Negdje pocetkom osamdesetih godina, fudbalski klub Sarajevo putovao je u rumunjski grad Hunedoara, na utakmicu Kupa UEFA sa ekipom Korvinula. Bordo tim sa Koševa predvodio je Safet Sušic Pape, a u jakoj ekipi bili su tada još Mehmed Janjoš, Želimir Keli Vidovic, Mirza Kapetanavic,  Faruk Hadžibegic, Predrag Pašic, te tek prispjeli Musemic mlaði, Merdanovic, Vukicevic i drugi.

Stariji igraci igrali su karte, na posljednjem autobuskom sjedištu, popularnoj seciji, a mlaði kibicovali. cobo Janjuš se ljutio na kibicere i njihove komentare, pošto je bezbeli, gubio.  Pape je vec naveliko drijemao. Put se otegao, zašlo se duboko u noc, a bogami se i ogladnilo. Vodstvo puta odluci da se u nekoj krajputaškoj krcmi nešto prezalogaji. Zastali smo tako kod prve takve, negdje iza Temišvara.

Vec dobro umorni rumunski konobari samo su odmahnuli glavom, dajuci do znanja da je kuhinja vec zatvorena. Jedan od njih, cija se, ocito, "pikala", odjednom radoznalo upita:  "Jeste li vi ekipa u kojoj igra Sušic?" Na potvrdan odgovor, gledao nas je i mjerkao s nevjericom. Potom promrsi, kao za sebe, da bi ga on sigurno prepoznao, jer je Sušic "fudbalski bog"! "Kako nas je samo potopio u Bukureštu, kada smo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. izgubili odlucujucu utakmicu. Tri komada nam je dao u paklenoj utakmici Rumunija – Jugoslavija, 4:6! Jednom je sve naše od centra redom 'izmiješao', pa i golmana", prica Rumunj kao u transu.

Našao se tu sa grupom drugara i jedan banatski Srbin, koji nam sve prevodi. A onda Rumunj veli: "Ako dovedete Sušica, vecera ce biti servirana". Svi smo najprije mislili da je rijec o šali. Ali, kako glad ne bira, a domacin ne popušta, pade pogodba. Odoh da probudim Papeta.

Za pet minuta ide bunovni Pape i gunða, misleci da je rijec o šali iza koje bi mogao stajati neko od njegovih iskusnijih jarana iz autobusa, sa secije. A kada Rumun ugleda svog "fudbalskog boga" o kojem je malocas sa zanosom pricao, kako glavom i bradom stoji pred njim i bunovno trlja oci, zakoraci oprezno prema Papetu, potom malo ustuknu i s poštovanjem rece: "Da, adevarat accesta este redjele fotbalolul Sušic."  Prevedeno sa rumunskog: "Jeste, to je taj fudbalski bog Sušic." Momku zablistaše oci, jer je nakon pet godina vidio igraca, koji je njegovim Rumunima te nedjelje 13. novembra 1977. na stadionu "Steaua", pred 35.000 gledalaca, naprosto iz ruku istrgao vizu za Svjetsko prvenstvo.

Brzo je Rumunj ispunio svoje obecanje. Gdje si vidio da je "bog" gladan! Svi smo dobili veceru. Usput je stalno obigravao oko svog "fudbalskog boga", postavljajuci preko onog banatskog Srbina i prevodioca još mnogo pitanja. A onda se sjeti da je domacin, pa uctivo upita Papeta da li mu slucajno još nešto treba? Pape se smije nedužno i na kraju spontano pozdravlja s Rumunjom. Onako povucenom i skromnom, sve mu je to pomalo bilo nezgodno.

Sutradan u Hunedoari, negdje na pola puta izmeðu Temišvara i Bukurešta, bilo je neriješeno, 4:4. Pape je bio u centru pažnje, a cuvala su ga i po dvojica-trojica protivnickih igraca.

Papetov dres sa brojem 7 zabio je i pored toga dva komada! Broj 7, rezerviran inace za Safeta Sušica, nosio je, namjerno ili slucajno, mladi Edin Hadžialagic. I postigao dva gola! Najljepši je, ipak, bio onaj Pajin prvi, kada je Predrag Pašic prekrasnim lobom prebacio golmana Korvinula. Jedan gol postigao je danas Šveðanin, inace momak iz Kiseljaka – Zoran Lukic.

Grad Hunedoara bio je kopija naše Zenice i grad pobratim. Veliki fabricki dimnjaci željezare davali su mu obilježje. Rudari i metalci su uoci i poslije utakmice pili pivo iz velikih smeðe-žuckastih litarskih flaša – piva "klipaca", reklo bi se sarajevskim žargonom.

Struje je "u rumunskoj Zenici" nestajalo tacno u 22 sata. Šef države caušesku prodavao je struju susjednim zemljama. Oko nas su kružili njegovi ljudi u elegantnim odijelima i pratili svaki naš pokret. Jedan od njih me zamolio da mu u hotelskom free shopu, za njegove njemacke marke, kupim miris za ženu i marlboro. Bili su to ljudi iz rumunske tajne službe Securitatea (Sekuritatea).

Faruk Hadžibegic i ja kupili smo jedan lijepi porcelanski servis za kafu. Lagan kao perce i divno dizajniran. Umotavajuci ga u bijeli pak-papir, koji nam je vratio sjecanje na naše granape šezdesetih, kada su nam u taj papir umotavali tahan-halvu, cak i marmeladu, prodavacica je s ponosom kazala: "Znate, to je porcelan iz Alba Julije!"

Deset godina kasnije, rumunski porcelanski servis dokazao je kvalitet. Preživio je netaknut granatiranje u dva stana moje Dobrinje. I dan-danas, kad za kratkih posjeta Sarajevu pijem kafu kod roditelja, pomislim da je taj "rucni porcelanski rad iz Alba Julije" sacuvala neka viša sila. Možda baš – "rumunjski bog" Pape.