović, Objavljeno u magazinu Start



Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN