Jedna od glavnih priča u Firenzi na početku ovog prijelaznog roka bio je mogući iznenađujući povratak Adriana Mutua na scenu u dresu Fiorentine. Činilo se sigurnim kako će jedna od posljednjih velikih zvijezda ovog kluba ponovno zaigrati pored rijeke Arno, ali u posljednji trenutak je odlučio ostati uz bolesnu majku i okončati nogometnu karijeru.
Između produciranja magije na terenu i skandala izvan njega, jedna stvar je sigurna - njegova karijera je bila sve samo ne dosadna.
Mutu je na veliku scenu prvi put stupio 1999. godine, kad je potpisao za Inter u čijoj su momčadi tada bile superzvijezde poput Ronalda, Vierija, Zamorana, Baggia i ostalih. Mladom igraču je bilo teško pronaći mjesto za sebe u takvom okruženju, pa se njegova avantura nastavila u Veroni, gdje je upoznao jednu od dvije najvažnije osobe u svojoj karijeri - Alberta Malesanija, preko Parme, gdje je upoznao drugu - Cesarea Prandellija, a onda preko Chelsea, Livorna i Juventusa, da bi se konačno 2006. godine skrasio u Fiorentini.
Do tog trenutka Mutu je već imao puno toga iza sebe, i u nogometnom životu i u životu izvan terena. Imao je dijete, razveo se od supruge, prešao u momčad u novoj zemlji i novoj ligi i... ugovor mu je raskinut jer je pao na testu na droge. Nije to bio zabavan dio Mutuovog života, ali kad se vratio u Italiju, u Juventus, činio se ponovno kao onaj stari.
Ali, tek kad je ponovno započeo suradnju sa svojim trenerom iz vremena Parme, Cesareom Prandellijem, postao je igrač kakav može biti, igrač koji donosi razliku između uspjeha i neuspjeha za svoju momčad. RAI ga je proglasio igračem sezone u Serie A, ali ono što je još važnije - učinio je da ljubitelji nogometa u Firenzi ponovno počnu sanjati. Poput one večeri u Eindhovenu, u četvrtfinalu Kupa UEFA u proljeće 2008. Nakon mršavih 1:1 kod kuće rijetki su vjerovali kako Viola može do polufinala. Ali Mutu je, kao što to najbolji igrači i čine, bio najbolji u najvažnijim utakmicama. Izluđivao je braniče nizozemske momčadi i postigao dva gola, a prvi je bio jedan od najbolje izvedenih slobodnih udaraca koje možete vidjeti.
Mutu je bio ona vrsta igrača koji vam daje dojam da će, kad on igra, sve biti u redu. Čak i u večerima manje impresivnima od one u Eindhovenu, mogao je, i jeste, izvući nešto iz ničega. Iako je taj san srušen kasnije u polufinalu, nakon jedanaesteraca protiv Rangersa, Mutu je i dalje bio inspiracija za najbolju sezonu Fiorentine od povratka kluba iz mrtvih.
Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri
Nekoliko mjeseci nakon te utakmice u Eindhovenu, Mutu je imao priliku preći u Romu, ali je odlučio ostati. Volio je Firenzu jednako koliko je Firenza voljela njega. Nakon što je odveo Fiorentinu do petog mjesta u sezoni u kojoj su navijači strahovali čak i od ispadanja iz lige zbog oduzimanja bodova, do plasmana u polufinale Kupa UEFA i osiguravanja mjesta u Ligi prvaka, činilo se kao da je sve savršeno, i za Fiorentinu i za samog Mutua. Ali, to nije moglo trajati zauvijek. Polako ali sigurno, depresija se ponovno uvukla u Mutuov život. Tome je vjerojatno pomogao i niz ozljeda koje su ga držale izvan terena većim dijelom sezone 2009./2010.
Da se kraj njegovog razdoblja u Fiorentini bliži kraju postalo je očito u siječnju 2010. Mutu je bio pozitivan na doping testu, zbog čega je dobio devetomjesečnu suspenziju, koja je kasnije smanjena na šest mjeseci. Ostao je u Fiorentini, ispričao se svima i činilo se kako je ponovno sve u redu. Ali, nije bilo. Napustio bi trening svojevoljno i zaradio suspenziju od kluba ili bi se našao na naslovnicama tabloida nakon divlje noći. Bilo je bolno navijačima Fiorentine gledati kako njihov heroj sabotira vlastiti život i karijeru.
Na ljeto 2011. godine je morao reći zbogom klubu u kojem je proveo najveći dio karijere, te preseliti u Cesenu. Gotovo je uspio praktički sam spasiti taj klub od ispadanja iz lige, ali ipak mu to nije pošlo za rukom i Morski konjici su ispali u Serie B, te su dvije strane raskinule ugovor. Zapravo, Mutu je svoj ugovor prije isteka raskidao pet puta u karijeri - Chelsea, Fiorentina, Cesena, Ajjacio i Petrolul, što ga čini jedinstvenim, barem među vrhunskim igračima.
Njegova karijera na neki način podsjeća na onu velikog Diega Maradone, osim što njegovi vrhunci nisu bili tako visoko, ali zato padovi jesu. A doživljavao ih je u nekoliko navrata. Njegov život podsjeća na antiheroje iz country pjesama. Ponudio je tako puno radosti navijačima, ali uvijek će ostati osjećaj da je mogao i morao napraviti puno više.
Ali, baš kao i u tim country pjesmama, priča o Adrianu Mutuu je priča o samodestrukciji više nego o bilo čemu drugome. A ne možete se ne upitati, kako je moglo biti? Što da nije uzimao kokain dok je bio u Londonu? Njegova karijera je nesumnjivo mogla biti puno, puno bolja, a život lakši, ali onda možda nikad ne bi postao igrač Fiorentine i heroj tamošnjih navijača. A u tih nekoliko vrhunskih sezona u dresu Viola zasluženo je nosio broj koji su nekad nosili Antognini i Rui Costa i ostao posljednji pravi Fiorentinin 'broj 10'.
{adselite}
