{mosimage}'Starost je stigla kada pocnete govoriti Nikada se nisam osjecao ovako mlado.' Ove rijeci francuskog pisca Julea Renarda mogle su biti napisane posebno za Rogera Millu, kamerunskog napadaca i africku nogometnu ikonu, igraca koji se na meðunarodnu scenu probio sa punih 38 godina. Veteran obdaren velikom brzinom i sjajnim osjecajem za gol, Milla je Kamerun  kao prvu africku reprezentaciju kojoj je to ikada uspjelo uveo u cetvrtfinale Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine. Što je još nevjerojatnije, igrao je i cetiri godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama 1994. godine.

Posao njegovog oca, koji je radio na željeznici, znacio je kako je mladi Roger zajedno sa obitelji stalno bio u pokretu, ali kroz te rane godine njegovog života nogomet je bio jedina konstanta. Milla je još dok je kao bosonog djecak u susjedstvu dobio nadimak 'Pele'. Njegova sjajna tehnika i osjecaj za postizanje golova su bili evidentni i vec sa 18 godina je igrao za prvu momcad jednog od vodecih kamerunskih klubova, Leopard de Douala. Nakon što je 1972. godine osvojio naslov prvaka, Milla je preselio u Tonnerre Club de Yaounde, gdje je uslijedio novi uspjeh.

1976. godine je sa Tonnerreom osvojio africki kup pobjednika kupova, a iste godine je dobio i Africku zlatnu loptu za najboljeg igraca tog kontinenta. Godinu dana kasnije francuski prvoligaš Valenciennes ga je doveo u svoje redove. Meðutim, mucio se da izbori status prvotimca u tom klubu, te je preselio u Monaco, gdje je pola vremena proveo sjedeci na klupi, a drugu polovinu lijececi razlicite ozljede. Nije puno pomogla ni kratka posudba u Bastiu, a kao spas se pokazao 1984. povratnik u prvu ligu Saint-Etienne, za koji je potpisao vec kao 32-godišnjak. U tom klubu je pokazao svoju pravu vrijednost, postigavši 22 gola u 31 utakmici u dvije sezone. Nakon toga je preselio u Montpellier, gdje se osjecao kao kod kuce i gdje su njegove mogucnosti došle do punog izražaja. Do svibnja 1989. godine, kada se oprostio od francuskog prvoligaškog nogometa, postigao je ukupno 152 gola.

Pomalo nevjerojatno, ali njegovo najbolje vrijeme je tek dolazilo. Vec ranije je sa Kamerunom postigao puno, postavši dijelom povijesti te zemlje kada je 1982. godine izborio nastup na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Bilo je to prvo pojavljivanje Nesalomljivih Lavova na svjetskoj sceni i unatoc ispadanju u prvom krugu držali su se odlicno i kuci se vratili bez ijednog poraza. Nakon pobjede na Kupu Nacija 1988. godine Milla je objavio svoj oproštaj od reprezentacije, a nakon nezaboravnih oproštajnih utakmica u Douali i Yaoundeu, koje je gledalo preko 100.000 ljudi, preselio je na otocje Reunion u Indijskom oceanu u svojevrsnu mirovinu.

Igranje na svjetskom prvenstvu cinilo se tada kao davna uspomena, sve dok se nije pocelo približavati Svjetsko prvenstvo 1990. godine u Italiji u trenutku kada je kamerunska reprezentacija bila razdijeljena sukobom, zbog cega su tamošnji mediji poceli prizivati njegov povratak. Price o povratku širile su se sve do trenutka dok Milla nije primio telefonski poziv osobno od predsjednika države Paula Biye, koji ga je pozvao da se vrati iz mirovine i odgovori na poziv svoje domovine. Tko bi to mogao odbiti?

Tako je sa 38 godina Roger Milla doživio svoje najbolje trenutke u nogometnoj karijeri. Oduševio je na SP-u 1990. svojim brzim prodorima, pametnim dodavanjima i, naravno, popularnim Makossa plesom oko korner zastavice kojim je proslavio svaki od svoja cetiri gola na tom natjecanju. U iznenaðujucoj pobjedi protiv Argentine rezultatom 1:0 na otvaranju prvenstva ušao je sa klupe pred kraj utakmice, a u drugom susretu protiv Rumunjske je svoje ime upisao u knjige rekorda. Nakon što je ušao sa klupe u 58. minuti igre, postao je najstariji strijelac na završnici svjetskih prvenstava kada je 13 minuta prije kraja slomio rumunjsku obranu i zabio gol. Deset minuta kasnije zabio je i drugi gol.

Ta pobjeda osigurala je Kamerunu mjesto u drugom krugu natjecanja, gdje se Milla ponovno prometnuo u heroja, buduci da su njegova dva gola u produžecima protiv Kolumbije odvela Lavove u cetvrtfinale, najdalje što je jedna africka reprezentacija ikad stigla na svjetskom prvenstvu. Prvi gol je bio pravo remek-djelo. Iskusni napadac je provukao loptu pored Peree i Escobara, da bi je lijevom nogom prebacio preko vratara Higuite. Drugi je bio dar protivnickog vratara, koji ga je pokušao driblati i omogucio Milli da zabije loptu u praznu mrežu. 'Htio me je predriblati. Milla se ne može predriblati.' rekao je nakon utakmice heroj nacije.

cak i u porazu u cetvrtfinalu od Engleske rezultatom 2:3 Milla je zablistao, izborivši jedanaesterac iz kojeg je Emmanuel Kunde zabio njihov prvi gol, a zatim je asistirao Eugenu Ekekeu za drugi. Milla, koji je uvijek ceznuo za tim da bude prepoznat i priznat kao nogometaš, mogao je biti ponosan: ne samo da je ponovno dobio naslov najboljeg nogometaša Afrike, nego su odlicni rezultati njegove reprezentacije, zajedno sa Egiptom, omogucile da na sljedecim svjetskim prvenstvima Afriku predstavljaju tri reprezentacije.

cetiri godine kasnije Milla je ponovno bio u reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama 1994. godine. Iako je Kamerun eliminiran vec u prvom krugu, on je uspio postici gol protiv Rusije i tako postaviti novi rekord kao najstariji strijelac na svjetskim prvenstvima sa 42 godine. Nije to jedini njegov rekord - jedini je Afrikanac koji je igrao na tri završnice svjetskih prvenstava.

Kao izuzetno velikodušna osoba i veliki humanst, Milla je sada posvecen borbi za bolji život u Africi. Kao putujuci ambasador za Kamerun i UNAIDS neumorno putuje svijetom, ali nikada ga nemojte pitati koliko je golova postigao ili utakmica za reprezentaciju odigrao. 'Ne znam. To me nikada nije interesiralo. Nogomet je uvijek bio sve što je važno.' njegov je odgovor na takva pitanja.