{mosimage}'Grad Kaiserslautern je osnovao Fritz Walter.' napisao je jednom jedan školarac u eseju o tom gradu. Ta je tvrdnja, naravno, bila netocna, jer taj grad vuce svoje korijene još iz srednjeg vijeka, ali njegova pogreška bila je razumljiva. Naime, Walter je postao mitska figura, ne samo kad se radi o nogometu, nego i kao simbol ponovnog roðenja i uspjeha poslijeratne Njemacke.

Kao sportski ambasador Njemacke pri njezinom ponovnom ukljucenju u svjetsku zajednicu, Walter je bio kapetan i nesporni voða njemacke reprezentacije koja je pod vodstvom izbornika Seppa Herbergera 1954. godine po prvi put donijela toj državi naslov prvaka svijeta.

Roðen u sjeni Prvog svjetskog rata u Kaiserslauternu, dobio je ime Friedrich, no od malih nogu dobio je nadimak Fritz, koji mu je ostao zauvijek. Walter je od malih nogu igrao nogomet po uskim ulicama svog rodnog grada, a sa osam godina se prikljucio 1.FC Kaiserslauternu. U klubu su prepoznali njegov rijedak talent, te je za prvu momcad debitirao vec sa 17 godina.

Uskoro je svojim igrama provukao pozornost njemackog izbornika Herbergera, a za reprezentaciju je zaigrao 14. srpnja 1940. godine, kada mu je bilo samo 19 godina. Vec u svom prvom nastupu pokazao je svoju vrijednost, zabivši hat-trick u pobjedi protiv Rumunjske rezultatom 9:3.

Meðutim, baš kao što je to bio slucaj sa mnogim mladim nogometašima tog doba, Walterov obecavajuci start karijere, kako u klubu, tako i u reprezentaciji, naprasno je zaustavljen izbijanjem Drugog svjetskog rata. Izmeðu 1943. i 1950. godine, tijekom razdoblja kroz koje je trebao proživjeti svoje najbolje nogometne godine, Walter nije imao prilike igrati za reprezentaciju. Regrutiran u vojsku 1942., bio je poslan na Istocni front, gdje je završio u ruskom zatoceništvu, ali za razliku od mnogih drugih suboraca imao je srecu vratiti se kuci i nogometu vec 1945. godine.

Iz pepela koji je iza sebe ostavio veliki rat, Herberger je poceo graditi novu njemacku reprezentaciju, koja je ponovno dobila pravo igrati u meðunarodnim natjecanjima 1950. godine. Nakon sedmogodišnjeg izbivanja sa meðunarodne scene, Walter je 15. travnja 1951. godine kao kapetan predvodio svoju reprezentaciju u utakmici protiv Švicarske u Zurichu. Iste godine je osvojio njemacko prvenstvo sa Kaiserslauternom, a isti je uspjeh ta momcad ponovila i dvije godine kasnije. Momcad je postala poznata kao 'Walterovih 11' u cast njihovog najboljeg igraca.

Herberger je oko kapetana Kaiserslauterna stvorio respektabilnu momcad, u kojoj su igrala još cetiri njegova suigraca iz kluba, ukljucujuci i njegovog brata Ottmara. Walter nije bio samo kapetan i kljucni igrac, nego je bio jedini koji je mogao ravnopravno razgovarati sa strogim Herbergerom, kojega su igraci uvijek oslovljavali sa 'Šef'.

U to vrijeme meðunarodnom reprezentativnom scenom su vladali naizgled nepobjedivi Maðari, koji su u Švicarsku 1954. godine na završni turnir svjetskog prvenstva stigli kao glavni favoriti nakon cetiri godine bez poraza. Oklada na 'Magicne Maðare' i njihovog mitskog kapetana Ferenca Puskasa se cinila kao sigurna za pobjednika prvog svjetskog prvenstva koje se igralo na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

Njemacka je natjecanje otvorila pobjedom protiv Turske, no Herberger je na teren u drugoj utakmici protiv Maðarske poslao drugu momcad, koja je protiv Puskasa i njegovih suigraca doživjela ocekivano težak poraz rezultatom 8:3, što je izazvalo niz protesta u Njemackoj i poziva na Herbergerovu ostavku. Ipak, sada mnogi vjeruju kako je njegov potez, s obzirom na sustav natjecanja bio ne samo prihvatljiv, nego možda cak i neophodan.

cudan sustav natjecanja znacio je da ce Njemacka i Turska u posljednjoj utakmici grupne faze ponovno igrati meðusobno u doigravanju za nastavak natjecanja. Walter je zablistao u pobjedi rezultatom 7:2, kao i u sljedecem krugu kada je Zapadna Njemacka slavila protiv jake reprezentacije Jugoslavije pobjedu rezultatom 2:0. Kapetan je zabio i dva jedanaesterca u polufinalnoj pobjedi 6:1 protiv Austrije i znacajno doprinio osiguranju nove utakmice protiv Maðarske, ovog puta u finalu.

Iako je jutro svanulo suncano, kako se finalna utakmica približavala nad Bernom su se nadvili mracni oblaci i poceo je veliki pljusak, stvorivši uvjete u kojima je borbeni Fritz Walter mogao zablistati do kraja. "Ovo je tvoje vrijeme, Fritz." rekao mu je Herberger pri dolasku na stadion, na što je igrac samouvjereno odgovorio: "Nemam ništa protiv ovakvog vremena, Šefe."

Unatoc 'Walterovom vremenu', Maðarska je povela rezultatom 2:0, golovima Puskasa nakon samo šest minuta igre i Zoltana Czibora vec dvije minute kasnije. Ali Njemacka, koja je protiv Maðarske glatko poražena u grupnoj fazi, zadržala je koncentraciju i vratila se u igru golom Maxa Morlocka u desetoj minuti, da bi Rahn osam minuta kasnije vratio sve na pocetak nakon kornera koji je izveo upravo Walter. Maðarska je nastavila kontrolirati loptu i napadati, ali 'cudo' se dogodilo samo šest minuta prije kraja utakmice, kada je Helmut 'The Boss' Rahn svojim golom doveo Njemacku u vodstvo od 3:2 i omogucio Walteru da postane prvi kapetan njemacke reprezentacije koji je podigao trofej Julesa Rimeta.

Bio je to uspjeh koji je odjeknuo puno šire od sportskih granica, uspjeh koji je oznacio pocetak nove ere u Njemackoj, koja je povratila nacionalni ponos nakon horora i strahota rata i udahnula novi dah života u napacenu zemlju. Walter je bio personifikacija ovog trijumfa, a nakon svjetskog prvenstva je postao prvi nogometaš koji je odlikovan Velikim Križem za najvece dostignuce, najvecim ordenom koji je postojao na dugoj listi odlicja Savezne Republike Njemacke. 1955. godine je imenovan Pocasnim kapetanom njemacke reprezentacije, a 1955. godine svojim odlikovanjem pocastila ga je i FIFA.

Walter je bio darovit tehnicar, umjetnik s loptom i veliki majstor nogometa. Glasi za jednog od najboljih nogometaša svih vremena, playmaker uvijek gladan golova, ciji je talent bio nadograðen velikim zalaganjem i trkom, te željom za uspjehom. Za Kaiserslautern je odigrao 379 utakmica, u kojima je postigao nevjerojatnih 307 golova igrajuci kao vezni igrac.

cesto je bio strijelac i u reprezentaciji, za koju je postigao 33 gola u 61 odigranoj utakmici. Reprezentativnu karijeru je zakljucio 1958. godine sa 37 godina starosti, u polufinalnoj utakmici Svjetskog prvenstva protiv domacina Švedske, koju je morao napustiti zbog ozljede.

Walter je u svojoj domovini ostao figura koju se obožava, najvecim dijelom zahvaljujuci svojoj skromnoj osobnosti. Bio je neograniceno odan klubu iz svog rodnog grada i nikada nije dopustio da ga iz njega odvedu bogate ponude koje su stizale iz francuskog Nancya ili španjolskog Atletico Madrida, izmeðu ostalih. Cijelu je karijeru proveo u Kaiserslauternu, u cijim je redovima proveo razdoblje od 1928. do 1959. godine.

1985. godine, još za njegovog života, Betzenberg stadion u Kaiserslauternu je dobio ime po njemu. Potpuno obnovljeni Fritz Walter stadion 2006. godine je bio jedan od domacina utakmicama Svjetskog prvenstva, a sam Walter je bio simbolicno na celu kandidature grada Kaiserlsauterna.

Nažalost, istinska ikona njemackog i svjetskog nogometa nije imao prilike gledati utakmice svjetskog prvenstva na stadionu nazvanom po njemu, jer je u ljeto 2002. godine umro u 81. godini života.