«Ajmooooo» je sad vec antologijski poklic Gorana Jurica koji ce trajno ostati urezan u srcu svih ljubitelja nogometa. Tako je naime zapocinjao sve svoje utakmice popularni Goca. Mnogi navijaci bi sutra potpisali pobjede Dinama unaprijed kad bi znali da ce ova klupska legenda zasukanih rukava istrcati na teren.



Roðeni voða i beskompromisni borac na zelenom travnjaku ovaj sugraðanin nas je sve skupa ucinio ponosnim u danima hrvatske nogometne renesanse 90-tih. Red, rad, znoj i ustroj su pojmovi koji oduvijek krase ovog poštenog bivšeg profesionalnog sportaša i nogometaša velikog srca. Zavidna karijera i golemo iskustvo skupljano od mostarskog Veleža gdje je i zapoceo svoj nogometni put s Semirom Tucom, Predragom Juricem, Vladimirom Gudeljom i ostalima kad su u tadašnjem natjecanju bila možda i ponajbolja momcad. Od njih su istinski strepili svi klubovi tzv. velike cetvorke koja je po politickom kljucu osvajala prvenstva. Potom je tu odlazak u Crvenu Zvezdu i igranje za pobjednicku generaciju koja je na koncu osvojila sam europski i svijetski vrh. To je bila odskocna daska za španjolsku Celtu gdje ce se Juric okušati u jednoj od najjacih liga svijeta. Po povratku u domovinu igra kratko za Hrvatski Dragovoljac klub koji se može svrstati u fenomene hrvatskog klupskog nogometa. Goca je bio clan zlatne generacije modrih gdje je zajedno s «Žutim» Prosineckim pridonio da se ime NK Croatia naðe meðu europskim gigantima tih godina. Kasnije razdoblje ce pokazati koliko je njegovo iskustvo i znanje znacilo kad je Dinamo doživio veliki europski pad momcadi u takmicarskom smislu bez bitnih uspjeha koji traje evo sve do nedavno.

Igrao je i u dalekom Japanu za Yokohama F. Marinos. Nakon toga postaje je clan NK Zagreba. Tzv. pjesnici su bili tih godina pravo osvježenje HNL-a osvojivši naslov prvaka države što je takoðer svojevrsni triler loptanja jer je to mjesto bilo na neki nacin «rezervirano» za dvojac Dinamo-Hajduk ovisno o trenutacnim apetitima.

Bio je clan obje državne momcadi. Igrao je i za Jugoslaviju kasnih 80-tih i za Hrvatsku nogometnu vrstu 90-tih.

98' je bio dio vatrenog ludila i generacije nogometaša koji su protutnjali Francuskom na SP izgubivši nes(p)retno od domacina gdje im je Božica Fortuna okrenula leða. Osvojena je bronca više nego zasluženo. Prebogat nogometni životopis nije zasjenilo niti nešto što je Goca stoicki nosio za vrijeme cijelog igrackog vijeka.

Pripremajuci se za ovaj razgovor trudio sam se pronaci bar približno uspješnog vrhunskog nogometaša s dijabetesom. Nisam uspio. covjek s kojim smo pricali je to uspio što pobuðuje istinsko poštovanje i divljenje jer može biti vodilja ne samo profesionalnim nogometašima nego i nama obicnim ljudima kako se treba boriti za život i u životu!

Ovaj nogometni gladijator je na zelenom travnjaku ostavljao i dušu i tijelo. Bio je od one je sorte igraca koji se nikad suhog dresa nisu vratili u svlacionicu. Izvan terena hajduckim je nastupima uvijek stajao u obranu svojih suigraca što mu je osiguravalo trajnu privrženost kolega. Sigurnost koju je Juric ulijevao je prepoznata u svim sredinama u kojima je igrao. Kad bi osjetio da ne cijene trud, zalaganje, rad i rezultate podizao bi glas i udarao šakom od stol gdje je trebalo, za pravdu prema svojoj momcadi. I uspijevao bi!

Ucenik je nogometne akademije HNS-a danas gdje ima još par ispita do trenera. Supruga Sonja se bavi privatnim poduzetništvom. Za Gorana kaže da je u privatnom životu miran i samozatajan dobar suprug i brižan otac. Njihova kcer Ana je završna godina pravnog fakulteta.

Poprilicno vedrog i raspoloženog Gocu smo zatekli u obiteljskoj kuci u Mostaru koja je, može se slobodno reci okružena pravim botanickim vrtom. U prolazu zaticemo i brata Stjepana za kojeg istinski poznavatelji loptanja vele da je bio izniman talent i potencijal, kako nam i sam Goca priznaje jaci od njega, ali nije imao upornost kakva je oduvijek krasila našeg sugovornika. U duhu ekološki osvješcenih ljudi i društvu rasnog dobermana Parisa zapoceli smo lagano razgovor.


Upitali smo ga da nam kaže nešto više o ljubavi prema prirodi?

I prema životinjama! Ne zaboravite da otkada sam se vratio u Hrvatsku uvijek imam bar jednog vrhunskog psa. Pa gledaj što da kažem. Nema sumnje da vecina naših suvremenika pridaje preveliku važnost profesionalnoj aktivnosti. Takva iskljucivost nikad nije bila prisutna u mom mentalnom sklopu. Mnogi se posvecuju ugostiteljstvu, skupljanju umjetnina i što ja znam sve ne, a evo ja sam se odlucio za obraðivanje svog «malog» vrta i okucnice, što me jako smiruje i opušta. Isto tako svjestan da cu jednog dana prestat s profesionalnim bavljenjem sportom a da cu biti relativno mlad vec tokom karijere sam se opredijelio za neke usputne «strasti».


To su neke nove dimenzije koje sada doznajemo o Goranu Juricu kojega manje-više svi pamtimo po profesionalizmu?

Gledaj. covjek koji se zanima samo za svoj zanat i koji ne umije ništa drugo izvan toga naci ce se neminovno onesposobljen i bez posla kad završi njegova profesionalna karijera. Ja volim prirodu i cesto sam i na mom Kupresu gdje imam vikendicu. Volim životinje. Osim pasa obožavam ptice. covjek koji ne voli životinje ne voli ni covjeka to je rekao sv. Franjo davno.


Prelazeci na "ozbiljnije" teme u startu smo željeli dotaci temu Dinamo jer u tom klubu si doživio trecu mladost i momcadi davao elan i takt?

Da. Drago mi je da mogu i ovog puta reci svoje duboko uvjerenje da je Dinamo moj klub. Dinamo ja volim. U Dinamu tj. tadašnjoj Croatia-i sam igrao kad su bila zlatna vremena.


Dinamo tad i Dinamo danas?

Klima oko kluba. Kad sam ja bio bilo je kemije izmeðu publike i igraca. Danas je manji prag tolerancije. Mislim da me taj osjecaj ne vara i siguran sam da dobar dio publike danas svjesno želi loše Dinamu.


Što je kljucno za popravak stanja na bolje?

Dinamo je prije svega jedan brend kao i svugdje u svijetu što su klubovi. Primjer su vecina klubova iz lige petice gdje taj marketing ne trpi nikakve abnormalne lokalizme. Nakon toga Dinamo je simbol i nekakvog hrvatstva u teškim vremenima prije a i to se ugušilo na neki nacin. Danas se uz Dinamo vežu neke ružne stvari što u svakom slucaju nije dobro kako za grad Zagreb, Dinamo kao i cijelu Hrvatsku i velim cijeli projekt koji nosi naziv Dinamo, a koji je davno izašao iz nekih lokal patriotskih okvira.


Mnogi vele da bi sutra unaprijed potpisali pobjede modre momcadi da Goca Juric izaðe zasukanih rukava na teren?

Ma cuj. Ima i ova generacija potencijala. Vec prije sam rekao nogomet nije idila. Nogometaši ako nisu spremni na krv naravno ne u doslovnom smislu vec znate u kojem, neka idu u kazalište ili vec gdje.


Mislite li da je to jedan od razloga slabe posjecenosti domace lige?

Nogomet je business ma koliko mi šutjeli o tome. Strast za nogometom je jaca nego za drugim sportovima. To je jedna od potreba koja je najbolje pretvorena u unosan posao na starom kontinentu kao kolijevci nogometa. To što danas nema gledateljstva na hrvatskim stadionima nije stvar gledatelja. Ljudi su gladni pravog nogometa ali ništa im se ne nudi pa nema ni huka na tribinama. Za strast treba dvoje.


Poznato je da ste dugo igrali za španjolsku Celtu i da dobro poznajete europski nogomet. Kada kao jedan klasican obrambeni igrac radite usporedbu izmeðu inozemnog i domaceg nogometa što bi istakli?

Pa prekršaji! Broj prekršaja vani je neusporedivo manji nego kod nas. To je rak rana domaceg nogometa.


Pojasnite?

Protok lopte je slab. Nema tecnosti u igri. Igra je iscjepkana. A o nezašticenosti domacih napadaca da i ne govorim.


Vi kao obrambeni igrac isticete važnost igranja ne pregrube igre?

Kako misliš? Pa nije balet! Nogomet je sam po sebi grub! Ali nisam za prljavu igru. Nedopuštene udarce posebno one s namjerom treba strožje kazniti.


Vratimo se malo na ove prostore. Poznato je da ste zapoceli u mostarskom Veležu potom ste bili u Zvezdi, a na neki nacin karijeru završili u Dinamu. Kako bi u kratkim crtama opisali trokut ovih klubova koji su obilježili vašu igracku karijeru?

Iskreno imao sam srecu u presudnom trenutku moje karijere otici u klub gdje su prepoznali moj rad i volju da napredujem. Kad se stvari poklope ništa nije teško i pametnog covjeka to samo dodatno motivira. Meni je odlazak u Zvezdu došao ko' kec na desetku. Rad, red i okruženje su bili ekstraplodonosni za mladog igraca kao ja željnog dokazivanja i poštenog rada.


Mostar znaci nije bio sredina koja je pružala sve što treba vrhunskim sportašima?

Velež je pružao solidne uvjete za bavljenje profesionalnim nogometom. Da danas ima i u pola ondašnje Veležove nogometne škole u radu bilo bi izvoza kvalitetnog u igrackom smislu iz BiH i to dosta. Posebno bih istaknuo rad tadašnjeg sportskog direktora Matuna Kvesica koji nas je kao mlade igrace usmjeravao na pravi put. Ja sam tad otišao jednu razinu više i to je to. Nova sredina mi je to omogucila i svoju prigodu nisam prokockao.


Usporedba Dinamo-Zvezda?

Gledajte nije lako usporeðivati ne zato jer ne želim jer gotovo da je nemoguce. Drugo vrijeme. Druga država.


Poznato je da je Zvezda bila prvak europe i svijeta tih godina? Što je presudno za uspjeh?

Kljucno je zdravo ozracje oko kluba. Sjecam se da smo tih godina pred te velike rezultate imali odlican odnos s navijacima. Voljeli su nas iskreno a i ja iskren da ti budem mogu slobodno reci da smo bili «mali bogovi» u to vrijeme. To da je klub bio sreðen financijski ne treba niti napominjat. Ali presudna je opuštena klima i jedan zdrav sportski duh koji su igraci i klub te 91' na najbolji moguci nacin oplodili. Dinamo je bio na tragu toga kasnih 90-tih. Zadnjih godina zbog opce krize i kronicnog nepovjerenja koje vlada u društvu teško da se nešto preko noci izgradi.


Fenomen hrvatskog nogometa Zdravko Mamic? Mnogi osporavaju njegov rad i smatraju ga kontraverznom osobom?

Zdravka svi na neki nacin žele omalovažavati jer vlada uvjerenje kakvo vlada a covjek je godinama tu i izvlace mu iskljucivo negativnosti. Hocu rec bez obzira što je dokazao da se može uspješno poslovati s igracima novije generacije i s ovih naših prostora ljudi naprosto ne žele vjerovati da se može. Znaju a ne vjeruju! Ja ne znam što bi on sa svoje strane kao dobar manager trebao uraditi da i drugi u «hranidbenom» lancu profunkcioniraju bar približno kao on. Tu mislim i na savez, i na navijace i sve ostale pratece subjekte oko i u klubu kakav je Dinamo. Svi mi komentiramo zašto je Maminjo prodao ovog ili onog a iste te bi mi prodali za upola manje da se ukaže prigoda.


Klasicno pitanje koje slijedi jeste kako osigurati zamjene za igrace koji odu?

Navijaci traže svoje. Svijestan sam tog. Teško je stvorit cijelovitog igraca. To je proces. Treba puno toga da se poklopi i treba u tog covjeka ulagat. Kad ga stvoriš teško ga zadržat? I iz mnogo sreðenijih sredina odlaze u  još sreðenije. Kad se popravi neko opce stanje u našem društvu valjda ce i klupskom nogometu krenuti.


Aktivni ste u udrugama dijabeticara? Poznat je slucaj mladog nogometaša cizmeka kojem ste pomogli jako?

Pa decko je naglo doznao vijest da ima šecer. Imao je samo 24 godine. Proglasili su ga bili vec nasljednikom Dražena Jerkovica. Pao je psihološki. Pomogao sam koliko sam mogao ponajviše dobrim savjetima.


U europi nisam našao gotovo niti jedan slucaj vrhunskog sportaša dijabeticara? U americkim ligama primjerice postoje mnogi dijabeticari vrhunski sportaši bez obzira na sport. U cemu je problem?

Razlika je vjerojatno u pristupu. Zato me cudi postupno ukidanje službe sporstke medicine, koja nije samo brzo lijecenje ozljeda. Ljecnici koji nemaju iskustva u sportu obicno su previše konzervativni, previše zabranjuju, ne misleci pritom koliko je sportaš uložio u svoj uspjeh i što se od njega ocekuje. Vidjeli ste dosta puta kako potpuno zdravi mladi decki umiru na terenu od srca primjerice a do tad su bili potpuno zdravi.


Što je vas sve ove godine motiviralo da unatoc tome ostvarite zavidnu karijeru? Što je kljucno u psihi covjeka da se covjek ne slomije?

Ma psiha nema veze s tim. To je vjera. cvrsta. covjek a posebno kad je slucaj kao ja mora postat svijestan da se ne može osloniti na vlastite snage.


Iz bogate igracke karijere što bi izdvojili? Postoji li neka utakmica koja vam je ostala u posebnom sjecanju?

To je pobjeda protiv Partizana 5:0 u maksimiru. To je nešto što ni dan danas ne mogu prepricat a svega se sjecam. Zatim utakmica Zvezda-Milan kad se spustila ona «cuvena» magla.


Igrali ste s toliko zvucnih imena kroz karijeru. Mnoge kolege iz napada protivnickih momcadi vas pamte kao nepremostivog. Koga bi u igrackom smislu izdvojili?

Od stranaca to je jedan i jedini Diego Maradona. Sjecam se njegova prelaska iz Napulja u Sevillu dok sam igrao za Celtu gdje sam imao prigodu osobno upoznati legendu. Od domacih to je Robi Prosinecki. Bili smo skupa u Zvezdi. Igranje s njim ulijevalo je samopouzdanje. 87 je bio najbolji mladi igrac svijeta. Njegove rolice i trzaji tjelom su genijalni. Igrao je maestralno a sam podatak da je bio clan i Barcelone i Reala govori sve sam po sebi. Njegov povratak u Dinamo obogatio je hrvatski nogomet.


Pod okriljem HNS-a pohaðate nogometnu akadamiju kojom predsjeda negdašnji vratar Hajduka Vatroslav Mihacic? Jel to znaci da u buducnosti imate trenerske ambicije?

Uskoro postajem ako Bog da trener. Vidjet cemo sve je otvoreno.


Od trenerskih imena koga bi izdvojili?

ciro je najveci trener koji je mene trenirao. E sad postoji u biti nekoliko vrsta trenera ali pojednostavljeno to su takticari i motivatori. Takticari naginju pedantnosti i u neku ruku šabloni nogometne igre zanemarujuci «ludilo» koje treba svaka momcad a motivatori zanemaruju taktiku. Pod uvjetom da su i jedni i drugi vrhunski profesionalnci u svom poslu mogu rec da je ciro umjetnik i pravi pravcati momcadski dirigent. On znaci objedinjuje ova dva tipa trenera takticara i motivatora. Zna motivirat ali ne zanemaruje niti taktiku. Spomenut cu i Envera Marica od kojeg sam puno naucio na pocetku svog nogometnog puta. Veliki profesionalac i pošten covjek!


Pratite li BiH ligu? Može usporedba recimo s HNL-om?

Razlika izmeðu te dvije lige je kao razlika izmeðu HNL-a i Premiershipa u Engleskoj! E sad, u Zrinjskom kao svojevrsnom fenomenu je uraðen jedan kvalitetan odmak. Postoji jedna skupina solidnih igraca. Nije lako osvojiti dva puta naslov u ovakvom politickom okruženju, u kratkom razdoblju i sa skromnim budžetom.


Biste li nekog izdvojili u igrackom smislu?

Damir Džidic. Prošao je finu nogometnu školu. Bio mladi hrvatski reprezentativac. Uz kvalitetan rad izrast ce u velikog stopera.


Kao voða bili ste prihvaceni u gotovo svim sredinama gdje ste igrali. Kako to da je danas teško pronaci još jednog Gocu Jurica?

Pa iskreno ne znam. Meni je to prirodno da ne kažem uroðeno. Rano sam shvatio da posjedujem dar motivacije i vodstva na terenu. Suigracima sam uvijek bio potpora. I ako pomnije pratite sve momcadi koliko god bile satkane od ravnopravnih ipak smo mi ljudi a ljudi slijede lidere. Svugdje postoje takvi samo su negdje diskretniji a negdje manje diskretni.


Svojedobno su vas zvali "mostarski John Terry". Gode li vam te usporedbe?

Pa dobro sad. Ja sam ipak Goran Juric. Poštujem svakoga ali prije svega sebe. To sam uvijek volio usadit u sve oko sebe. To je kljuc uspjeha.


I na kraju neka poruka mladim nogometašima i opcenito sportašima jer vas mlade generacije pamte po dobru i upornosti?

Mladim ljudima bih preporucio da nastave iskopavat vlastite talente koje nose u sebi rade na njima i ne obaziru se na price ljudi.




O Goci su rekli:


Zvonimir Magdic Amigo, svjetsko nogometno pero. Izvorni nadimak «mali zeleni» za Diega Maradonu je njegovo vlasništvo. covjek koji je nazocio prvim nastupima Hrvatske 1940 protiv Švicarske i 1990 protiv SAD-a:

«Odanost, snaga, želja, silina, volja krasili su ovog fajtera. On je od onih ljudi bez kojih se ne može. Uvijek su tu kad je najpotrebnije. Takvi kao on su traženi jer su rijetkost. Srcan covjek»


Zdravko Mamic, izvršni dopredsjednik zagrebackog Dinama o Goci s ushicenjem jednom rece:

«Mi danas nemamo cuku, mi nemamo poriv, mi nemamo ono kad Goca Juric u tunelu zasuce rukave, da si onaj šecer u ruku i kaže 'ajmoo', a protivniku se ledi krv u žilama.»


Miroslav Blaževic, bivši izbornik Hrvatske:

«Žustro je išao na protivnike! Ali ne grlom u jagode nego mudro i s puno takta u maniri najinteligentnijih»



Kolektivno pamcenje je nešto što predstavlja esenciju jednog naroda. Izvuci i otrgnuti od amnezije ljude koji su nas nemali broj puta ucinili ponosnima i kojih se rado sjecamo nije tek puko naklapanje vec i dužnost. Na taj nacin najmlaði navijaci usvajaju baštinu predhodnih naraštaja a i novi talenti se ponaosob nalaze u svakoj od ovih prica. Goran Juric je veliko ime hrvatskog sporta i nogometa. Za nas Mostarce i Hercegovce posebno drag jer je postao zaštitni znak upornosti, snage, mudrosti i uspjeha. S liderstvom u krvi ovaj veliki profesionalac je ostavio neizbrisive tragove u sjecanju svih istinskih poklonika lopte. U zbilji ovaj covjek ne odaje naznake da se radi o bilo kakvoj velicini što ga samo po sebi cini velikim. Jednostavan, jezgrovit i s dozom temperamenta koju izvrsno koristi kad treba ostavlja dojam necega što bi oplemenilo današnje voðe u momcadima kojih je sve manje zbog pomanjkanja osobnosti. Goran Juric potjece iz jedne skromne hercegovacke obitelji. Pokojni Otac mu je prenio ljubav i osjecaj za prirodu i okoliš. Majka pobožna žena kao i sve hercegovke prenjela je na njih dva brata i dvije sestre skromnost upornost i ljubav prema Bogu kao najbolju pripremu za život. Što je to u mentalnom sklopu današnjih generacija da nema više Jurica, Bobana i Šimica pitam se i ne znam odgovor!? Ovo je samo jedan mali doprinos da tako velika imena nogometa s ovog našeg krša nikad ne prekrije zaborav.


Razgovarao: Dalibor Zovko