Igrao je za Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku, Titovu Jugoslaviju, pa i za Zrinjski, Graðanski, Partizan i Sarajevo, osvojio europsko srebro, Kup maršala Tita, cuvao Puskasa... Miroslava Brozovica povijest pamti kao velikog nogometaša za velike utakmice,

 Mostarca koji je s Neretve ponio dar i pripadnost jednom svijetu kojeg nigdje drugdje nisu razumjeli. Za neke cudne ljude on nije mogao biti Miro, nego Meho, a njemu nije smetalo. Valjda i zato što su veliki igraci u pravilu i veliki ljudi.

{mosimage}Taj svijet odavno je osuðen na umiranje, konzerviran na izblijedjelim crno-bijelim fotografijama, zaleðen na požutjelim stranicama knjiga, zarobljen u njihovom memljivom mirisu i tragu prašine koji se zadržava na prstima. Bio je to svijet nekih drugih vrijednosti, drugaciji koliko i stariji od našeg, i pored toga što je pljesniv od starosti, ipak ljepši, privlacniji.

Miroslav Brozovic bio je kapetan jugoslovenske nogometne reprezentacije 1948. godine, predvodeci jednu od njenih najboljih generacija na prvim poslijeratnim Olimpijskim igrama. Roðen pred kraj Prvog svjetskog rata, Brozovic je kao i ostali igraci sazrijevao u godinama pred drugi veliki rat koji je zahvatio bivšu zemlju, igrajuci šesnaest puta za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije. Nakon cetiri ratne godine, Brozovic vodi reprezentaciju nove, "narodne" Jugoslavije i uz cajkovskog, Mitica, Bobeka, Atanackovica, Wölfla i Vukasa, penje se na olimpijski tron i u zemlju koja se lomila pod Staljinovim pritiskom, donosi njeno vjerovatno najsjajnije srebro.

"Zaista nije bilo nikakvih politickih pritisaka, jer smo ipak bili autsajderi, ali u svlacionici smo se dogovorili da moramo dobiti te Engleze i proci u finale. I dobili smo ih 3:2", veli Brozovic. Reprezentacija Švedske, koja je u to vrijeme dominirala europskim nogometom, pobijedila je u finalu (3:1) jugoslovenski tim, desetkovan ozljdama u utakmici protiv Turske. Mutna fotografija, zaprljana godinama i novinarskim olovom, objavljena je u beogradskom Sportu osamdesetih godina prošlog stoljeca, kada je Brozovic vec ušao u nogometnu povijest kao jedan od najboljih desnih bekova sa prostora izmeðu Vardara i Triglava, sacuvala je otisak slave. Ta, 1948. bila je vrhunac karijere jednog od dva sina željeznickog radnika, koji je sa 18 godina iz rodnog Mostara otišao u Zagreb.

"Igrao sam u JŠK u Mostaru, a potom i u Zrinjskom, kada su mi ponudili da preðem u Beograd, u BSK. Ljudi iz kluba su se ljutili što želim preci u Beograd, pa su se javili direktoru Graðanskog, Jozi Jakupicu, koji me zovnuo u Zagreb, i otišao sam tamo." Bila je to 1935, posljednja godina Nijemca Hansa Ringera na mjestu trenera zagrebackog kluba. "Predstavio me igracima govoreci: 'Eto, dobili smo mladica iz Mostara, Miru Brozovica.' Jedan od njih ce na to: 'Nije ti on Miro, on je Meho!' I otada me svi znaju kao Mehu!"

Krajem te sezone u hrvatsku prijestonicu stigao je Maðar Marton Bukovi, trenerski genije koji je poslije Drugog svjetskog rata stvorio maðarsku "laku konjicu" koja je osvojila sve osim titule prvaka svijeta, ali to je vec neka druga prica. "Ah, taj je bio veliki! Pa ja sam zahvaljujuci njemu postao igrac. Inace sam igrao krilo, ali nam je desni bek na jednoj utakmici bio povrijeðen i mene je stavio na njegovo mjesto. I pošto sam odigrao dobro, nastavio sam igrati tu", kaže Brozovic.

Mobilizacija Bukovi ce u Zagrebu, kao i Brozovic, ostati do 1945. Prvi ce se vratiti u Maðarsku, a drugi, nakon kratkotrajnog igranja u nogometnom timu KNOJ-a (za mlaðe citatelje: komunisticka policija koja se sa ostacima ustaških i cetnickih trupa u Jugoslaviji surovo obracunavala), po armijskoj direktivi preci u Partizan. Graðanski je rasformiran, rad klubu zabranjen, a arhive spaljene.

"Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštaric, cajkovski, Bobek, Matekalo i ja smo igrali za tim JA." Odmah po okoncanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije sa 1:0.

Poslije te utakmice, kaže Brozovic, jedan od funkcionera tadašnje Politicke uprave JA zatražio je od njega da ostane u Beogradu. "Tko je smio reci: 'Necu!'? Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine."

Nešto više od dvije godine kasnije, 30. studenog 1947, kao kapetan Partizana, Brozovic je u Beogradu odigrao utakmicu koju je mnogo puta nazvao najdražom u životu. Na starom stadionu na Topciderskom brdu, koji je srušen odmah poslije te utakmice, u finalu prvog takmicenja Kupa maršala Tita, susreli su se Partizan i Naša krila, tim Ratnog zrakoplovstva JA, iz Zemuna. Ako je to uopce bitno, recimo i da je mec odigran pred deset tisuca gledatelja, da je sudio Milenko Podupski iz Zagreba, da je Partizan poveo golom Jezerkica u 20. minutu, a da se dva minuta kasnije Simonovski pobrinuo da prvi "najdraži trofej" ne ode iz glavnog grada.

Nakon utakmice predsjednik FISOJ-a Otmar Kreacic cestitao je kapetanu, a osobni izaslanik Josipa Broza, general Radomir Babic, urucio trofej. Slika Brozovica, dok pomalo nespretno drži pozamašni pehar pod pazuhom i sa papira cita unaprijed pripremljeni govor, jedna je od najcešce objavljivanih u jugoslavenskom tisku. "Nagrada? Jesmo, dobili smo nagradu, knjigu Put nove Jugoslavije! Nažalost, u ratu sam je ne htijuci spalio, ložeci je zajedno s nekim drugim knjigama."

Kao "prvi kapetan Partizana, koji je prvi ponio pehar maršala Tita", Brozovic je ubrzo stekao i naklonost sportskih novinara, koji nikad nisu napisali niti rijeci o njegovim nastupima za nacionalnu selekciju NDH izmeðu 1941. i 1945. "Igrali smo sa Slovackom, Maðarskom, Italijom, cak smo jednu utakmicu odigrali i u Švicarskoj. Pa, dobro nije da se Njemacku nije smjelo pobjediti, ali mi smo obje utakmice izgubili: onu u Zagrebu 2:0, a u Stuttgartu cak 5:1. A jugoslovenska reprezentacija ih je pred sam rat pobijedila 2:0", kaže Brozovic.

Uz trijumf na Olimpijadi koji je uslijedio samo godinu nakon osvajanja kupa Jugoslavije, Brozovic je stekao oreol nacionalnog heroja, ali bilo je to vrijeme kada su se heroji tražili drugdje. I tek po dolasku u Beograd, gdje je tada radio "kao službenik u JNA, sekretar Doma Armije", razmišljajuci o povratku kuci u Zagreb, dobija novi nalog. "Sve smo sredili s Partizanom, dolaziš u Sarajevo", kazao mu je Šemsudin Dizdar, funkcioner koševskog kluba, docekavši ga na željeznickoj stanici.

"Znaš šta sam našao u Sarajevu? Ništa! Nije bilo ni jedanaest igraca, stadion je bio u izgradnji, treniralo se na '6. aprilu' ili Skenderiji, i morao sam moliti portire da nas puste na igralište nakon što nekakav armijski tim završi trening!" Dvije godine kasnije, Sarajevo se pod njegovim vodstvom vratilo u Prvu ligu.

Miroslav Brozovic je prestao igrati nogomet 1952, odigravši više od tisucu utakmica. U tih tisucu meceva igrao je sa i protiv najboljih igraca svoga vremena, ljudi koji su dio svjetske nogometne povijesti, i sam postao dio te iste povijesti.

"Puskas? cuvao sam ga, još dok je igrao u Ferencvarošu. Najveci u to doba, pravi maðionicar", kaže Brozovic. "A golmani? Pa, igrao sam protiv Vladimira Beare, ali najbolji golman je, bez dileme, Franjo Glaser. Taj je letio. Sjecam se jedne utakmice Graðanskog protiv nekog talijanskog tima, ljudi nisu mogli vjerovati šta sve on brani", razrješava još jednu ovdašnju nogometnu dilemu, koja nije samo pitanje generacije, vec, puno vjerovatnije, istinskog poznavanja nogometa.

Okoncavajuci igracku karijeru, Brozovic je kao trener otišao u banjalucki Borac, odatle u ljubljanski Odred, zatim Željeznicar, onda u kakanjski Rudar, vracajuci se potom u Sarajevo u sezoni 1966./1967. I manje informirani poznavatelji nogometa reci ce kako je te godine Sarajevo bilo na ivici raspada: Mušovic i Ristic su doslovno pobjegli u Hajduk, Muftic i Vujovic na "odsluženje vojnog roka", Asim Ferhatovic odigrao je pola sezone, kao i Ibro Biogradlic, koji ce u drugoj polovini sezone postati tehnicki direktor ekipe.

Kao najslabije placeni trener u ligi (ilustracije radi, zaraðivao je oko 200.000 dinara godišnje, u vrijeme kada je uprava Sarajeva pravila megalomanske planove i Barceloninom Maðaru Josephu Bosziku nudila nekoliko milijuna za prelazak, uz 300.000 dinara mjesecno i dvostruke premije), Brozovic je sa Sarajevom sigurno došao u finale Kupa, zadržavajuci uz to prvo mjesto na prvenstvenoj tablici.

Drugi finalist bio je Hajduk i cjelokupna je javnost sa ushicenjem priželjkivala finale. Mladi sarajevski tim, do tada vec pun samopouzdanja, bio je nesumnjivi favorit. Ali, za razliku od svih prethodnih i potonjih, ovo finale nije se igralo u Beogradu, nego u Splitu. "Da smo igrali bilo gdje drugo, pobjedili bi ih. A i ovako su nam morali dati gol iz auta da bi nas pobjedili", govori Brozovic sa istinskim žaljenjem. U meðuvremenu, stvari su se zakuhale i u prvenstvu: dvije utakmice do kraja Sarajevo je i dalje bilo prvo, ali je u pretposljednjem mecu moralo izvuci bar remi na Maksimiru.

"Na toj utakmici sam imao samo dvanaest igraca, dakle svega jednu rezervu. I ubacio sam u igru Makica, koji je samo malo prije toga stigao iz Unisa. Napravim neku sitnu varku sa brojevima, dam mu devetku a povucem ga u sredinu gdje mi je i trebao. Na kraju utakmice prilazi mi Branko Zebec i pita: 'Boga ti, Miro, ko ti je ovaj?', a ja mu kažem: 'E, moj Branko, ne znam ni ja, tek je deset dana u timu!'" U posljednjoj utakmici u prvenstvu, Sarajevo je pobijedilo celika 5:2 i tako poslije Vojvodine postalo prvi klub u poviujesti jugoslovenske lige koji je u pitanje doveo dominaciju pomalo otrcane "velike cetvorke". Novine su pisale o velikom strategu, covjeku koji je uveo disciplinu u tim, "sportski režim", itd, dok je u gradsku mitologiju ušla legenda kako je "Broza smio svakome šamarcinu opaliti". A Brozovic? On je napustio klub zato što je predsjednika kluba otjerao iz svlacionice kad je ovaj u poluvremenu jedne utakmice došao davati igracima upute.

Bio je to, dakle, svijet u kojem se uvijek pocinjalo iznova i ispocetka, u kojem se možda nije imalo pravo na snove, ali jeste pravo na srecu, sasvim ljudski svijet koji nisu mogle pokvariti pare, jer ih, zaboga, nije ni bilo, svijet u kojem nije bilo autsajdera jer su, ustvari, svi bili autsajderi.


Korišten materijal iz 217. broja magazina Dani