Ono što je za katolike Sveti Otac to je Zvonimir Magdić Amigo za sve sporstke zanesenjake i ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu u Hrvata, a zasigurno i šire! Svjedok oba prvijenca hrvatske nacionalne momčadi 1940. protiv Švicarske i 1990. protiv SAD-a.

Autor knjiga poput Legende Zagrebačkog Nogometa, Maradona 'Mali Zeleni', Bajdo Vukas i drugih. Istinska legenda hrvatske športske riječi. Dugogodišnji novinar zagrebačkih Sportskih Novosti i Sprinta. Danas pomalo zaboravljen od hrvatske 'građanske' uljudbe ovaj istinski gospodin i doajen športskog novinarstva probija sve granice i ne odustaje! Naime čovjek radi punom parom i priprema iznimno vrijedne knjige o hrvatskom nogometu. Zatekli smo ga u domu na Zagrebačkim Sveticama iza kako on veli starog placa Haška (danas Dinama) u Maksimiru s suprugom Zdenkom. Ona nam pripovijeda da je Zvone poput djeteta i kako ga uistinu raduju sitnice. Započeli smo razgovor vraćanjem u djetinjstvo ovog velikog čovjeka:

Rođeni ste Zagrepčanin. Kakva je bila slika grada u to vrijeme. Igrali ste kao dečkić nogomet?

Da! Rođen sam na Peščenici ali vrlo brzo preseli na Trnje. Tako da se mogu nazvati Trnjanom. Igrao sam, kako ne. Tad je bilo dovoljno ledina za sve. Kod na se to kaže „na šodru“ u biti to su oni kamenčići. Po cijele dane smo jurcali za loptama raznoraznim jer je pravih bilo vrlo malo u to vrijeme. Zagreb je u to vrijeme imao veliki broj igrališta.

Kako je započeo vaš pisalački put? Tko je 'kriv' za to?

Poglavnik! (smijeh). Te 1941 nam je ispisao diplome nešto ranije i imao sam više vremena boraviti po lešu gdje sam promatrao veličine kao Glazer, Ico Hitrec, Čajkovski, Kacian, Cimermančić, Wölf kasnije su došli Bobek i Šoštarić… Markirali smo tih godina iz škole. Mjesto da sam ispisival' latinski ja sam lepil slike igrača pa sam znal' zaradit kolac u školi.

Navijali ste za Građanski?

Da! Moj otac je bio politički djelatan HSS-ovac i on je pripadao samom intelektualnom vrhu tog vremena. Prenio je na mene ljubav prema našem klubu koji je bio poseban. To je nogometna aristokracija koja se mogla nositi s bilo kojim klubom tog vremena u svijetu. Momčad je sazrela i bila na vrhuncu između 1941-1945 godine!

Danas Dinamu žele prišiti 'privjesak' Građanski? Kakvo je vaše mišljenje o tom pokušaju?

Naziv Građanski nikako ne može bit kako vi kažete privjesak! Ili je' ili nije! Trećeg nema! Možda su namjere u biti dobre, ali logika na kojoj rade pokus preimenovanja je maglovita jer po toj logici prelaska ljudi iz Građanskog najveće pravo da se zove Građanski danas ima FK Partizan, što je naravno neprihvatljiv paradoks.

Zagreb je u to vrijeme prijestolnica srednjoeuropskog nogometa?

Svjetskog! Pored Građanskog tu ste imali jedan Hašk ili jednu Concordiu. Zagrebački klubovi su bez problema tukli Reala, Juventusa, Liverpoola, Barcelonu, Wienu u vremenu dva svjetska rata! Mađarskog prvaka smo tukli 4 puta i jednom je bilo neodlučeno. Ne treba zaboraviti i da je prvi radio-prijenos bio 17. srpnja 1927. utakmice HAŠK-Građanski. Prenosio ju je Marijan Polić tada student prve godine Pravnog fakulteta.

Zagreb je dobro živio tih godina?

U kraljevini je bilo teško, ali nakon slobode bilo je blagostanje. Ljudi su bili sretni. Na sve strane su bile igranke, krugoval je širio pozitivne stvari, izdavaštvo je cvjetalo, poezija, glazbeni šlageri, slikopisi. Prva nocna utakmica igrana je na igralištu Concordije 31' u Kranjčevićevoj.

Zar se nije osjećao rat?

Teško je sad to opisati. Taj osjećaj. S jedne strane je cvjetao život, a s druge smo živjeli u tom jednom okruženju kojeg nismo bili svjesni dovoljno. Naravno da se osjećao rat. Posebno saveznička bombardiranja pred kraj rata. Volio sam zrakoplove jer je kod nas bilo uzletište.  Jednom prigodom bombardiranja Zagreba kriomice sam izišao gledati kako lete. Jedan očev prijatelj mi je opalil' pljusku koju i danas pamtim. Tim činom me vjerojatno spasio.

Kraj rata 45 ste dočekali u Zagrebu. Imali ste 15 godina?

Da! Moja mati je bila na bolesničkoj postelji i moj pokojni otac i ja smo je ostali njegovati. U to vrijeme u Zagrebu se slilo preko pola milijuna ljudi iz svih krajeva. Zanimljivo je da se igrao nogomet cijelo vrijeme. 05.05. se igrala službena utakmica između Uskoka i Zelenih  08.05 su partizani ušli u grad.

U filmu 'stoljeće hrvatskog nogometa' u kojem ste scenarist spominje se korisnica za Hajduk? Hocete li nam objasniti o čemu je riječ?

Naravno! Početkom 1945. godine zagrebački klubovi su igrali međusobno utakmice koje su bile izuzetno posjećene. Sav novac prikupljen iz tih ogleda trebao je otići za Hajduk u Split jer su Zagrepčani željeli ponovno gledati Hajduk u našoj ligi. Ne znam gdje je završila ta korisnica.

Danas postoji taj grdni nesporstki antagonizam između Splita i Zagreba?

Da! To je nešto što netko potpaljuje već jako dugo na jedan neprirodan način. Nedavni primjer dečkića iz Dinama i Hajduka na Jelačić placu može biti uzor ponašanja za sve nas.

Ispisali ste najljepšu knjigu o Bajdi Vukasu, a nadimak «mali zeleni» za Maradonu je vaše vlasništvo?

Bajdo je purger velikog srca i vrhunski nogometaš. Lijepo što se Split sjetio podignuti spomenik tom velikanu na starom placu. A «Pelusa» Maradonu sam pratio od najranijih dana kad je kao 16-godišnjak gostovao u Austriji s Argentinom do dolaska u Barcelonu, Napulj, Sevillu. On uistinu jeste «mali zeleni».

Tko je znaci najbolji nogometaš svih vremena po vašem sudu? Pele-Maradona-Messi!?

Di Stefano!

Je li to moguće pored spomenutog trojca?

Apsolutno da! I ovo tvrdim s punom odgovornošću!

Od Hrvata?

Ico Hitrec! O njemu pišem knjigu upravo! I želja mi je da i drugi prepoznaju tu vrijednost za naš nogomet i podupru ovaj projekt. Prohujala su ljeta, ratovi, nestala stara igrališta, mijenjali se klubovi, padale zastave i ljudi, ali on je ostao uvijek s nama.

Franju Glazera posebno pamtite?

'Mama, Tata dragi Bog i Glazer'. (smijeh). To je bila filozofija mog djetinjstva. Stajao bih iza branki dok su trajale tekme i svaki njegov pokret sam pamtio. Ja sam također na ledini branio kad bi u kvartu igrali nogomet. Glazera sam oponašao u svemu.

Gospodin Glazer je sudjelovao u podizanju mostarskog Veleža iza drugog svjetskog rata.

Naravno. Sjećam se da mi je uvijek pominjao madam Nedu Sliškovic i njene kulinarske sposobnosti. Posebno je volio Nedine palačinke.

Koga još pamtite iz Mostara u to vrijeme?

Pa evo vrijedno je spomenuti i rahmetli Mehu Sefića. On je veliki glazbeni umjetnik koji je pjevao na Zagrebačkom krugovalu šlagere tog vremena. Napisao je i neke pjesme za legendarnog Andriju Konca. U hotelu Ruža smo se zajedno znali prisjećati tih radosnih dana. Iskreno bi mi se obradoval' svaki puta kad bih svraćao u Mostar. Znao mi je pjevušiti svoju «Uspavanku».

Netko od nogometnih imena?

Pa tu je Meho Brozović iz Mostara. Rijetki su bili u Zagrebačkim klubovima sa strane u to vrijeme. Svi što su dolazili južno od Save imali su nadimak «Meho». Ostao je u Sarajevu kad je zaratilo 90-tih gdje je ispisao najljepšu nogometnu pricu 1967. kad je s Ferhatovicem i dečkima osvojio državno prvenstvo.

Sjecate se Asima Ferhatovića Haseta?

Kako ne! On je bio pozvan za onu državnu momcad i pobjegao je. Takvi se više ne rađaju! Koji jedu ćevape, puše, piju, sevdalije i najbolji su na travnjaku! Takve sam obožavao! Danas je previše zabrana, a nikad se nije lošiji nogomet igrao.

Osim Haseta? Kog bi još izdvojili?

Osima Straussa! I Safeta! Ta tri su poput Pelea, Maradone i Messia kad bi se radila usporedba. Svaki ima svoju vrijednost i svaki je na poseban nacin obilježio svoje vrijeme. Šteta što Sušića nismo uspjeli dovest u Dinamo.

Što vam znači ime Muhamed Mujica?

Grande Mujić!!! Dinamo je zakasnio s njim 2 godine. Veliki igrač. Propustili smo ovdje i Sulejmana Repca kojeg je ćopio Hajduk, a nudio se Dinamu. Rebac je 50-tih igrao  za hrvatsku izabranu vrstu prijateljsku utakmicu protiv Indonezije. Bio je i Gordan Irovic  zvani «kamikaza» koji je došao iz Veleža tu kod nas. Iz smjera Zagreba put Mostara je otišao naš Haškovac Toni Bolfek.

Sjećate se mostarskog BMV-a!?

Posebno V-a! Naime bila je 70-i neka. Državna momčad je igrala u Africi. Vladala je neka malarija i bilo je «opsadno» stanje. Svi su bili u trci i nervozni. Bila je i zabrana. Naime, gotovo ništa se nije smjelo jesti. E sad, u toj gužvi jedino je Vladić bio miran. Ja mu priđem dok je sjedio za stolicom «noga preko noge» na drugoj stolici i pitam ga «Vladiću, zaboga, kak možete bit tak mirni?» A on će meni: «Amigo mogu ja ovako povazdan». To mi se tako urezalo u pamćenje da sam morao baš taj detalj prepričati.

Ostavljamo tako ovog živahnog gospodina izuzetno žilava duha i razgovorljiva o svemu na lagan način svojstven velikim ljudima. Ispred redakcije lista smo darovali gospodinu Magdiću nogometne rekvizite (kačket, svečanu veštu Zrinjskog, bedž i zastavicu), a grafički urednik našeg lista darovao mu je zrakoplovni model Njemacke Štuke čemu se Amigo razveselio poput djeteta i primio suznih očiju.