{mosimage}Najbolji maðarski nogometaš svih vremena i jedan od najvecih nogometaša koji je zaigrao na svjetskom prvenstvu, Ferenc Puskas je bio predvodnik Magicnih Maðara, reprezentacije koja je dominirala svjetskim nogometom ranih pedesetih godina proteklog stoljeca. Ipak, nije imao tu srecu da podigne trofej namijenjen svjetskom prvaku nakon što je njegova momcad  poražena u povijesnoj finalnoj utakmici protiv Zapadne Njemacke na svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1954. godine rezultatom 3:2.

Puskas je roðen 1927. godine u Budimpešti, a nogomet je pocao igrati u juniorima Kispesta još u osnovnoj školi. Do trenutka kad je napunio 16 godina, Puskas je vec bio standardni prvotimac, a vec tada bila je ocita njegova velika ambicija i celicna volja. Reprezentativni debi je imao vec sa 18 godina u utakmici protiv Austrije, što je za Maðarsku bila tek druga meðunarodna utakmica nakon završetka Drugog svjetskog rata. Odmah u debiju je zabio jedan od golova u pobjedi rezultatom 5:2.

Neobican nogometaš iz puno razloga, Puskas je graðom bio nizak i nabijen, ne posebno jak u skoku, a igrao je gotovo iskljucivo lijevom nogom. Meðutim, njegovi telenti su bili neosporni, što pokazuje i njegova statistika. U 84 utakmice za reprezentaciju Maðarske je postigao 83 gola, što je ucinak koji je ostao nedostignut na reprezentativnom planu sve dok napadac reprezentacije Irana Ali Daei nije postavio novi rekord u studenom 2003. godine.

Puskas je imao uspjeha i na klupskom planu sa Kispestom, koji je 1949. godine postao vojni klub i dobio novo ime - Honved. Puskas je kao glavni napadac momcadi dobio nadimak 'Galopirajuci major', u skladu sa njegovim vojnim cinom, a kao kapetan je predvodio momcad do pet naslova državnog prvaka.

Maðarska je reprezentacija dominirala meðunarodnom scenom u razdoblju od 1950. do 1952. Puskas je bio kapetan reprezentacije koja je osvojila olimpijsko zlato u Helsinkiju, a predvoðeni izbornikom Gusztavom Sebesom na svjetsko prvenstvo 1954. godine su stigli sa nizom neporaženosti koji je trajao cetiri godine. Njihova najzvucnija pobjeda je stigla 25. studenog 1953. na 'hramu nogometa', engleskom Wembleyu, na kojem Engleska nikada do tada nije izgubila od jedne reprezentacije izvan britanskog kraljevstva. Maðarska je ostvarila pobjedu rezultatom 6:3 u utakmici koja je ušla u povijest nogometa kao jedna od najvecih utakmica prošlog stoljeca, a Puskas je postigao dva gola, dok je njegov partner iz napada Nandor Hidegkuti postigao hat-trick.

Puskas i društvo su oduševili 100.000 navijaca domacina sa svojom igrom prepunom kratkih i dugih pasova, u potpunosti nadigravši Engleze. Ova maðarska momcad, sagraðena oko Puskasa, igrala je napadacki nogomet kakav Englezi nikada ranije nisu vidjeli. Dok je engleska reprezentacija i dalje igrala u staroj WM formaciji, Maðarska je prezentirala 4-2-4 formaciju sa Sandorom Kocsisom i Puskasom koji su napadali sa desne, odnosno lijeve strane, dok je centralni napadac Nandor Hidegkuti probijao sredinu. U samoj jednoj utakmici ova je momcad razbila mit o nadmoci koji je Engleska do tada uživala u svjetskom nogometu.

"Wright je prošao pored njega kao motor koji ide na pogrešno gorivo." Ovom recenicom je The Times opisao kako je Puskas predriblao engleskog kapetana Billya Wrighta prije nego što je postigao jedan od dva svoja gola. Poniženje nije završilo na tome, jer je poslije manje od šest mjeseci kasnije Engleska dobila i drugu nogometnu lekciju od Maðara, koji su u uzvratu na domacem terenu slavili sa cak 7:1.

Nije stoga cudno da su Maðari na svjetsko prvenstvo 1954. godine stigli kao prvi favoriti natjecanja. Imali su najjacu napadacku liniju u povijesti nogometa, a na samom otvaranju turnira u Švicarskoj su demonstrirali snagu pobijedivši Južnu Koreju rezultatom 9:0. Uslijedila je nova visoka pobjeda protiv Zapadne Njemacke rezultatom 8:3, a Puskas je u obje utkamice bio strijelac.

Meðutim, utakmica protiv Zapadne Njemacke donijela je Puskasu i ozljedu koljena u sudaru sa Wernerom Liebrichom, te je morao sa tribina gledati cetvrtfinalnu i polufinalnu utakmicu, u kojima su njegovi suigraci pobijedili najprije Brazil, a zatim i dvostruke svjetske prvake Urugvaj, oba puta sa po 4:2.

Pred finalnu utakmicu sve su oci bile uprte u kapetana maðarske reprezentacije. Je li u potpunosti zalijecio ozljedu? Ne želeci propustiti ovu utakmicu, vrhunac svoje dotadašnje karijere, Puskas je igrao unatoc lijecnickim upozorenjima da nije u potpunosti zdrav. Magicni Maðari su sjajno zapoceli utakmicu, a cinilo se kako je Puskas ušutkao sve one koji su sumnjali u to je li trebao zaigrati postigavši gol vec u šestoj minuti.

Dvije minute kasnije bilo je vec 2:0, ali u utakmici koja je igrana u Bernu po teškom pljusku Zapadna Njemacka je brzo odgovorila i do poluvremena je bilo 2:2, a vec nakon tri minute igre u drugom poluvremenu i 3:2 za Njemce. Bilo je još vremena za Puskasa da ponovno pronaðe put do protivnicke mreže, ali gol koji je postigao poništen je zbog zaleða. Nakon 31 uzastopne utakmice bez poraza, Maðarska je izgubila u najvažnijoj utakmici.

Nakon velikog finala, sjajna Maðarska momcad se postepeno raspadala, a uskoro se i Puskasov život dramaticno promijenio. 1956. je sa Honvedom putovao u Španjolsku na utakmicu europskog kupa protiv Athletic Bilbaoa. Bilo je to razdoblje nacionalnog ustanka u Maðarskoj, a Puskas i veliki broj njegovih suigraca nikada se nisu vratili kuci, zatraživši utocište na Zapadu. Nakon 15-mjesecne zabrane igranja nogometa, prijatelj sada vec 31-godišnjeg nogometaša Emil Oestreicher, nekada financijski direktor Honveda, a u to vrijeme tehnicki direktor madridskog Reala, uvjerio je svoje nove poslodavce da Puskasa prihvate u svoje redove.

Tako je zapocelo novo uspješno razdoblje njegove karijere. Stvorivši jedno od najpoznatijih partnerstava u svijetu nogometa sa velikim Alfredom Di Stefanom, Puskas je Madrid odveo do pet uzastopnih naslova prvaka Španjolske, pomogavši ovoj momcadi da postane jedna od najdominantnijih snaga u europskom nogometu. Njegov najveci trenutak stigao je 1960. godine u finalu Kupa prvaka pred 130.000 gledatelja na stadionu Hampden Park u Glasgowu, gdje je Real rezultatom 7:3 savladao njemacki Eintracht. Di Stefano je postigao hat-trick, ali zvijezda veceri je bio Puskas, koji je u legendarnoj pobjedi zabio cak cetiri gola. Tu je sezonu završio sa sjajnih 35 golova u 39 odigranih utakmica.

1962. godine Puskas je dobio poziv za nastup u reprezentaciji Španjolske koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu u cileu. Pokazalo se to kao neuspješna avantura jer je Španjolska otišla kuci vec nakon grupne faze natjecanja, a Puskas nije uspio naci put do protivnicke mreže. U Madridu je ostao do 1967. godine, nakon cega se sa 40 godina života umirovio. U dresu španjolskog giganta je do tog trenutka odigrao 372 utakmice i postigao nevjerojatna 324 gola.

Nakon igracke karijere okrenuo se trenerskom poslu i sa Panathinaikosom 1971. godine stigao do finala Kupa prvaka, ali najveci osobni trijumf za njega je stigao 1992. godine kada se vratio u svoju domovinu

U njegovu cast, Népstadion u Budimpešti je 2002. godine preimenovan u Ferenc Puskas Stadion. Od strane Maðarskog nogometnog saveza proglašen je najboljim maðarskim igracem u zadnjih 50 godina.

2000. godine dijagnosticirana mu je Alzheimerova bolest zbog koje je u rujnu 2006. godine primljen u bolnicu u Budimpešti na intezivnu njegu , gdje je i umro 17. studenog iste godine.

Dan njegovog sprovoda 9. prosinca bio je proglašen nacionalnim danom žalosti u njegovoj rodnoj zemlji. Puskas je bio pokopan uz sve državne pocasti u kripti bazilike Svetog Stjepana u Budimpešti.

Godinu dana nakon njegove smrti jedna od ulica u blizini stadiona u Budimpešti dobila je njegovo ime.