Postoji poznata izjava bivšeg kamerunskog reprezentativca Rogera Mille koja govori puno o sposobnosti nogometa da ujedini jednu naciju, a koja glasi: "Nogomet je ono što male zemlje čini velikima." Magija ove predivne igre je ono čime jedan igrač može svoju zemlju katapultirati na globalnu scenu.


Zbog toga što su rođeni u 'malim zemljama', neki veliki nogometaši nikada nisu imali priliku igrati reprezentativni nogomet na najvećoj svjetskoj sceni. Drugi su unatoč statusu 'male zemlje' svoje reprezentacije uspjeli dovesti na najveću svjetsku smotru nogometa, svjetsko prvenstvo.

Od Georgea Besta do Georgea Weaha, službena stranica svjetske nogometne organizacije fifa.com je napravila turneju po 'malim' zemljama koje su dale velika imena svjetskog nogometa.


Najbolji u Sjevernoj Irskoj i Europi

Bivši reprezentativac Sjeverne Irske George Best je postao jedna od istinskih legendi nogometne igre, iako je taj status zaslužio više igrama u crvenom dresu Manchester Uniteda nego u zelenom Sjeverne Irske. S nadimkom Peti Beatle, Best je 1968. godine proglašen najboljim nogometašem Europe, a za Crvene Ðavole je postigao 115 golova u 290 utakmica. Za reprezentaciju Sjeverne Irske je odigrao samo 37 utakmica i postigao devet golova.

Čovjek kojega se i dalje smatra najboljim nogometašem koji je potekao sa britanskog otočja, Best će uvijek ostati upamćen u svom rodnom Belfastu, gdje mu je na posljednji ispraćaj došlo preko 300.000 ljudi. Zračna luka u Belfastu je dobila ime u njegovu čast, iskovana je serija novčanica s njegovim likom, a u Belfastu je nastala i izreka: "Maradona dobar, Pele bolji, George Best (najbolji)".

Još jedan nogometaš iz Sjeverne Irske, Danny Blanchflower, je imao više uspjeha sa svojim klubom Tottenhamom nego sa reprezentacijom, ali on je barem zaigrao na Svjetskom prvenstvu 1958. godine. Ipak, svoju je reputaciju stekao u Tottenhamu, a najveće postignuće mu je bez sumnje osvajanje lige i kupa 1961. godine, uspjeha koji do tada nitko u Engleskoj nije postigao od 1897. godine.


Priča o tri Redsa

Iako je Wales nacija puno poznatija po svojim uspjesima u ragbiju nego u nogometu, ipak je proizvela nekoliko sjajnih nogometnih talenata. Ian Rush je legenda među navijačima Liverpoola, a Mark Hughes i Ryan Giggs među navijačima Manchester Uniteda. Nitko od njih, ipak, nije Wales uspio odvesti na jedno veliko natjecanje.

Rushovih 28 golova za Wales i 346 za Liverpool su rekord koji i danas vrijedi. Vrsni strijelac duguje dio zasluga za svoju sjajnu statistiku na klupskoj razini i činjenici da je igrao uz Škota Kennya Dalglisha, još jednog iznimno darovitog igrača koji nije postigao uspjeh na reprezentativnom planu kakav je zaslužio.

"Za mene je Kenny bio fantastican igrač. Sviđao mi se način na koji je igrao. Međusobno smo se nadopunjavali, ja sam zabijao golove, a on mi dijelio asistencije." prisjetio se Rush nakon što je otišao u igračku mirovinu.

U razgovoru za fifa.com, Ryan Giggs je objasnio kako je on doživio nedostatak uspjeha na reprezentativnom planu: "Svjetska prvenstva su nešto posebno. Prvo sjećanje na nogomet iz djetinjstva većini je svjetsko prvenstvo, ali ja se ne mogu žaliti. Imao sam dobru karijeru i ne bih je mijenjao ni za čiju."


Vječno mladi Litti i filozof Eidur

Finac Jari Litmanen je još jedna zvijezda koji nije svoju zemlju uspio inspirirati na neki veći uspjeh. S rekordima od 30 golova i 124 odigrane utakmice za reprezentaciju, 38-godišnji Litti je još uvijek prvo ime finske reprezentacije i favorit navijača, ispred Teemu Tainia i Sami Hyypie. Upitan o njemu prošle godine menadžer Fulhama Roy Hodgson je rekao: "On je vrhunski igrač koji može još puno toga ponuditi na jako visokom nivou."

Islanđanin Eidur Gudjohnsen je bio suočen s istom dilemom igranja za neuspješnu reprezentaciju s jedne strane i za vrhunske klubove poput Chelsea i Barcelone s druge. Do sada je za Island odigrao 58 utakmica i postigao 23 gola, a kad se radi o mogućnostima njegove reprezentacije realno kaže: "Ja vjerojatno nikada neću zaigrati na svjetskom prvenstvu ili europskom prvenstvu, što će značiti da će mnogi druge igrače vidjeti kao atraktivnije jer su igrali na velikim natjecanjima."


Conejo, Erico, El Magico...

S druge strane Atlantika, dominacija Brazila i Argentine uvijek je značila da ce igrači iz ostalih zemalja imati manji učinak, ali neki su se ipak uspjeli probiti na veliku scenu. Od Costa Rice, preko El Salvadora do Paragvaja, neka su imena ostavila dubok trag u povijesti nogometa, ali i svojih zemalja.

Gabelo Conejo je bio jedan od glavnih arhitekata iznenađujućeg uspjeha Costa Rice na Svjetskom prvenstvu 1990. godine. "Nitko nije od nas ništa očekivao i nismo imali nikakvog iskustva na toj razini. Morali smo se suočiti s Brazilom, Škotskom i Švedskom, koji su imali puno veću reputaciju od nas." rekao je Conejo nedavno za fifa.com.

Slicno, Dwight Yorke je svoj Trinidad i Tobago odveo do nastupa na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. Kao priznanje za sve što je napravio za svoju zemlju, u Yorkeovo ime je iznikao stadion u Bacoletu, na kojem je igrano U-17 Svjetsko prvenstvo 2001. godine.

U Ekvadoru, Alberto Spencer se smatra najboljim nogometašem te zemlje svih vremena. Na klupskom nivou osvojio je niz trofeja s urugvajskim Penarolom, uključujući tri naslova osvajača Copa Libertadoresa (1960., 1961. i 1966.), te dva Interkontinentalna kupa (1961. i 1966.), ali na reprezentativnom planu, iako je igrao i za Ekvador i za Urugvaj, nikada nije ostvario veći uspjeh.

Paragvajac Arsenio Eiro i Jorge El Mágico Gonzalez iz El Salvadora su igrači koji su morali otići u inozemstvo kako bi do kraja upotpunili svoj talent. Velike zvijezde u Argentini, odnosno Španjolskoj, mogli su to biti i na svjetskoj razini da su njihove reprezentacije bile sposobne ostvariti neke veće rezultate.


Weah ne žali ni za čim

Pređemo li u Afriku, bivša zvijezda Milana George Weah je, bez sumnje, najbolji afrički primjer velikog igračkog imena iz male zemlje. Primjećen od strane skauta Monaca kao 22-godišnjak, Mister George je napustio rodnu Liberiju i ostavio dubok trag u europskim ligama u kojima je igrao. Arsene Wenger, tada trener Monaca, kasnije je o njemu rekao: "Weah je bio pravo otkriće. On je bio poput čokoladnog jajeta koje dijete nađe u svom vrtu na Uskrs. Nikada nisam vidio da je jedan igrač tako eksplodirao na svjetskoj sceni kao on."

Osvajač nagrade za Najboljeg nogometaša Afrike 1989., 1994. i 1995. godine, Weah je ostavio traga širom Europe. Na međunarodnoj sceni, FIFA Svjetski igrač godine i osvajač Zlatne lopte 1995. godine, bio je jedina zvijezda Liberije. Unatoč njegova 22 gola u 60 utakmica za Usamljene Zvijezde, nastup na svjetskom prvenstvu je zaobišao Weaha - razlog za žaljenje, ali u svom filozofskom pristupu je o tome rekao: "To je jednostavno tako. Nema smisla žaliti ili biti tužan zbog toga. Imam veliki respekt prema tom natjecanju i još veci prema igračima koji su igrali na njemu. Nije lako kvalificirati se na svjetsko prvenstvo."

Zambijac Kalusha Bwalya, Mohamed Kallon iz Siera Leonea i Bruce Grobbelaar iz Zimbabvea su ostala velika imena za koju je kvalifikacija na svjetsko prvenstvo bila stepenicu previsoka. Grobbelaar, međutim, može barem izvući neku utjehu iz činjenice da je bio prvi afrički nogometaš koji je osvojio naslov europskog klupskog prvaka, nakon trijumfa sa Liverpoolom 1984. godine.

Posljednji koje ćemo spomenuti na ovoj listi su Mario Flick iz Lihtenštajna, Sami Al Jaber iz Saudijske Arabije, Cha Bum-Kun iz Južne Koreje i Steve Summer iz Novog Zelanda. Redom prave nogometne legende u svojim zemljama.