Kad u subotu Arsene Wenger sjedne na trenersku klupu na Stamford Bridgeu bit će mu to tisućiti put u službenim utakmicama otkako je 1996. godine postao menadžer Arsenala, stotinjak puta više nego što su svi ostali premierligaški menadžeri zajedno vodili svoje klubove u trenutnom mandatu.

Malo je toga ukazivalo da će Francuz tako dugo ostati na klupi Arsenala u vrijeme kad je tek stigao u klub i kao u Engleskoj nepoznati trener na samom startu karijere izazvao pobunu među igračima Topnika.

U listopadu 1996. godine Arsenal je po prvi put pod zaigrao pod Wengerovim vodstvom i upisao pobjedu na gostovanju kod Crystal Palacea. Na povratku prema Highburyu Francuz je ponosno sjedio na prednjem sjedištu autobusa, dok su u pozadini igrači predvođeni Tonyem Adamsom, Ianom Wrightom i nekolicinom drugih nevoljko prihvaćali vijest kako Arsenal više nikad neće biti isti. Odlučili su kako im je već dosta toga i glasno zapjevali: "Želimo svoju čokoladu natrag!"

Ali, uzalud - Wenger im nikad više nije dopustio da u autobus unose svoje Mars čokoladice. Vrećice sa slatkišima i boce coca-cole koje su nekad standardno stajale na stolu u Arsenalovoj svlačionici - 'orgije slatkiša' kako je to nazvao Remi Garde, prvi igrač kojega je Wenger doveo u Arsenal - postale su prošlost, a danas se čini kao potpuno drugi svijet vrijeme kad su glavni igrači ovog kluba redovno svakog vikenda ispijali litre alkoholnih pića.

No, puno se toga promijenilo otkako se "Arsene Tko?" prvi put pojavio na plakatima London Evening Standarda (kao i članak u listu koji je objašnjavao kako se izgovara njegovo ime), a navijački list Topnika prenio pismo jednog navijača iz Francuske koji je objašnjavao lokalnim navijačima što mogu očekivati od trenera za kojega to tada uglavnom nisu niti čuli.

Riječi Gabriela Vistotskyja u tom članku napisanom za list koji je tada prikladno privremeno preimenovan u Le Gooner, danas se čine zapanjujuće dalekovidnima...

"Arsene Wenger je jedan od najboljih trenera na svijetu, daleko iznad Georgea Grahama ili Bruce Riocha. Njegovo dovođenje je riskantan potez, ali ukoliko uspije, Arsenal (i engleski nogometu općenito) će biti bolji zahvaljujući njemu."

Unatoč tim riječima, gledajući to izdanje naziva 'Vodič kroz Wengerland' uočljivo je kako se nitko nije zanosio velikim očekivanjima. Kao što u riječi urednika stoji: "Bez obzira na to koliko je video snimaka pogledao ili telefonskih razgovora obavio sa Stewartom Houstonom, ništa ga neće pripremiti na kombinaciju talenta Davida Hilliera, Eddiea McGoldricka i Stevea Morrowa."

Ono što se dogodilo od tog dana može se podijeliti u dva dijela.

Prvi, slavne godine, kad je Wenger svojim sofisticiranim metodama promijenio sliku dosadnog, dosadnog Arsenala. "Puno je menadžera imalo svojevrsno medeni mjesec. Na kraju svog, Wenger je u rukama imao dvostruku titulu. Njegov uspjeh je bio zadivljujući i instantan." kaže pisac, glumac i navijač Arsenala Tom Watt. Osvajanje dvostruke titule je ponovljeno 2002., a u sljedeće tri godine su osvojena još tri FA kupa. Plus, ta povijesna sezona momčadi Nepobjedivih 2003./2004., kad je Premier liga osvojena s 26 pobjeda, dvanaest remija i nula poraza.

Drugi dio odnosi se na u razdoblje od 2005. godine do danas, kad je stare magije polako nestalo, a Wengerove uspjehe zamijenila su nešto manje slavna, promjenjiva, često teška vremena, što je rezultiralo time da Jose Mourinho nedavno Wengera prozove 'specijalistom za neuspjehe'. Ponekad je bilo mučno gledati Wengera pod napadima, u onim najtežim trenucima, kad se činilo da su čak i navijači Arsenala spremni pospremiti u neki mračni podrum svoj poznati transparent 'In Arsene We Trust'.

Ali, sve u svemu, Wengerova je priča uspješna i vrijedna divljenja. Svaki trener u karijeri ima razdoblja dobre i loše forme, baš kao i igrači, ali sama činjenica da će Wenger po tisućiti put sjesti na klupu kao menadžer Arsenala dovoljno govori u prilog činjenici da je on jedan od najvećih svih vremena u svom poslu.

U jednom trenutku, nakon odlaska u mirovinu Alexa Fergusona prošlog ljeta, Wenger je 'u nogama' imao više utakmica nego svih ostalih devetnaest premierligaških menadžera zajedno. To se donekle promijenilo s povratkom Josea Mourinha na klupu Chelsea, ali ne uračuna li se Portugalcu prvo razdoblje na klupi Chelsea, odnosno gledamo li samo broj utakmica svakog menadžera na klupi pojedinog kluba u trenutnom mandatu, Wenger je i dalje ispred svih zajedno.



Wenger je svoju momčad uveo u Ligu prvaka posljednjih šesnaest godina u nizu. Četrnaest puta su prolazili dalje od grupne faze natjecanja. Da, ostaje ta stalna frustracija zbog činjenice da se nikad nije otišlo do samog kraja i osvojilo trofej, ali ne treba zaboraviti činjenicu da bi, sastavi li se lista po potrošnji na nove igrače premeirligaških klubova u posljednjih deset godina, Arsenal bio tek četvrti od dna, s prosječnom godišnjom potrošnjom od samo dva milijuna eura. Samo su Newcastle, Crystal Palace i Everton trošili manje, dok je Chelseaev prosjek u isto vrijeme 65 milijuna eura, prosjek Manchester Citya je gotovo 60 milijuna eura, a Manchester Uniteda oko 23 milijuna eura.

Više od svega, Wenger je uvijek želio raditi stvari na pravi način. To možda nije uvijek vidljivo na prvi pogled, posebno kad su njegovi igrači dobivali crvene kartone kao na pokretnoj traci, a njegov 'selektivni vid' sudačkih odluka postao predmetom sprdnje, ali njegov je cilj uvijek bio da njegova momčad igra atraktivno, da što više ima loptu u svom posjedu i uvijek zna što će s njom napraviti.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Bio je i svojevrsni pionir, također. "U to vrijeme, vidjeti stranog trenera kako osvaja Premier ligu je bilo nečuveno. Postojala je ta predrasuda protiv stranih trenera. Govorilo se da stranac nikako ne može osvojiti englesko prvenstvo." rekao je o svojoj prvoj dvostrukoj tituli.

John Hartson je igrao u Wengerovoj prvoj utakmici, a o njemu kaže: "Prvi dojmovi? Izgledao je više kao liječnik nego nogometni trener. Bio je pravi džentlmen. Znate što - nikad ga nisam čuo kako psuje. Nijednom. Ponekad bi izgubio smirenost, pocrvenio bi u licu i mahao rukama, ali nikad ga nisam čuo kako psuje. On je, također, u potpunosti promijenio način našeg razmišljanja. U Arsenalu je uvijek vladala kultura da jedva čekamo vratiti se u svlačionicu, istuširati se i otići u pub. Pod Arsenom, prije ste nas mogli naći poredane ukrug, s njim u sredini, kako se istežemo. Pitajte Tonya, Leeja Dixona, Stevea Boulda i Iana Wrighta, svi će vam oni reći da im je on produžio karijeru za dvije ili tri godine."

Wenger je od svog prethodnika Grahama preuzeo momčad koja je bila poznata po tome da pobjeđuje rezultatom 1:0 i nekima će biti iznenađenje da je on upravo tim rezultatom dobio veći postotak utakmica (10,5%) nego Graham (10,2%).

"Ljudi su znali govoriti: 'Oh, pa Wenger je naslijedio tu slavnu obranu'." kaže Watt o Dixonu, Adamsu, Bouldu i Nigelu Winterburnu. "Ljudi su umanjivali njegova dostignuća. Ali on je u potpunosti izgradio posljednju četvorku momčadi Nepobjedivih. Od desnog krila pretvorenog u desnog beka, dečka iz Afrike za kojeg nitko nije čuo, kapetana Tottenhama i dečka iz omladinske škole. Ashley Cole je došao iz juniora, Sol Campbell je došao bez odštete, a Kolo Toure za samo 200.000 eura. Lauren je bio jedini koji je stvarno koštao nešto novca (9 milijuna eura). A bili su fantastični. To je klasični Wenger."

Postoji dobar razlog zašto je Alex Ferguson odmah zauzeo ratnički stav prema Wengeru, i to sasvim sigurno nije imalo temelj u činjenici da je Wenger od početka izbjegavao odlaske na čašicu (ili dvije, ili tri...) vina nakon utakmica. Jednostavno - osjetio se ugroženim.

"Utakmica koje se doista sjećam iz Wengerove prve kompletne sezone je pobjeda rezultatom 3:2 protiv Manchester Uniteda. Vodili smo 2:0, a oni su se vratili na 2:2, da bi David Platt postigao pobjednički gol glavom." prisjeća se Watt. "Do tada smo već doveli Patricka Vieiru i Nicolasa Anelku i već sam mislio 'Sretni dani'. U posljednjem kolu prethodne sezone smo igrali u gostima kod Derby Countya, a Tony Adams je rano dobio crveni karton. Ali Anelka je u potpunosti rasturio. Dobili smo 3:1 i tog ljeta se sjećam samo po tome da sam jedva čekao početak nove sezone."

Problem je ovdje, možda, u činjenici da su sva ta lijepa sjećanja stara najmanje desetljeće. Wenger je zasigurno napravio puno pogrešaka od osvajanja posljednjeg FA kupa 2005. godine.

"Genije, ali s manama." opisuje ga Tony Adams. Zna biti tvrdoglav preko svake mjere, iritirajuće, bez šanse da se prilagodi bilo kome. A uvijek ostaje i taj osjećaj da je trebao biti šire ruke na tržištu igrača. Ali, on nikada neće postati rastrošan. Ni sa 64 godine.

"Mi ne kupujemo superzvijezde, mi ih stvaramo." kaže Wenger. Mesut Özil je bio iznimka od tog pravila.

Dakle, što slijedi? Nema naznaka da posustaje. Jednog dana će morati otići u mirovinu, a to neće biti lako kad je jasno da je nogomet ono što unosi smisao u njegov život. Život bez nogometa može biti zastrašujući za nekoga tko mu je tako dugo posvećen 24 sata dnevno i nije lako zamisliti da bi Wenger mogao tek tako otići.

Ipak, to je samo nagađanje. Prava istina je da jako malo ljudi zna o njemu puno više od onoga što se vidi u javnosti. Samo mali privilegirani krug ljudi zna što voli, gdje jede, kakvu glazbu sluša, za koga glasuje, što čita... Većina nas ne zna ni ime njegove supruge. On se pobrinuo da to tako bude. U sedamanest i pol godina, koliko je u Engleskoj, rijetko je, možda i nikada, imenom oslovio nekog novinara. Na svim europskim putovanjima, nikada se nije pojavio u hotelskom baru. Gotovo nikad ne daje intervjue jedan na jedan. Najbliže što mu je neki novinar ikad prišao je bilo kad je dopisnik Daily Telegrapha trčao po pokretnoj traci u hotelu a Wenger se pojavio na traci pored njegove s ručnikom oko vrata. To ne zvuči kao ugodan sastanak.



Ipak, nikad nije dosadno pratiti Wengera. Njegova snaga u životu je da poštuje svakoga, čak i novinare koji mu postavljaju glupa pitanja. On zna biti nevjerojatno osoran nakon poraza, gotovo nikad neće pohvaliti protivnika, a nije imun ni na povremene izljeve bijesa.

Prije svega, ipak, on je sjajan ambasador Arsenala i jedna stvar je kod njega uvijek očita: fokusiranost na nogomet. Radije će pričati o sportu nego o bilo čemu što ga okružuje, i tada je najsretniji. Neki ljudi koji rade u nogometu znaju postati umorni i cinični, baš kao što i ljudi koji rade u čokoladi nekad vole oprobati nešto drugo. Ne i Wenger. Njegovo se lice još uvijek ozari kad priča o nekom lijepom golu ili potezu.

On također ima i podcijenjen smisao za humor, te sposobnost našaliti se i na svoj račun. Tony Adams je ispričao jednu priču o menadžeru koji se uključio u partiju futsala: "Poskliznuo se, pao na tlo, a lopta ga je, napucana od nekoga, pogodila pravo u međunožje. Ali, dobro je to podnio."

Biografija Arsena Wengera autora Xaviera Rivoirea donosi još jednu priču o njemu kako u kantini sebi donosi kolač, okreće se kako bi nekome nešto rekao i ne shvaćajući da je kolač skliznuo i pao na tlo. Wenger je bio toliko zanesen da je zabio vilicu u prazan tanjur. Opet mu nije smetalo što su se svi smijali na njegov račun. "Nevjerojatno je nespretan." je Adamsova presuda, a možemo je potkrijepiti i njegovim sada već nadaleko poznatim problemima sa zatvaračem na poznatoj 'gumeni čamac - jakni'.

Najvažnije od svega je ipak to da Wenger gradi momčadi koje igraju nogomet onakav kakav bi trebao biti. Zbog toga se čini kako danas Arsenal može i kiksati a da to ne ostavi nikakve posljedice na njegov imidž.

Kevin Whitcher, urednik magazina Gooner, to ukratko sumira riječima: "Wengerova ostavština je sjajan nogomet, brojni trofeji i prelazak na stadion koji je postavio financijske temelje za izazove budućnosti. Posljednje sezone su bile manje plodonosne, ali nema dvojbe - njegov doprinos povijesti Arsenala će biti upamćen od strane svih koji su svjedočili igrama njegovih najuspješnijih momčadi."