"U Srbiji se nikad nisam osjecao kao stranac. No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama." kaže Štef Bobek, kojeg nogometne enciklopedije usporeðuju s najvecim asovima svjetskog nogometa.

Nekadašnji nogometaš Stjepan Bobek, roðeni Zagrepcanin, nekada clan najbolje postave Graðanskog, ali i beogradskog Partizana nakon 1945. godine, i danas se u mnogim nogometnim enciklopedijama, ne samo s ovih prostora, spominje iskljucivo u društvu najboljih svjetskih nogometaša. Usporeðuju ga s Puskasom, Didijem, Vavom, Peleom, Cruuyfom, Maradonom, Platinijem, Zidaneom...

Buduci da vrijeme nudi zaborav, a slova i papir su uvijek dobar podsjetnik, ova je prica o Stjepanu Bobeku sjecanje na vrijeme kada je nogomet bio nešto posve drugo. A Bobek je, culi smo jednom od Otta Barica, mogao kroz povijest igrati baš u svakoj najboljoj momcadi na svijetu.

Danas 87-godišnji Stjepan Bobek živi u Domu umirovljenika u Šumatovcu. Nogometni klub Partizan nesebicno vec godinama vodi brigu o svojoj legendi, igracu koji je 1995. godine na svecanoj sjednici kluba, u povodu 50. godišnjice kluba, proglašen i najboljim igracem u klupskoj povijesti. Prisjetio se sada svih detalja svoje karijere i životnog puta, koji je olicenje filmskog scenarija, uostalom, o njemu su pisane i knjige. Sjajna je ona beogradskog novinara Mile Kosa, a iznimna i našega Fredija Kramera, s naslovom koji odgovara njegovu životnom stilu: "Stjepan Bobek - nogomet, moj život."

"Nogomet sam poceo igrati u Derbyju, iz zagrebackoga Trnja. Vec 1938., s 15 godina, bio sam u Zagrebu, a nakon ustolicenja 'endehazije' poslan sam u Bec na godinu dana u ondašnji Wacker, valjda kako me ne bi mobilizirali. Kada sam se 1942. godine vratio, cekalo me mjesto u Licaninu, imao sam propusnicu za nesmetano kretanje i treniranje. Nisam ici želio u vojsku, ali sam bio zaposlen u jednoj kaznenom ustanovi."

Ratna epizoda se zakomplicirala, mobilizacije su bile sve cešce i Bobek bi zacijelo završio na bojišnici da se nije dogodio senzacionalan transfer. Inicirao ga je maðarski trener Martin Bukovy.

"Sreðeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Graðanski, koji je tada bio odlicna momcad, a Bukovy je bio prototip modernog trenera. Pozvali su me i u reprezentaciju, a bio sam oduševljen kako su me stare zvijezde Graðanskog prihvatile."

No, NDH se raspala, mnogi su igraci opet završili u logorima, cak i Stjepanov brat Otto, a samoga Štefa odmah su kao pravog igraca prikljucili momcadima JNA.

"Pripao sam momcadi KNOJ-a koja je nastupila na beogradskom turniru. Igrao sam jako dobro, pa su me poceli nagovarati da prijeðem u vojnicki klub koji se tada osnivao. Danas mi nije žao, iako mi se tada nije išlo iz Zagreba. Tako je zapocela moja epizoda u Partizanu." kazao ce Bobek.

Nevjerojatno je s koliko lakoce svoj zanimljiv i neocekivan životni put Bobek može sabrati u nekoliko recenica: "Žao mi je što nikada nisam igrao za Dinamo. Pa, ja sam Zagrepcanin, ali ne mogu reci nijednu lošu rijec o Partizanu. To je moj klub, tu sam se afirmirao i postigao sve. Zagrebu sam ostao nogometno dužan, ali uvijek pamtim dvije utakmice za reprezentacije Zagreba, kao gost 1948., kada smo svladali reprezentaciju Praga, i godinu kasnije, kada smo sa cak 5-2 nadvisili reprezentaciju Beca. Bio sam proglašavan najboljim igracem. Volim se sjecati tih utakmica... No, u Srbiji su me sjajno primili, tu se nikad nisam osjecao kao stranac. Uostalom, u Partizanu je uvijek igralo puno Hrvata - Zebec, Šoštaric, Brozovic, Glazer, Firm, cajkovski... No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama, kluba iz moga grada. Volim sport i ne zanima me politika."

O Franji Tuðmanu kao predsjedniku Partizana kazao je: "Bio sam sretan kad je rekao da smo Ico Hitrec i ja najbolji nogometaši koje je gledao. I u Beogradu je Tuðman govorio da navija za Dinamo. Nije cesto dolazio na utakmice, bio je predsjednik Sportskog društva Partizan, ne samo nogometnoga kluba. Bio sam dva puta kod Tuðmana kada je bio predsjednik Hrvatske, zajedno smo gledali utakmicu Croatije i Newcastlea, a i dvoboj s Bosnom i Hercegovinom 1997. godine. Zadnjih desetak godina više me lijecnici ne puštaju na put..."

Inace, Partizan i danas vodi brigu o svom najboljem nogometašu svih vremena. "Nogomet mi je podario prekrasan život." govori Bobek, koji je uvijek napamet znao prvu postavu Graðanskog, Partizana i reprezentacije Jugoslavije iz 1952. godine, koja je u dvije utakmice protiv Rusa slavila s ukupnih 8-6.

"Iz antologijskih jedanaest, koji smo 1952. osvojili srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Finskoj, iza maðarske 'lake konjice', petorica su roðena u Zagrebu - Horvat, cajkovski, Vukas, Zebec i ja. No, samo je Ivica Horvat tada igrao u zagrebackome klubu, Dinamu, dok smo cik, cajkovski, Zebec i ja bili u Partizanu, a Bajdo Vukas u Hajduku. U prvoj smo utakmici lako poveli s 5-1. Potom smo u zadnjih dvadesetak minuta primili cak cetiri gola. U uzvratu smo opet bili dobri, bolji u obrani i pobijedili s 3-1. U svlacionici smo nakon druge utakmice sami sebi govorili da se sada možemo mirno vratiti u domovinu."

I danas mnogi, tvrdi Bobek, napamet znaju taj sastav: Beara, Stankovic, Crnkovic, Horvat, cajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitic, Bobek, Vukas i Zebec. Obožavao je, priznaje, velike utakmice: "Prije utakmice protiv Crvene zvezde nisam mogao spavati. Ali, i tako neispavan znao sam ih s drugovima slomiti, pobijediti sa cak 7-1. To je bila motivacija." Danas? Koliko je mogao, pratio je nogomet. I navijao za Hrvatsku: "Za koga, bre, drugog?"

"Naš je Štef Bobek najveci, veci od svih." kaže Fredi Kramer, autor knjige o Stjepanu Bobek, "Nogomet je moj život", koji je kazao: "Poželio sam napisati ovu knjigu, jer u Zagrebu nikad nismo prežalili što je u Graðanskom odigrao samo jednu sezonu, a zatim otišao u Partizan. Ipak, uvijek je oduševljavao i Beograðane i Zagrepcane svojom igrom i ponašanjem."

Biografija

Roðen 3. prosinca 1923. godine, u Zagrebu, a u karijeri je igrao za Graðanski i Partizan. U dresu beogradskih "crno-belih" odigrao je 466 utakmica i postigao 413 golova. Jedan je od osnivaca NK Partizan i prvi pocasni clan ovog uglednog kluba. U karijeri je popularni Štef zabio više od tisucu pogodaka, a za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 63 utakmice, zabivši cak 30 golova. Igrao je na dva svjetska prvenstva (1950. i 1954.), bio clan glasovitog olimpijskog sastava iz 1952. godine (kao i 1948.) Trenirao je nekoliko jugoslavenskih klubova i stranih klubova (Dinamo, Partizan, Vardar) i osvojio pet naslova, dva kupa (grcki i tuniski) te jedno prvo mjesto u drugoj saveznoj ligi, s Vardarom.

S bratom Ottom i danas proživljava svoje utakmice

Ivan curkovic, bivši predsjednik Partizana i proslavljeni vratar te clan Srpskog olimpijskog odbora, redovito posjecuje Stjepana Bobeka: "Vrlo dobro izgleda, lucidan je, a dijelimo srecu i zadovoljstvo što nas je Beogradski nogometni savez ovih dana, na svoju 90. obljetnicu, proglasio clanovima jedanaestorice velicanstvenih u beogradskom nogometu. Štefa redovito posjecuje i brat Otto, a s njime i danas 'živi' svoje utakmice."

Osim njih, gotovo svakodnevno mu dolaze novinar Mile Kos, koji je napisao prvu knjigu o njemu, a od Zagrepcana na privremenome radu u Beogradu Dragan Milanovic iz predstavništva Hrvatske gospodarske komore i nekadašnji nogometaš Lokomotive i Zagreba te novinar i publicist Pero Zlatar.

/Vjesnik.hr/