Ponos koji je Paul Canoville osjećao zbog činjenice da je postao prvi tamnoputi nogometaš koji je obukao dres Chelsea nikad nije nestao, kao ni ljutnja zbog rasističkih uvreda kojima je bio izložen dok se probijao početkom osamdesetih, od kojih je veliki broj stizao i od strane 'navijača' vlastitog kluba.

No, Canoville iza sebe ima cijelu povijest borbe s problemima. Borio se s ovisnošću o drogi, tri puta se uspješno borio s rakom, gledao kako mu sin umire na rukama, te se nosio s 'ozbiljno kompliciranim' osobnim životom, u kojem je postao otac jedanaestoro djece s deset različitih žena.

On sigurno nije karakter koji će dopustiti da mu nogometnu karijeru unište majmunski krici, bacanje banana prema njemu i prijetnje fizičkim nasiljem.

Canoville, brzi, snažni krilni napadač, koji je za Chelsea igrao pet godina, od 1981. do 1986., za BBC Sport kaže: "Sjećam se postizanja golova i slušanja kako neki navijači govore da se taj gol ne broji jer ga je zabio crnac. Nisu ga brojali i smatrali smo da smo izgubili, a ne odigrali neriješeno."

Canoville je gledao kako mu se majka bori s rasizmom nakon što je preselila u Englesku s Kariba i njoj pripisuje zasluge za snagu koju je imao da bi se i sam borio s pritiscima. Iako ga sjećanja na te događaje nikad neće napustiti, Canoville nije ogorčen. Daleko od toga.

On svoja iskustva koristi na pozitivan način, radeći povremeno za program Obrazovanje kroz nogomet za svoj bivši klub Chelsea. Također vodi vlastiti posao, fondaciju Motivation To Change, posjećujući osnovne škole širom zemlje i inozemstva, a nedavno je započeo i novi projekt sličnog naziva, Motivation4Change.

"Sjajno je raditi ono što ja radim. Posjećujem škole i govorim učenicima koliko je značajno obrazovanje, a pričam im i o onome kroz što sam ja prošao - o rasizmu, maltretiranju, problemima, praćenju svojih snova i dobrim vremenima - svemu. Moj novi zadatak je raditi s bivšm prijestupnicima i mladima koji imaju problema u ponašanju, davati im životne vještine kako bi se uklopili u zajednicu. Dijelim svoju priču."

A ima im što i ispričati - što je učinio i u svojoj nagrađivanoj autobiografiji.

Kad se Canoville pojavio u momčadi niželigaškog kluba iz svog rodnog grada, Hillingdon Borough, u prosincu 1981., crni igrači su bili velika rijetkost. Viv Anderson, engleski reprezentativac i igrač Nottingham Forresta, te trojac iz West Bromwich Albiona, Laurie Cunningham, Cyrille Regis i Brendan Batson, su bili vrhunski igrači i pioniri, ali isto tako i prave iznimke.

'Canners' - nadimak koji odavno koristi - je trpio na svoj račun zvižduke i sve vrste rasističkih uvreda od strane navijača Chelsea dok se zagrijavao pred svoj debitantski nastup u gostujućoj utakmici protiv Crystal Palacea 12. travnja 1982. godine.

Te prve godine - bilo na domaćem ili na gostujućem terenu - su bile užasne.

"Nisam želio izaći na teren. Zagrijavao bih se u svlačionici i izašao na teren pred sami ulazak u igru. Mrzio sam biti rezerva. Dok bih se zagrijavao vikali su mi 'sjedi dolje crnčugo'. Na starom Stamford Bridgeu sam se zagrijavao iza gola. Tamo je bila velika udaljenost do tribina."

Stvari se nisu mijenjale jako brzo. Kad se vratio igrati istu utakmicu dvije sezone kasnije, 14. travnja 1984., uvrede su bile jednako snažne. Njegov tadašnji suigrač, a danas poznati komentator i analitičar, Pat Nevin je postigao jedini gol na utakmici, a nakon toga dao javnu potporu Canovilleu. Nevin je uvrede nazvao odvratnima. Intervenciju Škota Canoville smatra izuzetno značajnom.

"Poštovao sam Pata i bila mi je čast kad je on istupio i rekao ono što je rekao. Nemilice su me vrijeđali. Ali on je zabio gol i on je dao tu izjavu, koja je glasno odjeknula. To mi je olakšalo život. Neki članovi obitelji su me pitali zašto igram za njih. Ali Nevineova izjava mi je jako pomogla."

Canoville je 1986. godine iz Chelsea preselio u Reading, ali vrijeme provedeno na Stamford Bridgeu, za koje je dao svoj doprinos osvajanju naslova prvaka druge lige u sezoni 1983./1984., je bio vrhunac njegove karijere. Teška ozljeda koljena ga je natjerala na odlazak u mirovinu samo dvije godine kasnije. Imao je tek 24 godine i to je bio početak silazne putanje.

Krenuli su problemi u privatnom životu. Pokušati biti otac jedanaestoro djece s deset različitih žena bi bio tešak test za većinu stabilnih muškaraca, ali on se uz to borio i s ovisnošću o drogi. Najteži trenutak u životu doživio je kad mu je sin Tye preminuo na rukama od srčane mane 1995. godine. Ali iako se bez oklijevanja prisjetio svog najtežeg momenta, puno je toga što bi radije zaboravio.

Mislio je da barem ima dobro zdravlje, sve dok mu 1996. godine nije po prvi put dijagnosticiran rak. Kad je Chelsea postao prvi klub koji je osvojio FA kup s tamnoputim menadžerom na klupi 1997. godine, Canoville je gledao kako momčad Ruuda Gullita u finalu slavi protiv Middlesbrougha iz bolničkog kreveta.

"Prvi tretman je bio vražje težak. Osjećao sam se tako slabo, potpuno me je pokosilo. Bilo mi je 35 godina, ali osjećao sam se kao da mi je 70. Imunološki sustav vam jednostavno nestane. Nisam se mogao boriti s prehladom i gotovo sam umro."

Za Canovillea je promjena situacije u šesnaestogodišnjem razdoblju, koje je je počelo s uvredama na njegov račun od strane navijača vlastitog kluba, a završilo time da je Ruud Gullit odveo momčad Chelsea do prvog važnog trofeja u 27 godina, izvanredna.

Konstantni napredak Chelsea od tog trenutka je koincidirao s njegovim povratkom života na pravi put. Sada, kao pedesetjednogodišnjak, izgleda čvrsto i snažno i mogao bi s lakoćom proći kao puno mlađi, ali sam kaže kako izvana izgleda puno bolje nego iznutra.

Prije nego što je došao do ove točke, prvi će priznati da nije bio tako suzdržan i discipliniran izvan terena kao što je morao biti na njemu. A to je poruka koja čini veliki dio njegovog trenutnog posla.

"Imao sam vrlo strog odgoj, ali nisam slušao. Mislio sam da mi to nije potrebno. Nakon nogometne karijere sam bio u potpunosti izgubljen. Krenuo sam nizbrdo, počeo koristiti droge i bio sam u neredu. Krao sam novac kako bih platio drogu. To je preuzelo kontrolu nad mojim životom, a onda sam dobio i rak."

Canoville svom bivšem suigraču Simonu Chandleru pripisuje zasluge za što što ga je natjerao na rehabilitaciju i na put prema oporavku. "

"Da nije bilo njega, ne znam gdje bih danas bio. Sad moja snaga izvire iz onoga što radim. Jedva čekam odlaske u škole. Tako uživam u razgovoru s djecom. Počeo sam 2004. godine surađivati s Chelseaem, a kad su me oni upitali da li bih to radio, pomislio sam 'pa ta djeca nisu bila ni rođena kad sam ja igrao, pa kako me znaju'. Ali to me je zadivilo. Oni su tako entuzijastični. Jednostavno volim ono što radim."

"Chelsea je temelj i jasno je da to što klub stoji iza svega pomaže, ali ne radi se samo o nogometu. Kad sam s njima, imam priliku pričati o stvarima kroz koje sam prošao. Neke škole još uvijek imaju problema s rasizmom i one žele djelovati na tom planu i dovesti nekoga tko će govoriti o tome. Tu ja uskačem. Kažem 'Kako se ta osoba osjeća kad dođe kući?' A onda mi oni postavljaju pitanja. Zašto ta osoba ne bi željela ići u školu? To nije u redu. Ne biste voljeli da se to dogodi vama. Stavim ih u tu poziciju."

U poziciju koju on predobro poznaje, i ne želi da se bilo tko nađe u poziciji u kojoj je on bio.



{fshare}