Pedeset godina kasnije prisjetio se tih trenutaka i podijelio ih sa nama...
Kakve su bili vaši prvi dojmovi na Kupu Nacija 1960. godine?
- Na tom natjecanju su igrale samo cetiri momcadi, tako da je naša prva utakmica bila polufinale protiv cehoslovacke u Marseilleu. Došli smo u hotel prilicno kasno navecer i ja se nisam osjecao dobro, tako da mi je trener Gavrill Kachalin rekao da propustim trening i idem odmah u krevet. Kada sam se ujutro probudio osjecao sam se kao da imam krila. Kada sam izašao na teren lijecnik reprezentacije je bio zacuðen. Rekao je Kachalinu i Andreiu Starostinu, koji je bio šef: "Pogledajte Ponedelnika, on je drugi covjek." Siguran sam da je za to zaslužna mediteranska klima.
Jeste li morali biti u hotelu ili vam je bio dozvoljen izlazak?
- Izašli smo iz hotela na dan kad se igrala utakmica, posjetiti Chateau d'If, gdje je Dumasov Grof Monte Cristo proveo godinu dana u zatvoru. Tamo je bila katedrala i odjednom je suigrac Valentin Bubukin zavapio da nam 'Svemoguci Bog podari pobjedu u polufinalu i u finalu." Svi smo znali da nije primjereno da se smijemo u katedrali, ali kada smo iizašli netko je Bubukina upitao: "Val, jesi li to ti praznovjeran?", a on je odgovorio: "Ne, kako bih mogao biti, ja sam komunist."
cega se sjecate iz polufinala?
- Igrali smo na Velodromeu i vodili 3:0 kada je sudac dosudio jedanaesterac za cehe. Sovjetski nogomet tada nije bio posebno poznat u inozemstvu opcenito, ali Lav Yashin je vec tada bio slavan. Svi su ceški igraci oklijevali s izvoðenjem tog jedanaesterca. Trebalo im je neko vrijeme da odluce tko ce pucati, svi su odbijali, jedan po jedan. To je uvijek loš znak, naravno. Na kraju je Josef Vojty uzeo loptu, pucao i promašio. Mi smo pobijedili i dok smo se vracali u hotel culi smo da je Francuska u Parizu vodila protiv Jugoslavije sa 4:1 i na kraju izgubila sa 4:5. Bili smo zacuðeni.
Finale se igralo na starom Parku Princeva. Što se tamo dogodilo?
- Sjecam se da je padala kiša i da su Jugosloveni izašli na teren s namjerom da nam 'ubiju' u prvih 15 do 20 minuta. Ali Yashin je bio briljantan. Milan Galic je doveo Jugoslaviju u vodstvo od 1:0, ali kako je prvi poluvrijeme odmicalo osjecao sam da kod naših protivnika raste frustracija. Mene je cuvao Jovan Miladinovic. To je bilo strašno, udarao me je kuda god je stigao. Na pluvremenu su nas Kachalin i Starostin smirili i rekli nam da igramo najbolje što možemo. Ja sam stavio drugi par kostobrana! Postepeno smo preuzimali inicijativu. Bubukin je sažno opalio sa 30 metara, njihov vratar Blagoje Vidinic je odbio loptu, ali Slava Metreveli je bio najbrži i izjednacio. Jugosloveni su jedva stajali na nogama, ali ostalo je 1:1 nakon 90 minuta. Mi smo kolabirali na terenu, svi su bili apsolutno iscrpljeni. Onda smo culi kako Starostin i Kachalin govore: "Momci, utakmica ide u našem smjeru. Pogledajte ih. Nije im ostalo ni malo snage. I bili su u pravu."
A vaš pobjednicki gol?
- Bio je to u 112. ili 113. minuti. Yashin je bacio loptu Igoru Nenu, koji ju je proslijedio Mikheilu Meskhiju, a on je prošao pored branica i ubacio loptu prema jedanaestercu. Ja sam se bacio i pokušao loptu glavom poslati u kut gola, ali sam upao meðu njihove branice i nisam ni vidio što se dogodilo. Bio sam još licem u blatu kada sam cuo kako se navijaci raduju i pomislio sam: "Hvala Bogu!" Bio je to najveci trenutak u cijeloj mojoj karijeri.
A onda...?
- Trebalo nam je neko vrijeme da ustanemo i vratimo se na svoju polovinu da bi se utakmica nastavila, ali bilo je nevjerojatno vidjeti da su Jugoslaveni još na zemlji i da ne pokazuju nikakvu želju da ustanu i nastave igrati. Kasnije su nam rekli da im je Tito u slucaju pobjede obecao zemlju i kuce na moru, apartmane u najljepšem dijelu Beograda i puno novca. U svakom slucaju, završili smo utakmicu i Neno je podigao pokal. Ocekivalo se da otrcimo pocasni krg, ali to je bilo mucenje. Vratili smo se u svlacionicu tako iscrpljeni da nismo imali energije za istuširati se, presvuci se pa cak niti pricati. Onda se odjednom zacuo piskavi glas našeg lijecnika koji je rekao Yashinu: "Ali Lev Ivanovich, ja sam stalno govorio da cemo pobijediti!" Svi smo prasnuli u smijeh. Yashin je ustao, podignuo svoje ogromne šake u zrak i rekao: "Profesore, vi ste covjek cije ime treba uci u povijest!"
Tko su bili vaši najbolji igraci?
- Svi koji su izašli na teren. Nikada ne bih nekoga izdvajao iz momcadi tog dana.
Jeste li mislili da ce to natjecanje postati tako znacajno?
- Naravno da smo se prikladno pripremali za natjecanje i, prirodno, sanjali o pobjedi, ali bilo je interesantno da prije odlaska u Francusku nitko na nas nije stavljao nikakav pritisak. Obicaj je bio u to vrijeme da se sportaši prije odlaska na velika natjecanja pozivaju u ministarstvo propagande centralnog komiteta komunisticke partije kako bi dobili njihove naredbe. To je bilo obavezno. Ali ne tom prilikom.
Zašto ne?
- Mislim da je za to zaslužan Andrei Petrovich Starostin, koji je imao veliko povjerenje vlasti i koji je bio poveznica izmeðu državnog komiteta za sport i centralnog komiteta komunisticke partije. Naravno, on je razgovarao sa igracima, ali na prijateljski nacin, tako da smo se osjecali opušteno i mogli smo igrati onako kako smo željeli. Ali, iskreno, trebalo nam je neko vrijeme da uistinu shvatimo što smo osvojili.
Kako biste vašu karijeru i nacin života usporedili sa današnjim zvijezdama?
- Ja ne bih to volio usporeðivati. Bili smo tretirani kao heroji, ali nitko nije razmišljao o novcu. Rekli su nam u Francuskoj da ce nam platiti 1.500 ili 2.000 dolara u rubljama kad se vratimo u Moskvu. To je pomalo smiješno, gledajuci iz ove perspektive. Vratili smo se u Moskvu, vratili se u svoje klubove i pedeset godina kasnije još cekamo da dobijemo taj novac. Ali ono što nam je bilo najvažnije jeste da smo igrali za ideale i za svoju zemlju.
Razlicita era...
- Da, sada se sve promijenilo. Ono što je sada cudno jeste da ne mogu razumjeti zašto svi na zapadu, posebno igraci protiv kojih smo igrali, misle da su svi reprezentativci Sovjetskog Saveza postali biznismeni i milijunaši. Uvijek su iznenaðeni kada cuju da ne vodimo nikakav biznis i da nemamo milijune na racunu. Ja živim normalnim životom, imam dobru mirovinu i to je to. Necu reci da mi je život loš. Hvala Bogu da su nas dobro prepoznali u Nogometnom savezu Rusije.
Što mislite o današnjem nogometu?
- Svjetsko prvenstvo u Južnoafrickoj Republici je bilo tipicno za moderni nogomet. Bilo je puno napornog rada, fizicki napornih utakmica, puno price i ništa više. Nekada smo gledali Južnoamerikance sa sjajnom tehnikom, jako inteligentne igrace, koji su uvijek težili najvišim standardnima. Ali što imamo sada? cak je i Brazil izabrao igrace osrednje europske vrijednosti. Europski nogomet nije ništa bolji, osim Španjolske. Oni su bili sjajni. To je buducnost nogometa. Onda, tu su bili i mladi Njemci. Možda ce i oni za dvije - tri godine postavljati standarde. Ali mnoge su africke reprezentacije izgubile svoj identitet. Šteta. Jako sam ih cijenio u prošlosti, a sada ih je dosadno gledati.
Tko je bio najbolji igrac kojega ste ikada gledali?
- Ima ih nekoliko. Yashin, Pele, Maradona, Cruyff, Beckenabauer.
A najbolji branic protiv kojega ste igrali?
- Onaj koji me nije toliko izudarao da su mi noge postale crne i plave nakon utakmice! Ali, iskreno, ne mogu se sjetiti nijednog takvog...
(World Soccer magazin, listopad 2010.)
