Hugo Sanchez je zabijao mnogo pogodaka, ali pozornost nije mamio samo količnim, već i načinom kako ih je nizao. Sanchezova zabijanja bila su čuda nad čudima. Meksikančeve škarice bile su čarolija. Njegovi pogoci nisu bili rutina, već spoj spektakla i emocija.

Bio je najbolji strijelac španjolske Primere čak 4 puta zaredom i to 85, 86, 87 i 88. Još jednom mu je to uspjelo 1990 kada je porušio i svoj osobni rekord zabivši 38 puta u 36 susreta. Te godine je dobio i Zlatnu kopačku France Footballa. Osim Sanchezu to su učinili Alfredo Di Stefano i Quinija a samo je Zarra (Athletic Bilbao) nogometaš koji je vladao od 1939 do 1957 bio više puta najbolji strijelac Španjolske. Zarri je to uspjelo čak 6 puta. Sanchez i danas drži treće mjesto na ljestvici najboljih strelaca svih vremena iza Messia (243 ili 0,88 po utakmici) i Zarre (251 ili 091 po utakmici).

Sanchez nije bio robusan centarfor. Imao je 175 cm i nešto manje od 70 kg. Imao je jednu prepredenost i snalažljivost pred protivničkim vratima. Nisu se od njega branići odbijali ali ih je nadmudrivao kroz svoje nedvojbene nogometne vještine. Bio je tehnički potkovan prigodom primanja lopte, stvarajući odmah u začetku, sam sebi slobodan prostor s viškom igrača.

Kako bi shvatili vrijednost Sancheza potrebno se vratit u njegovo nogometno doba. Poredba se može napraviti s Ronaldom i Messiem danas. U vrijeme meksikanca nogomet je bio sporiji i momčadi su manje radile za pojedinca koji se isticao svojim napadačkim sposobnostima. Pred protivničkim vratarima Hugo je bio nemilosrdan i maštovit. Danas suigrači rade više od pola posla do realizacije. Uz današnju dostupnost mreže može se vidjeti kakve zgoditke je zabijao Sanchez.

Zvali su ga „akrobata“. Postoje razne liste i ljestvice koje mjere kvalitet i kvantitet. Tako postoji i poredak najmaštovitijih napadača kroz povijest loptanja. Na toj ljestvici vodi Hugo Sanchez a iza njega su Zlatan Ibrahimović i Van Basten. Njegove proslave za svaki zgoditak su bile posebne oslanjajući se na ruke s svojevrsnim kolutom naprijed u zraku.

Pomenuti dvojac Ronalno i Messi danas, a u prošlosti su to bili i Di Stefano Zarra mamili su pozornost u Premieri po broju postignutih pogodaka. Vižljasti meksikanac je pljenio pozornost prije svega načinom kojim je „popravljao“ svoj navalni račun. To su bila „čuda nad čudima“. Njegove škarice su bile melem za oči. Njegov odraz i pokreti u zraku su bili čista umjetnost. Tresao je mreže i glavom jednakom ljepotom kao i nogom. Slobodnjaci mu nisu bili nepoznanica. Koristio je doslovno mrtve kutove za zavlačenje lopte iza crte, zadivljujući gledatelje.

Jedan takav pogodak su nazvali Senor Gol (Veliki gol). Ta „rukotvorina“ (bolje rečeno „nogotvorina“) je unikat nad unikatima za najveće loptačke sladokusce. Naime u travnju 1988 na utakmici Real Madrida i Logronesa, Martin Vazquez s lijevog boka je ubacio loptu u šesnaesterac protivniče momčadi, a tamo je čekao „Hu-gol“ odrazio se od travnjaka i poletio, zastao je u zraku i „podario“ gledateljima savršenu vratolomiju potegnuvši škarice koje će ostat zabilježene kao „remek-djelo“. Lopta je odsjela u mreži iza leđa Juan Antonio Perez Saez-a koji je pokušao mačijim refleksom obraniti ovaj udarac koji nije možda bio toposki ali je bio precizan a zbog samog načina izvođenja iz gotovo nemogućih mjesta redovito je ostavljao vratere u nedoumici s zakašnjelim reakcijama.

Danas je Juan Antionio Perez trgovac u gradu Tudeli pokrajine Ribera Navarra, gdje je poljodjelstvo osnovna djelatnost. On se i dalje nerado sjeća toga jer je snimka obišla i obilazi svijet gdje je on na gubitničkoj strani. U jednom novinskom razgovoru je rekao sljedeće: „Poštujem Huga ali nikad mu nisam čestitao za taj zgoditak. Tek nakon što sam se djelatno prestao baviti nogometom ipak sam shvatio koliko remek djelo je taj zgoditak. On se odljepio od zemlje kao da nema sile teže. Čudesan igrač. A sad me ispričajte moram provjeriti svoju trgovinu.“ Znalo se dogoditi da se ova dva igrača susretnu nekad negdje dugo godina iza ali usljedili bi samo obični pozdravi kao između najobičnijih poznanika. Nije bilo neke osobite srdačnosti. To je samo dokaz s Juanove strane koliko boli zapravo još uvijek njega taj zgoditak.

Zabijao je i petama. Znao je dodati loptu čudesno. Vratari bi znali često na njega izljećati u želji spriječavanja tih škarica. A onda bi on okrenut leđima znao i lobovanjem bez gledanja samo s osjećajem za prostor svladati istrčalog vratara. Glavom bi loptu udarao tako da se uvijek činilo kako on ide prema loptu koja miruje i udaraje, usmjeravajući je gdje hoće. Doslovno se bacao za nekim loptama koje su bile prije za udarit nogom nego glavom. Imao je jednu mirnoću i sabranost u zraku. Sve se činilo tako lako, opušteno i jednostavno. Lopte iz zrake koje su mu dolazile na udarac i nogom i glavom je s velikom preciznošću udarao bez obzira na mjesto udarca.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Kao dječaku Hugu je uzor vlastiti otac Hector koji se bavio poluprofesionalnim nogometom (igrao za klubove Asturias and Atlante). Gledao ga je često kako izvodi akrobacije u zraku u parku. To mu je vjerojatno prvo pravo nadahnuće koje je on na neki način nasljedio genetski za „chilenu“ tj škarice s kojima će postat čuven u svijetu nogometa. S 15 godina stariji brat Horacio ga odvodi na pravi trening. Tad dobiva naziv „Niño de Oro“ (Zlatni dječak) zbog svega što su zamjetili na njemu. 1976 je bio dio olimpijske momčadi i potpisuje za Pumas UNAM s kojim osvaja prvenstvo 1976/1977 kad mu je bilo 18 godina. Njegov raskošan dar ipak nije pomogao „El-tri-kolorima“ godinu dana poslije na SP u Argentini kad su izgubili sve tri utakmice.

Dolazak na Pirinije događa se 1982, kada potpisuje ugovor za madridski Atletico. U prvoj natjecateljskoj godini Premiera-e nije se pokazao u najboljem svijetlu. Zabio je samo 8 pogodaka. Tada su europski klubovi teže odlučivali uzimati igrače s područja Južne Amerike. Taj protok nogometaša nije niti izbliza bio tako gust kao danas. Tako je i mogućnost procjene o nekome bila teža. No predsjednik kluba iz Madrida Vicente Calderon je imao dosta razumjevanja za tek pridošlog Meksikanca.

U sezoni 1984/1985 Hugo postaje najbolji strijelac, i nakon toga u ljeto 85' dolazi poziv i ponuda Real Madrida za kojeg potpisuje u ljeto te iste godine. Tek tad pokazuje svu raskoš talenta za nogomet i nastavlja svoj put s 4 uzastopna osvajanja naslova najboljeg szrijelca. Hugo je bio pravo matador loptački i akrobata (ne smije se zanemariti činjenica kako je počeo kao gimnastičar kao dječak). U sportskoj psihologiji se ta ravnoteža kod igrača može nazvati „flow“ stanje. Tad je protok energije dobar, pravovremen i učinkovit. Meksikanac je bio na pola sportaš na pola umjetnik. To njegovo loptanje je bilo puno strasti i nabijenih emocija.

Zbog bolje slike oko ovog velikana nogometa potrebno je uradit poredbu s primjerice Messijem. Predodžba o Hugi Sanchezu tek tad dobiva pravu mjeru. U tom smislu potrebno je istaći činjenicu kako je Lionel Messi započeo svoj igraći put vrlo rano u prvoj momčadi praktično s 16 godina (ne treba se zanemariti činjenica kako je u Kataloniju došao još kao 12 godišnjak). Prilagodba je trajala od samog početka nogmetnog puta kod ovog velikana. Hugo Sachez je prigodu igranja za tako jedan veliki klub kao što je Real gdje je zabio većinu svojih golova dobio tek s svojih 25. Ista stvar kao i sa Messiem je vezana za Thelma Zarru koji je za Bilbao igrao gotovo 20 punih godina. To su sve pokazatelji veličine Huge Sancheza. Učinak meksikanca je u relativnom omjeru veći s obzirom na kratkoću vremena provedenog u Španjolskoj ligi u odnosu na Baskijca (Zarru) i Argnentinca (Messia) koji su u apsolutnom omjeru ispred njega na vječnoj ljestvici.

Nikad nitko nije četiri puta bio zaredom najbolji strijelac. Teško je naći ijedan drugi sport gdje ima takav primjer ako uopće postoji.

Svi veliki nogometaši svijeta imaju moć prvim dodirom osloboditi se pratnje i stvarati višak na travnjaku. Hugo je imao gotovo nadmoć jer je jednim jedinim dodirom zapravo zabijao iz nemogućih položaja i time ne samo stvarao višak igrača u igri, nego donosio u trenutku prednost kroz ishod. Njegovi slobodnjaci su često graničili sa zdravom pameću, jer se doslovno usuđivao potezati i iz mrtvog kuta prema vratima nalazeći nemoguće načine uguravanja lopte iz leđa protivničkih vratara.

Mlađi poznavatelji nogometa u manjoj mjeri su upoznati s imenom ovog slavnog meksikanca. Ako ih upitate za primjerice Alan Shearer-a ili Gerd Mullera svi će znat jer se radi o velikim strijecima svojih nacionalnih država. Njegovih 39 zgoditaka u sezoni 1989/1990 je bilo nedostižno do Ronaldovih 40 u sezoni 2010/11 i Messievih 50, sezonu iza toga. Osvojen Pichichi (nagrada sportskog lista Marce za 4 uzastopna naslova najbolje strijelca) vjerojatno neće nikad nitko to osvojiti a može se potencijalno dogoditi tek 2015/2016 (jer Lionel Messi je tad u mogućnosti 4 puta postati zaredom najbolji strijelac).

Hugo Sanchez je dobio ime ulice u Puebli (središnji Meksiko). Oženjen je s Izabelom Martin i imaju dvoje djece, sina i stariju kćer iz njegova prvog braka. Sin Hugo Sanchez Portugal je igrao za UNAM Pumas kao i otac.

Kao trener nije baš bio uspješan. Okušao se i kao izbornik Meksika i nije se proslavio. Ostaje upamćen prije svega kao veliki strijelac za djelatnog bavljenja nogometom. Osim za UNAM Atletico i Real igrao je još za San Diego, Americu, Rayo Vallecano, Atlante, Linz, Dallas, Celayu.

Danas se nalazi u u virtualnom svijetu igrica. Naime u čuvenoj FIFA uvršeten je u momčad Classic XI.

Autor: Dalibor Zovko