55 momčadi, od čega čak osamnaest reprezentacija, vodio je danas osamdesetosmogodišnji Njemac Rudi Gutendorf tijekom svoje bogate trenerske karijere, a danas kaže kako je to za njega bila svojevrsna misija, iako nije imao podršku roditelja na početku karijere.
"To je za mene bila neka vrsta misije. Kad sam prvi put postao trener, moja majka je gledala na mene kao da sam postao čistač ulica. Smatrala je da nema budućnosti u sportu i više bi voljela da sam postao javni službenik." prisjeća se Gutendorf.
No, svakodnevni uredski posao nije bila njegova sudbina. Ovaj osamdesetosmogodišnjak danas drži rekord po broju momčadi koje je vodio tijekom karijere.
"Ne mogu se sjetiti svih klubova koje sam trenirao, ali to je rekord koji vjerojatno nikada neće biti srušen." nastavlja nekadašnji izbornik reprezentacija Bermuda, Bolivije, Antigue, Australije, Nove Kaledonije, Fidžija, Čilea, Nepala i Tonge, nadimka 'neumorni Rudi', osvrćuću se na karijeru koju je gradio na pet kontinenata.
Ime je prvi put stvorio u sezoni 1963./1964., kad je kao trener kluba Meidericher SV - danas MSV Duisburg - uveo neobičnu taktiku i s ovim klubom osvojio spektakularno drugo mjesto u prvoj sezoni njemačke Bundeslige.
"Povukao bih sve svoje igrače natrag da pokrivaju protivnike i ostavio samo jednog usamljenog napadača naprijed. Kad god bih primijetio da su naši protivnici frustrirani i neoprezni jer ne mogu zabiti, skočio bih i raširio ruke. To je svim igračima bio signal da krenu prema naprijed. Tako smo završili kao drugoplasirani, odmah iza prvaka Kölna. To je bilo čudo." kaže Gutendorf.
Čudo drugačije vrste dogodilo se pred kraj njegove karijere, 8. travnja 2000., kad je pod njegovim vodstvom reprezentacija Ruande odigrala neriješeno 2:2 protiv Obale Bjelokosti u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. U to vrijeme ova je zemlja bila u užasnim ožiljcima nakon godina građanskog rata i bilo je to nevjerojatno postignuće.
"Bio sam gotovo u deliriju od radosti. Hutu i Tutsi su se međusobno grlili i ljubili. Generacija njihovih očeva je i dalje željela rezati grla jedni drugima, a njihovi su se sinovi grlili na terenu i na tribinama. To je bio vjerojatno najljepši trenutak moje karijere." kaže Gutendorf.
Unatoč svim izletima u inozemstvo, Gutendorf je bio tražen trener i u Njemačkoj, a među najpoznatijim klubovima u kojima je radio su Hamburger SV, Hertha Berlin i Schalke 04, s kojim je u sezoni 1969./1970. igrao polufinale Kupa Pobjednika Kupova. Njegova je momčad Schalkea bila poznata po iznimnoj radnoj etici koju je uveo, inzistiravši da se pred treninge okupljaju u pet sati ujutro ispred lokalnog rudnika kako bi osjetili izazove s kojima se suočavaju rudari iz doline Ruhr, koji su nekada činili jezgru navijačke skupine ovog kluba.
Međutim, Gutendorf je rijetko dugo ostajao u Njemačkoj, a prekomorske avanture odvodile su ga na neočekivana mjesta.
"Uvijek sam radio s najsiromašnijima od siromašnih." kaže uz vragolasti smiješak, pa nastavlja: "Zašto sam to radio? To je dobro pitanje. I moja supruga me je uvijek to pitala. Mislim da je to za mene bila neka vrsta misije. Iznad svega, vjerojatno sam osjećao kako je to prava stvar."
2011. godine je za svoj rad u nogometu odlikovan njemačkim državnim odličjem. Danas mirno živi u svom rodnom gradu Koblenzu, no i dalje je iznimno popularna figura, te s oduševljenjem dijelu svoje uspomene na nogometni život putem televizije i svoje vrlo aktivne Facebook stranice.
"Ja sam samo jedna tipična vesela duša iz Rhinelanda. Kad moj život dođe kraju, želim znati da je bio vrijedan življenja. Zbog toga sam uvijek uživao u preuzimanju najvećih rizika." zaključuje Gutendorf.
{adselite}
