Malo imena odzvanja tako glasno u bogatoj povijesti AC Milana kao ono Giannija Rivere, 'Zlatnog dečka' Rossonera, u čijim je redovima proveo devetnaest godina, od čega čak dvanaest kao kapetan momčadi, čime je zacementirao svoje mjesto u klupskoj povijesti.

Uz veliki popis osvojenih trofeja, Rivera je ostao upamćen i po svom fascinantnom rivalstvu sa Sandrom Mazzolom, igračem gradskog rivala Intera. Rijetko se viđa da jedna nacija ima dva tako talentirana igrača koji igraju na istoj poziciji u istom vremenskom razdoblju.

Originalno iz gradića Alessandrije iz pokrajine Piedmonte, Rivera je prve nogometne korake napravio u lokalnom klubu ASD Don Bosco, gdje ga je primijetio Franco Pedroni, bivši vezni nogometaš Milana, koji je radio kao pomoćni trener u prvoj momčadi Alessandrije u to vrijeme. Rivera se tako 1958. godine priključio tadašnjem članu Serie A, Alessandriji, a u prvoj ligi je debitirao u lipnju sljedeće godine.

Ubrzo nakon toga u svoje ga je redove doveo Milan, da bi ga još godinu dana ostavio na posudbi u Alessandriji, no požalili su zbog tog poteza 7. veljače 1960. godine, kad je Rivera zaigrao protiv svojih budućih suigrača. Sjajni veznjak se predstavio navijačima Milana sjajnim golom za remi rezultatom 1:1, a do kraja sezone je uveo cijelu novu dimenziju u svoju igru, naučivši bolje se pozicionirati na terenu, što mu je omogućilo da kao vezni igrač postigne šest golova u 26 utakmica.

Pod vodstvom legendarnog trenera Nerea Rocca, Rivera je karijeru u Milanu započeo porazom 1:5 od Bologne 9. listopada 1960. Pokazalo se to kao početak sjajne suradnje dvojice ljudi, obećavajućeg talenta i velikog trenera.

"On je bio nezaboravan karakter koji je oko sebe širio dobre vibracije, ogromnu vitalnost i nevjerojatnu humanost. On je imao sve najbolje kvalitete koje ljudsko biće može imati. Bio je poput oca ili starijeg brata koji je uvijek davao pravi savjet." rekao je Rivera jednom prilikom o Roccu.

Prije svega, u razdoblju u kojem je dominirao gradski rival Inter, dvojac je  - uz neke druge, popur Cesarea Maldinija i Giovannija Trapattonija - pomogao Milanu da se oporavi od gubitka nekoliko odlazećih legendi i vrati se na pravi put.

U ranom razdoblju svoje karijere u Milanu, Riveru je sa strane izdvojio klupska ikona Juan Alberto Schiaffino i rekao mu da svaki igrač koji se nada postati kompletan nogometaš mora postizati golove, orkestrirati igru i pomagati u obrani. Novopridošli Rivera je ozbiljno shvatio te riječi i tijekom devetnaest godina u redovima Rossonera gotovo sam vukao svoju momčad do pobjede kad god je to bilo potrebno, a ako su okolnosti do dozvoljavale, pokazivao bi svoju iznimnu igračku tehniku.

Uz veliku pomoć vještina svoje 'desetke', Milan je uskoro počeo osvajati trofeje u nizu, uključujući tri Scudetta, dva Kupa Prvaka i Interkontinentalni kup.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Na osobnom planu, Rivera je postigao 128 goova u Serie A, od čega 122 u dresu Milana, te 173 gola u svim natjecanjima u ukupno 527 utakmica, ali ispod impresivne statistike krije se još impresivniji njegov utjecaj na igru. Jednostavno, kad je Rivera bio na terenu, sve su oči bile uprte u njega, u eri kad je dres s brojem 10 bio rezerviran samo za iznimno talentirane igrače, čija je uloga bila povlačiti sve konce igre u sredini terena i diktirati tempo utakmice, ne samo svojim suigračima, nego i cijelom stadionu.

"Nikad nisam vidio sebe u nekom drugom igraču. Bilo je puno drugih 'desetki' u Italiji, poput Roberta Baggija, Alessandra Del Piera ili Francesca Tottija, ali svaki od njih ima svoj stil igre, svoje vlastite karakteristike. U svakom slučaju, kopija nikad ne može biti jednako dobra kao original. Taj broj na dresu danas nema više isti značaj. Za mene je kraj značaja tog mističnog broja također i kraj herojskog i nostalgičnog nogometnog razdoblja." govorio je Rivera pred svoj sedamdeseti rođendan.

Možda je i bio u pravu, ali Rivera na vrhuncu svoje igre je daleko od zaboravljenog, a za talijanske ljubitelje nogometa njegovo će ime ostati na nevjerojatan način povezano uz ime Sandra Mazzole i Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine.

Rivera je debitirao u dresu talijanske reprezentacij u pobjedi protiv Belgije rezultatom 3:1 13. svibnja 1962. godine, a posljednju od 60 utakmica za reprezentaciju, u kojima je postigao 14 golova, odigrao je 19. lipnja 1974., u remiju 1:1 protiv Argentine. U tom razdoblju je pomogao svojoj reprezentaciji osvojiti Europskog prvenstvo 1968. godine, a odigrao je ukupno devet utakmica na četiri svjetska prvenstva.

Ipak, reprezentativnu karijeru mu je najviše diktirao sjajni talijanski izbornik Ferruccio Valcareggi, koji je vodio Azzurre od 1967. do 1974., i koji je smatrao da Rivera i mazzola ne mogu igrati zajedno. Kao rezultat toga, standardnu talijansku postavu je činilo dvanaest imena: Albertosi; Burgnich, Bertini, Rosato, Facchetti; Cera, Domenghini, Mazzola (Rivera), Boninsegna; De Sisti, Riva. U takvoj šemi, Mazzola je počinjao utakmice, a na poluvremenu bi ga mijenjao Rivera.

Mišljenja o takvom Valcareggijevom postupanju su bila, blago rečeno, podijeljena, ali činilo se kako taj sustav dobro funkcionira, posebno kada je Rivera ušao s klupe na poluvremenu i zabio gol za pobjedu u produžecima polufinala Svjetskog prvenstva protiv Zapadne Njemačke 17. lipnja 1970. godine.

Četiri dana kasnije, Azzurri su u finalu igrali protiv Brazila, a na poluvremenu je bilo 1:1. Svi su očekivali kako će na poluvremenu Rivera zamijeniti Mazzolu, ali su ostali u čudu kad se na početku drugog poluvremena na terenu ponovno pojavio Mazzola, a Rivera ostao na klupi, sve do posljednjih šest minuta utakmice, kad je Brazil već golovima Gersona, Jairzinha i Carlosa Alberta poveo s 4:1. Ljutiti zbog velikog poraza i lošeg tretmana osvajača Zlatne lopte Rivere, navijači Italije su po povratku u domovinu nacionalnu momčad gađali rajčicama.

Milanov zlatni dečko je karijeru okončao nakon utakmice protiv Lazija 13. svibnja 1979. godine, tjedan dana nakon što je osigurao osvajanje svog posljednjeg Scudetta pod vodstvom trenera Nilsa Liedholma. S obzirom da je odavno zaradio status klupske legende, Rivera je ubrzo imenovan dopredsjednikom kluba, a tu je poziciju držao sedam godina, sve dok na mjesto predsjednika nije stigao Silvio Berlusconi.

"Brzo mi je postalo jasno da bi mi bilo nemoguće nastaviti raditi na toj poziciji, jer smo imali različite stavove." rekao je Rivera, koji se uskoro u potpunosti povukao iz nogometa. Umjesto toga, okrenuo se politici i ostvario uspjeh ušavši u talijanski parlament i radeći kao pottajnik za obranu, da bi na kraju postao i član Europskog parlamenta.

4. kolovoza 2010. godine, tadašnji predsjednik talijanskog nogometnog saveza Giancarlo Abete ga je vratio u nogomet na poziciju predsjednika odbora za omladinski nogomet. Naravno, Gianni Rivera nikad nije zaboravio svoju nogometnu obitelj dok je bio izvan nogometa, a posebno se rado sjećao Nerea Rocca i nikad nije propuštao odati počast svom bivšem treneru, koji je preminuo 1979. godine.