Roald ‘Kniksen’ Jensen je odigrao 25 utakmica za reprezentaciju prije nego je i stekao pravo glasovati na izborima, ali malo ljubitelja nogometa je upoznalo njegov magični, nikad do kraja ostvareni, nogometni talent.

On je bio najtalentiraniji nogometaš kojega su njegovi sunarodnjaci vidjeli. Za reprezentaciju je debitirao kao sedamnaestogodišnjak, a klub iz svog rodnog grada je odveo do dva uzastopna naslova prvaka, te upisao 25 reprezentativnih nastupa prije nego što je imao dovoljno godina da bi mogao glasovati. Njegovu vrijednost je potvrdio najuspješniji britanski menadžer svih vremena. Jedan trkaći konj je dobio ime u njegovu čast. I umro je, s 44 godine, još uvijek noseći kopačke i dres reprezentacije. Njegov nadimak je bio 'Garrincha Sjevera', ali rijetki nogometni zaljubljenici izvan njegove norveške domovine i škotskog grada u kojem je igrao su uopće i čuli za njega. Ovo je priča o Roaldu 'Kniksenu' Jensenu.

Drzak i neovisan, Bergen je bio tipični stanovnik drugog po veličini grada u Škotskoj. Nekada član Hanseatic lige, sjevernoeuropskog trgovačkog bloka formiranog u trinaestom stoljeću od strane najvažnijih trgovačkih gradova u regiji, 'grad između sedam planina' je stoljećima bio glavni izlaz Norveške prema svijetu, ponoseći se svojim kozmopolitskim i kvaziseparatističkim karakterom, oslikanog u poznatoj pjesmi i sloganu 'Ja nisam iz Norveške, ja sam iz Bergena!'.

Taj specifični lokalni identitet se, očekivano, često reflektira i u nogometu. Glavni klub u Bergenu je svakako Brann, ili u prijevodu Vatra, i rijetko ćete naći klub koji ima prikladnije ime. Slavan po strastvenosti svojih navijača i stalnim promjenama uprave, klub se često mučio s ostvarivanjem svojih potencijala, što je - možda paradoksalno - uvelike pridonijelo njegovoj popularnosti.

Rođen u Bergenu 1943., Jensen je odrastao u postratnom društvu obilježenom Marshallovim planom, s limitiranim prostorom za samoizražavanje i individualnost. Ipak, razvio se u pravog Kjuagutta - lokalni sleng za drskog dječaka odraslog na ulici, pravog Skandinavca, socijal-demokratsku verziju kultnog argentinskog Pibea (ako takvo što netko može i zamisliti).

S četiri godine je od oca dobio prvu nogometnu loptu i od tog trenutka nije bilo povratka. Izgrađujući svoje vještine provodeći nebrojene sate u žongliranju loptom i njezinom napucavanju u zid svoje rodne kuće, uskoro je stvorio vlastito ime. Njegov prvi klub, kojega je osnovao zajedno s prijateljima s kojima je igrao nogomet u uskim ulicama Bergena, se zvao Dynamo, u čast slavnog ruskog kluba koji je 1945. godine oduševljavao gledatelje na turneji po Britaniji. Bergenska verzija Dynama je s lakoćom dobivala utakmice i s po dvadeset golova razlike, a omaleni tribler ih je većinu postizao ili namještao suigračima. Ubrzo je dobio nadimak 'Kniksen', po glagolu knikse, koji znači raditi trikove s loptom.

S vremenom se, zajedno s još nekoliko suigrača iz Dynama, priključio omladinskoj školi Branna. Bilo mu je tek deset godina. Mlađi i sitniji građom od većine suigrača, ipak je nastavio dominirati utakmicama, iako su ga protivnici često pokušavali zaustaviti i brutalnim startovima. 1959. godine je bio prva zvijezda juniorske momčadi koja je drugu godinu zaredom igrala u finalu norveškog juniroskog kupa. Utakmica je igrana na Brannovom stadionu pred više od 10.000 gledatelja, od kojih je većina došla kako bi na djelu vidjeli dječaka koji je, prema pisanju novinara iz tog vremena, 'sam pobijedio u polufinalu'. (On sam je kasnije rekao kako nikad ne bi prihvatio takvu frazu, jer bi to u isto vrijeme bila i kritika na račun njegovih suigrača.) Brann je obranio trofej i nekoliko godina kasnije 14.000 građana Bergena se pojavilo kako bi odalo počast svom novom idolu, koji je igrao domaću utakmicu za juniorsku reprezentaciju Norveške. Kako bismo te brojke stavili u kontekst, u cijelom Bergenu tada je živjelo oko 115.000 ljudi. Bila je to prava Kniksen-manija.

Bilo je jasno u tom trenutku kako će mladi Jensen bez zadrške morati dobiti mjesto u seniorskoj momčadi. Prigodno, vrata prve momčadi mu je otvorio trener koji je imao nadimak Sveti Petar. Po njegovom dolasku u Bergen 1960., mađarski trener Tivadar Szentpetery je odlučio uvesti takozvanu 'Magičnu Mađarsku' formaciju, u kojoj su u napadu igrali Kniksen s desne i njegov veliki prijatelj Rolf Birger Pedersen s lijeve strane. Iako je Szentpetery doživio neuspjeh - prije svega zbog činjenice da nije mogao pronaći zajednički jezik s igračima - njegovo razmišljanje je bilo inovativno za norveške standarde i pomoglo je postaviti temelje za budući uspjeh.

U međuvremenu, Kniksen je bio dovoljno impresivan da bi nakon samo mjesec dana u prvoj momčadi dobio poziv u seniorsku reprezentaciju. Taj je poziv bio kontroverzan, i zbog njegove mladosti i zbog toga što je jedan od trojice članova izborne komisije bio ujedno i direktor Branna. Nacionalni izbornik, austrijski disciplinac imena Willy Kment, je rekao kako je 'Jensen još uvijek dijete'. Ipak, nije dvojio staviti to dijete u svoju momčad ili ne.

Kniksen je za reprezentaciju debitirao u susretu protiv Austrije, prvi gol je postigao protiv Finske, a onda je u rujnu 1960. godine kupio srca nacije sjajnom izvedbom u susretu protiv vječnih rivala Šveđana. Oko 36.000 gledatelja u Oslu je gledalo kako tinejdžer ponižava momčad koja je samo dvije godine prije toga igrala u finalu Svjetskog prvenstva. 'Kniksen je dobio više pljeska nego što ga Narodno kazalište dobije kroz cijelu godinu' ustvrdio je jedan uzbuđeni novinar. U isto vrijeme, Dagens Nyheter, najveće švedske novine, prozvale su ga novim Kraljem Norveške.

U proljeće 1961. godine, nevjerojatna priča se pojavila u danas ugašenim novinama Morgenposten iz Bergena. Novine su otkrile kako je Jensen potpisao ugovor s madridskim Realom. Ipak, postojala je jedna začkoljica: vijest je objavljena 1. travnja, a 'trener Real Madrida' na slici zapravo je bio László Papp, mađarski trostruki osvajač olimpijskog zlata u boksu. Ipak, činjenica da je ta priča označena dovoljno vjerojatnom da bi bila objavljena kao šala dovoljno govori o tome koliko je javnost cijenila ovog tinejdžera.

Zbog promjene u formatu lige, u sezoni 1961/62 u njoj je igralo 16 klubova i trajala je punih osamnaest mjeseci, a tijekom tog razdoblja Jensen, Pedersen i Roald Paulsen su se razvili u jednu od najjačih napadačkih snaga ikad viđenih u ovoj naciji. Zajedno je ovaj trojac postigao nevjerojatnih 75 golova, odvevši Brann do prvog naslova prvaka, koji je na kraju osiguran gostujućom pobjedom protiv Rosenborga, koji je u isto vrijeme ispao iz lige. Trijumf je zasjenio incident u kojem je jedan frustrirani domaći napadač napao Kniksena kišobranom, nokautiravši ga. Ipak, bilo je to fantastično dostignuće i povod za veliku proslavu, koja je potrajala nekoliko dana.

Za Jensena je, pak, najvažniji događaj sezone bio nekoliko mjeseci ranije, kad je škotski klub Heart of Midlothian stigao u Bergen kako bi odigrao egzibicijsku utakmicu. Škotski profesionalci su porazili norveške amatere rezultatom 4:0, ali Kniksenova igra je ostavila veliki utisak. "Od tog trenutka sam znao da mogu otići u Edinburgh u svakom trenutku kad to poželim." rekao je kasnije. Kad je Norveška nešto kasnije rezultatom 4:3 senzacionalno pobijedila škotsku reprezentaciju u kojoj je igrao i Kniksenov idol Denis Law, samo se potvrdilo kako je instinkt čelnika Heartsa bio ispravan.

Nakon što je već odbio ponudu jednog neimenovanog talijanskog kluba, Kniksen je odlučio još neko vrijeme ostati u Brannu, s kojim je 1963. godine ponovno osvojio naslov prvaka. Sljedeće sezone, ipak, je dvostruki prvak doživio teško razumljivo ispadanje iz lige i prva zvijezda momčadi je shvatila da je budućnost u inozemstvu. Unatoč tome, odluka o odlasku nije bila laka, jer je zbog autodestruktivnog amaterskog duha norveški nogometni savez zabranjivao profesionalnim nogometašima igranje za reprezentaciju. 1965. godine Norveška je uživala u jednoj od svojih najboljih sezona nakon rata i ostali su bez plasmana na Svjetsko prvenstvo u Engleskoj nakon tijesnog domaćeg poraza od Francuske. Da su na raspolaganju imali svog najboljeg igrača, tko zna što se moglo dogoditi?

Kniksen je stigao na Tynecastle u siječnju 1965. godine, sredinom sezone koja se pokazala najdramatičnijom u povijesti njegovog novog kluba. On je bio prvi stranac koji je nosio dres boje kestena, a menadžerska legenda Tommy Walker nije bio škrt na pohvalama: "Jensen je najveći talent koji je došao u Hearts već godinama."

Dvadesetdvogodišnjak je debitirao za svoj novi klub u susretu protiv Dunfermlinea, u kojem je zaradio velike pohvale. "Jensenov šou za pet zvjezdica!" bio je naslov u Edinburgh Evening News. Norveški nogometaši su u prethodnom razdoblju mali puno uspjeha u inozemstvu - Asbjorn Halvorsen je kao kapetan predvodio Hamburg do naslova prvaka Njemačke u 1920-tima, a Per Bredesen je osvojio Scudetto s Milanom 1957. - ali Kniksen je bio prvi koji je zaigrao kao profesionalac u Velikoj Britaniji, što je bio veliki izvor ponosa za najanglofilniju naciju (razlika između Engleske i Škotske nije puno značila).

Celebrity magazin Aktuell je, očekivano, objavio fotografiju nasmiješene mlade zvijezde u škotskoj narodnoj nošnji, a svaki njegov pokret pratili su norveški novinari, koji su ga obožavali. U međuvremenu, njegove su izvedbe na terenu nastavile impresionirati škotske novinare: "Jensen drži Hearts u utrci za naslov prvaka." objavio je tako Ian Rennie nakon pobjede nad Third Lanarkom.

17. siječnja, Hearts se popeo na vrh ljestvice pobijedivši Celtic rezultatom 2:1. "Jensen je spasio stvar." objavio je Sunday Evening Post, nastavivši u tekstu: "Novi dečko, koji je ukrao šou, je bio Roald Jensen, Heartsov novi uvoz iz Norveške. On je bio čovjek koji je zaustavio Celtic, koji je ukrotio loptu, koji nije napravio nijedan potez iza kojeg nije stajala inteligencija." Za Kniksena, koji unatoč svojoj ogromnoj popularnosti u svojoj rodnoj Norveškoj od strane novinara nikad nije bio prihvaćen kao momčadski igrač, ovo je bila velika pobjeda.

Ipak, sezona je završila nesretno po Heartse. U posljednjem kolu su poraženi od Kilmarnocka na Tynecastleu rezultatom 2:0, prepustivši titulu gostima na osnovu gol razlike. Njihov nesretni Norvežanin, koji je riješio toliko prethodnih utakmica, je pogodio vratnicu, ne jednom, nego dva puta. Ipak, unatoč ovom okrutnom udarcu, Kniksen je i u novoj sredini prepoznat i priznat kao zvijezda.

Među brojnim impresioniranima njegovim vještinama je bio i borbeni napadač Dunfermlinea. "Naša taktika u dvoboju protiv Heartsa je u osnovi bila 'zaustaviti Super-Jensena'." rekao je Alex Ferguson puno godina kasnije. Međutim, iako je nastavio na mahove oduševljavati svojim potezima, Kniksenove sljedeće sezone na Tynecastleu bile su obilježene ozljedama i sukobom s menadžerom. Nakon petnaest godina na toj poziciji, Walker je razriješen dužnosti 1966. godine, a njegov nasljednik John Harvey nije bio posebno impresioniran ovim vatrenim, ali osjetljivim, krilom. "Mislim da mu se jednostavno nisam sviđao." rekao je Jensen kasnije, ustvrdivši kako se Harvey vrlo nepošteno odnosio prema njemu.

Čudno za tako velikog favorita navijača, upisao je gotovo jednaki broj nastupa za drugu momčad u šest i pol godina u Škotskoj kao i za prvu. Kao svjedočanstvo njegove popularnosti stoji činjenica da bi na utakmicama druge momčadi znalo biti i preko 30.000 navijača kad je on igrao. Nije pomagalo ni to što su ga protivnici često znali udarati, a on kao dečko iz Bergena nije ostajao dužan, pa je često imao i problema s disciplinskim kaznama.

Kad je bio zdrav i raspoložen, i dalje je stvarao trenutke magije. Brojni stariji navijači Heartsa smatraju njegov gol protiv Partick Thistlea najljepšim u povijesti kluba. Primio je loptu na lijevom krilu, napravio slalom kroz petoricu protivničkih igrača i na kraju zaobišao vratara, te zabio gol. Te je sezone bio u dobroj formi, zabio je devet golova u 22 utakmice, odvevši momčad do finala kupa, postigavši odlučujući gol iz penala u polufinalu protiv Mortona. Ipak, Hearts je iznenađujuće izgubio u finalu od momčadi protiv koje je Kniksen tri godine ranije debitirao, Dunfermlinea. U to vrijeme ga je, navodno, želio dovesti Feyenord, ali je on pristojno odbio ponudu jer je smatrao da se još mora dokazati u Škotskoj. Dvije godine kasnije, nizozemski klub je osvojio naslov prvaka Europe.

Otečenih gležnjeva i bolne ahilove tetive, Super-Jensen je - kao i brojni talentirani igrači njegove ere - krenuo rano silaznom putanjom. 1969. godine, kad je zabrana igranja u reprezentaciji za profesionalce ukinuta, vratio se u norvešku reprezentaciju, ali unatoč sjajnoj izvedbi u povratničkoj utakmici protiv Meksika, na kraju nije uspio ponoviti igre iz svojih najboljih dana.

Napustio je Hearts i vratio se u svoj voljeni Brann - kao što je uvijek i najavljivao - te s ovim klubom osvojio kup 1972. godine. Ali, već sljedeće godine se oprostio od nogometa i započeo miran život u Bergenu, baveći se ribarenjem i provodeći vrijeme sa suprugom i djecom. Ostao je kritičar načina na koji se nogomet vodio u njegovoj domovini, rekavši jednom: "Mi u Norveškoj nećemo imati profesionalni nogomet dok se on ne bude igrao i na Mjesecu!"

Profesionalni nogomet je u Norveškoj ipak zaživio, ali, nažalost, ne za Kniksenovog života. 6. listopada 1987., dok je igrao utakmicu veterana na stadionu Branna, srušio se i preminuo na terenu od srčanog udara kao posljedica neutvrđene srčane mane, sa samo 44 godine. Tragično, iako na neki način prikladno, preminuo je noseći svoj stari dres norveške reprezentacije, dres koji je trebao obući puno više puta da nije bilo kratkovidnosti norveškog nogometnog saveza.

Tisuće ljudi ispratile su ga na posljednji počinak. Njemu u čast Brann je podigao spomenik, djelo Pera Unga, najvećeg norveškog kipara, koji stoji ispred Brannovog stadiona. Norveška godišnja nagrada za igrača godine je nosila ime po njemu, ali je to, bizarno i nerazumljivo, promijenjeno 2013. godine. Lopovi su jednom prilikom provalili u kuću njegove supruge Eve i ukrali većinu njegovih medalja i uspomena iz karijere, uključujući i Zlatni sat, tradicionalni dar svim norveškim igračima koji odigraju najmanje 25 utakmica za reprezentaciju.

Njegov sin Sondre, koji je kratko igrao za Brann u 1990-ima, je rekao kako je on bio savršen otac, dodavši: "On je samo želio biti ljubazan i pomagati ljudima. Često onima koji nisu bili kao ostali. Samo je želio biti običan čovjek. I bio je to." Možda je to jednako prikladan epitaf kao i bilo koji drugi: jednostavan, običan čovjek, koji uopće nije bio običan. Roald Jensen možda nije uživao u uspjehu i bogatsvu u skladu sa svojim talentom, ali je talent, a i on sam bi se složio s tim, nagrada sam po sebi. Gotovo tri desetljeća su prošla od njegove prerane smrti. Ipak, u dva velika grada sa svake strane Sjevernog mora ga se i danas sjećaju i obožavaju.