EuroNogomet, nogometni magazin

Dr. Sócrates: Posljednji veliki politički angažirani nogometaš

Sócrates. Estadio Jalisco, Guadalajara. Svjetsko prvenstvo 1986. Neymar. Maracanã, Rio de Janeiro. Olimpijske igre 2016. Dva Brazilca vodili su svoje momčadi na svjetskoj sceni pred punim tribinama. Obojica su najveći brazilski igrači svoje generacije, obojica s porukom. I tu, kao što kažu, svaka sličnost prestaje.


Kad je Neymar iz penala zatresao mrežu u finalu Olimpijskih igara i kad su Brazilci u deliriju proslavljali svoju prvu zlatnu olimpijsku medalju u nogometu, mladi Brazilac je stavio oko glave traku i krenuo u slavlje. Zagrlio je suigrače i s njima otrčao počasni krug, ali nije puno vremena prošlo otkako je stajao pored terena u drugačijoj situaciji. Neymar, koji se nekoliko mjeseci ranije branio pred španjolskim sudom od optužbi za utaju poreza, je ljutito psovao navijačima koji su ga kritizirali. Na traci koju je nosio oko glave dok je vikao pisalo je "100% Isus".

Trideset godina ranije, Sócrates je također nosio traku na glavi dok je stajao mirno slušajući državnu himnu pred prvu utakmicu Svjetskog prvenstva 1986. I on je, također, imao poruku za prenijeti. Nakon što je na meksičkoj televiziji vidio malu djevojčicu s tiarom, napisao je slogan na bijelu čarapu, zavezao je oko glave i odlučio kako će to biti njegov medij za prenošenje poruka. Poruka tog prvog dana bila je upućena domaćinima natjecanja, desecima njih koji su poginuli ili ostali beskućnici u potresu koji je zadesio državu devet mjeseci ranije. Poruka je glasila: "Meksiko, ostani jak."

U utakmicama koje su slijedile Sócrates je slao i druge poruke ispisane na čarapi zavezanoj ispod raščupane crne kose. "Da ljubavi, Ne teroru" bila je jedna od njih, poslana kao odgovor na američko bombardiranje Libije. I ona najkraća, ona koja ga najbolje opisuje, glasila je jednostavno: "Pravda".

"To je moj način sudjelovanja i morao sam iskoristiti priliku koja mi se ukazala, zar ne?" objasnio je novinarima prije pobjede protiv Sjeverne Irske.

Razlike u porukama i glasnicima su indikativne i ne govore samo o Sócratesovoj jedinstvenoj veličini nego i o tome kako su nogometaši u moderno vrijeme postali submisivniji i manje hrabri. Dok je svijet ulazio u najnesigurnije razdoblje u više od pola stoljeća, nogometaši su postajali sramno tihi po pitanju velikih pitanja današnjice.

U Sjedinjenim Državama, američki sportaši su zauzeli habru poziciju po pitanju pokreta Black Lives Matter i još puno toga. Ali, kad su nogometaši u pitanju, čini se kako ih jako malo ima svoje vlastito mišljenje o bilo čemu, osim kad su u pitanju skupi automobili, vile, visoka moda ili popularnost na društvenim mrežama. Do pojave Marcusa Rashforda, jedini glas koji je stalno upozoravao na probleme u društvu nije dolazio od igrača, nego od bivšeg igrača, Garya Linekera.

Ta je tišina šokantna u Europi, ali se osjeti i u Brazilu, gdje Sócratesova impresivna pojava još uvijek baca sjenu na sve ostale. Mnogi su u Brazilu bili šokirani kada su shvatili koliki je odjek njegova smrt imala širom svijeta. U Europi i ostatku svijeta, Sócrates je najpoznatiji kao dio slavne brazilske reprezentacije koja je 1982. godine na Svjetskom prvenstvu osvojila svijet svojom igrom, ali nije uspjela osvojiti i sami trofej prvaka svijeta, čak niti doći do polufinala, što im u domovini nikada nisu do kraja oprostili, iako ih i danas vole zbog stila igre. Ali, on je u svojoj domovini puno poznatiji po svom društvenom i političkom aktivizmu.

Ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća predvodio je "Corinthiansovu demokraciju", pokret koji je igračima dao pravo glasa u vođenju najvećeg kluba iz najvećeg brazilskog grada. Pod njegovim kapetanskim vodstvom, igrači Corinthiansa, ali i oružar, treneri, fizioterapeuti i svi ostali uključeni u rad prve momčadi, su glasali o svemu - od toga koliko će dugo trajati treninzi do toga hoće li ili ne klupski autobus stati kako bi igrači otišli na toalet.

Dok su dva desetljeća diktature očekivano dolazila do patetičnog kraja, Sócrates je agresivno donosio politiku pred narod, ostavljajući po strani pitanja o nogometnim taktikama i formacijama, zahtijevajući bolje škole i bolnice, više plaće, a najviše od svega, demokratske izbore kako bi izabrani predstavnici naroda smijenili s vlasti vojnu huntu. Radeći to, predstavio je koncept demokracije i slobode generacijama Brazilaca, koji su do tada znali samo za represiju.

Ono što nije uspio napraviti jeste inspirirati sljedeće generacije nogometaša da se uključe na takav način u društvena zbivanja. Igranje nogometa je i politički akt, a Brazilski igrači, rekao je Sócrates nedugo prije svoje smrti 2011. godine, nemaju dovoljno edukacije niti želje da iskoriste svoju veliku moć.

"Oni imaju političku moć u svojim rukama. Imaju pozornicu i imaju publiku. Kad bi političari imali takvu moć, oni bi je spremno iskoristili. Ali suprotno tomu, nogometaši žive u izolaciji. I mislim da je to zbog nedostatka edukacije u vrijeme odrastanja i zbog toga što nemaju ideju o svom društvenom značaju." rekao je Sócrates tada.

Umjesto toga, brazilski igrači danas se skrivaju iza religije. "Dao Bog da sutra osvojimo tri boda... Dao Bog da dobijem poziv u reprezentaciju... Danas je sve funkcioniralo dobro, hvala Bogu..." To su njihove poruke danas. Pomislio bi netko da njihove karijere nisu njihova zasluga i da nisu u njihovim rukama. Odgovornost je prebačena na višu silu.

Malo je njih sudjelovalo u kampanjama protiv rasizma, posebno nakon što su dvojica igrača Santosa doživjeli uvrede od strane rivala 2014. godine. A veliki broj njih, uključujući i spomenutog Neymara, ima svoje vlastite fondacije koje pomažu globalnim dobrotvornim organizacijama, kao što je Unicef. Ali, nitko od njih ne progovara o događanjima u vlastitoj domovini, državi u kojoj su demokratski izabrani predsjednici znali biti svrgnuti praktički državnim udarom, gdje policija svake godine ubije preko 3000 ljudi i gdje je najveći korupcijski skandal u povijesti nacije doveo do uhićenja desetaka političara i gospodarstvenika.

Možda je lako kritizirati moderne nogometaše zbog toga što drže jezik za zubima, posebno u Brazilu, gdje je većina njih potekla iz siromašnih i neobrazovanih obitelji. Čak i oni u manjim klubovima su tako izolirani od stvarnosti da malo toga znaju o stvarnom svijetu izvan trening centara i hotela sagrađenih od strane klubova kako bi ih držali podalje od navijača. Sócrates je imao tu privilegiju da je potekao iz srednje klase i da je imao dobru edukaciju. Šest je godina studirao ortopediju i ginekologiju danju, a trčao krugove po noći, imao je sve predispozicije za nositi se s velikim i teškim pitanjima. I dok njegovi motivi nisu bili uvijek isključivo pomoći drugima - njegovi viši ciljevi lijepo su se uklopili i s njegovom željom za osobnom slobodom - bio je jedan od rijetkih dovoljno hrabrih da javno progovore.

Otvorenim kritiziranjem diktature ugrozio je ne samo svoje komercijalne poslove, nego i svoju osobnu sigurnost. Brazilska vojna diktatura možda nije bila toliko brutalna kao ona u Čileu ili Argentini, ali su već do njegove pojave mučili i ubili na stotine lijevo orijentiranih protivnika. Nitko nije očekivao kako će oni stvarno ugroziti i Sócratesa, ali dobio je upozorenje kad je jedan od njegovih suigrača uhvaćen zbog navodnog posjedovanja kokaina, a on je kasnije rekao kako je ta optužba bila podvala i par mjeseci kasnije je odbačena.

Najvažnije od svega - a tu se on najviše razlikuje od svih 'Neymara' svijeta - Sócrates je bio gladan znanja. Nakon što je na počecima svoje karijere hvalio vladajući režim, podržavao potrebu za cenzurom i, što je danas najsmješnije, odbacivao bilo kakve sugestije da bi se sport trebao miješati s politikom, stigao je u Sao Paulo i susreo se oči u oči s realnostima velikog, lošeg Brazila. Trebalo mu je neko vrijeme, ali je počeo postavljati pitanja. Želio je znati što se to doista događa. A jednom kad je sve shvatio, postao je jedan od najvećih kritičara režima.

Današnji nogometaši ne pokazuju takvu želju da se uključe, da preispituju svoja stajališta, da nešto nauče i pokušaju promijeniti, da iskoriste svoju popularnost kako bi svijet, ili barem svoju domovinu, promijenili nabolje. To je prava tragedija. I nepoštovanje sjećanja na Sócratesa, velikog nogometnog mislioca i najvećeg nogometnog revolucionara.

Sócrates zapravo nikada nije bio sportaš u punini te riječi, bilo da se radi o samoj fizionomiji ili životnom stilu. Postojala je neka džentlmenska crta u manirima čovjeka koji se nije u potpunosti posvetio nogometu sve dok nije završio studij medicine. Ali unatoč pušenju i pretjeranoj konzumaciji alkohola, bio je džentlmen sa stilom.

Tragedija Socratesove smrti leži u činjenici da je imao još puno lekcija i mišljenja za podijeliti. Istina je da nakon igračke karijere zapravo nikada nije pronašao ulogu koja odgovara njegovim talentima. Čini se, također, i kako mu je posljednjih godina života alkohol znatno utjecao na mentalno zdravlje, ali njegov glas je uvijek bilo ugodno čuti.

Socrates se znao prisjetiti scene u svlačionici nakon što su na tom prvenstvu ispali od Italije predvođene Paolom Rossiem. Uz suze i kaos, sjećao se izbornika Telea Santane, koji je bio poput otoka smirenosti. "Dali smo sve od sebe." ponavljao je Santana, ponosan na svoje igrače i način na koji su igrali. Mogli su otići i dalje, ali Santana je bio dovoljno mudar da odmah prepozna kako su iza sebe ostavili neke divne uspomene. Rano ispadanje nije nužno značilo i podbačaj.

Ista rečenica se može primijeniti i na život i smrt Socratesa.






Facebook

Twitter

Instagram

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN