Bio je clan reprezentacije Portugala koja je osvojila trece mesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Engleskoj 1966. godine. Na tom prvenstvu bio je proglašen za najboljeg strijelca s 9 postignutih golova. Time je postao dobitnik Zlatne lopte. Godinu dana prije dobio je i Zlatnu loptu France Footballa. cetiri puta bio je najbolji strijelac portugalske lige. Dva puta dobio je Europsku zlatnu kopacku u sezonama 1967./68. (te se godine prvi put dodijeljivala nagrada) i 1972./73. za najboljeg strijelca u europskim prvoligaškim nogometnim natjecanjima. Poznat je po brzini i jakom udarcu desnom nogom. Prvi je nogometaš iz Afrike, koji je postao svjetska klasa.

Karijeru je poceo u Sportingu iz Maputa. Mogao je trcati 100 m za 11 sekundi. Tamo ga je zapazio brazilski trener i bivši nogometaš José Carlos Bauer, kada je imao 18 godina. Bauer je bio impresioniran i preporucio ga je brazilskom klubu São Paulu, koji su ga odbili dovesti. Preporucio ga je zatim treneru Béli Guttmannu, koji je tada trenirao Benficu. Umiješao se i Sporting iz Lisabona, jer je Sporting iz Maputa bio njihova podružnica. Eusébio je ipak prešao u Benficu, jer su bili uporniji i konkretniji.

Najveci dio svoje karijere proveo je u Benfici, gdje je igrao 15 godina od 1960. do 1975., i za to vrijeme postigao 315 golova na 301 utakmici, u prosjeku 20 po sezoni. Najbolji je strijelac kluba svih vremena. U 727 nastupa u karijeri postigao je cak 715 pogodaka. IFFHS ga je proglasio za 9. najboljeg igraca svih vremena, [1] dok ga je Nogometna federacija Portugala 2003. godine proglasila za najboljeg nogometaša te države u proteklih 50 godina. [2] Nalazi se na popisu najboljih 100 nogometaša po izboru FIFE i Pelea 2004. godine. Poznat po nadimcima Crna pantera i Crni biser.

Nastupao je još za šest klubova iz Sjeverne Amerike te još dva iz Portugala. Igrao je za Toronto Metros-Croatia, klub na cijem se grbu nalazi hrvatska šahovnica. U klubu su kada i on igrali i hrvatski nogometaši Ivica Grnja, Filip Blaškovic, Ivan Lukacevic i Damir Sutevski. Zajedno su osvojili prvenstvo Sjeverno-americke profesionalne lige 1976. godine.

Kakav je osjecaj imati kip posvecen vama u Lisabonu?
 - Kada su postavili kip za vrijeme rucka sam o tome razgovarao sa obitelji i rekao im što mi to znaci. Takve pocasti se obicno odaju nakon smrtu, ali ja sam još živ i zdrav, a moj kip je tamo da ga svi mogu vidjeti, projicira sliku mene i mog stila igranja nogometa. Jeste li znali da postoji još jedan moj kip napravljen od strane istog kipara u Sjedinjenim Državama? To pokazuje odanost koja me doista dirnula. To znaci da su moj život i moja karijera nešto vrijedili. Kada sam igrao, uvijek sam poštovao protivnika i nikada nisam sebe smatrao boljim od suigraca.

Koji su bili najlošiji trenuci vaše karijere?
 - Kao igraca, porazi su me uvijek razocaravali. Jako sam teško podnio poraz od Engleske u polufinalu Svjetskog prvenstva 1966. godine i mogu reci da ga ni do danas nisam prebolio. Svaki put kad se sjetim te utakmice moje srce brže zalupa. Sa Benficom, još uvijek mi je teško prihvatiti da smo izgubili dva finala Kupa prvaka koja smo trebali dobiti, protiv Milana na Wembleyu i protiv Intera na San Siru. Finale protiv PSV-a 1988., kada sam bio pomocni trener, je takoðer bilo veliko razocaranje.

Jeste li nekada igrali kada niste bili potpuno spremni?
 - Istina je da sam cesto igrao i kada nisam bio u najboljoj formi, ali volio sam igrati i uvijek sam uživao u tome. Možda zbog toga ljudi rado pricaju o mojoj karijeri. Kada sam bio ozlijeðen gledao bih svoje suigrace i vidio da su razocarani. Ali kada bih rekao da cu igrati, osjetilo se bolje raspoloženje u svlacionici. Uvijek se sjecam kako me je branic Benfice Cruz zvao 'as u našem špilu'.

Što je bilo vaše najljepše iskustvo u Benfici?
 - Moj ulazak u profesionalni nogomet je bio tako brz da nisam ni shvatio što se dogaða. Stigao sam iz Mozambika u Portugal 17. prosinca 1960., a odmah poslije toga sam bio dio momcadi Benfice. Onda je uslijedilo: Portugalska prvenstva, Europska prvenstva, sedam puta najbolji strijelac portugalske lige, pet puta zaredom, i kao kruna na sve, najbolji europski igrac 1965. Mislim da je 1965. bila najbolja godina u mojoj karijeri, iskreno nikada nisam ni sanjao da cu biti najbolji nogometaš Europe.

Operacija kojoj ste se podvrgnuli je ušla u nogometnu mitologiju...
 - Ozljede su bile smetnja. Tih dana, šezdesetih godina, napadaci nisu bili zašticeni kao danas. U vrijeme kada sam imao cetvrtu operaciju otišao sam u svetište Fatimu i molio Boga da mi prestanu patnje. Prije svega, operacije su okoncale moje igracke dane u Benfici. cesto sam igrao prije nego što bih se potpuno oporavio, iako to nikada nije bilo protiv moje volje.

A svi ti povratci?
 - Osamnaest dana nakon operacije koljena sam otišao sa Benficom na put u Argentinu i vratio se na teren prerano, te je moje koljeno opet nastradalo. Problem je bio u tome što je Benfica mogla puno više zaraditi sa Eusebiom u momcadi nego bez njega. Uvijek sam prije svega gledao interese Benfice i mislio ako odigram 15 ili 20 minuta moje ce koljeno izdržati, a klub ce zaraditi novac koji zaslužuje.

Postoji slavna prica o tome kako ste u Munchenu igrali ozlijeðeni...
 - Tada smo otišli u Njemacku igrati protiv Bayerna. Na dan utakmice sam ozlijedio lijevi nožni palac, koji se napunio krvlju, i jedva sam hodao. Trener Jimmy Hagan mi je rekao da necu igrati. Dok su se igraci presvlacili, ja sam sjeo na klupu. Ona je biznismen, Maðar koji je bio prijatelj sa prethodnim trenerom Belom Guttmannom, vidio da se ja nisam presvukao i pitao me zašto ne igram. Objasnio sam mu, a on mi je rekao da to nije u redu, da me je publika došla gledati. Razgovarao je sa našim predsjednikom Fernandom Nevesom i trenerom Haganom, koji mu je rekao da ne mogu igrati. Kada sam vidio svu tu strku, pitao sam Hagana i lijecnika mogu li mi izvuci tu krv iz prsta. Lijecnik je rekao da može pokušati, ali ce i dalje biti bolno. Rekao sam mu da napravi što treba napraviti i onda mi je fizioterapeut bandažirao prst i pustio da probam kako se osjecam prije nego što izaðem na teren. Biznismen je bio oduševljen, navijaci koji su me vidjeli kako šepam prije utakmice su bili u deliriju, a Beckenbauer je bio iznenaðen što me vidi na terenu jer sam mu rekao da necu igrati. Izašao sam nakon dvadeset minuta uz ovacije publike.

Kako ste preživjelli sve ozljede... i terapije?
 - Prestao sam brojati sve injekcije koje sam primio. Ali prema kraju svoje karijere sam navikao na to i mogao sam podnositi bolove. Obicno sam grizao rucnik dok mi daju injekciju. To mi je postalo rutina, otišao bih kuci i stavio led na koljeno kako bih mogao igrati sljedeceg dana. Kada sam došao do pete ili šeste operacije, sve što sam mogao jeste moliti Boga da mi zbog koljena ne otkinu cijelu nogu.

Koji je najbolji gol koji ste ikada postigli?
 - Onaj koji sam postigao protiv kluba La Chaux-de-Fonds u Kupu prvaka je bio poseban. Dobio sam loptu od Simoesa, predriblao tri igraca i onda je zabio u mrežu. Kada sam se okrenuo cuo sam njihovog vratara kako više 'Eusebio, Eusebio' iza mene i pomislio sam kako ce me udariti, ali on mi je samo htio cestitati.

Tko je bio najbolji trener u vašoj karijeri?
 - Imao sam sjajne trenere u Benfici, ali Bela Guttmann je bio najbolji. On me je pogurao u pravom trenutku i vjerovao u mene. On je potpuno razumio moju igru. Na prvim treninzima sam patio zbog hladnog vremena i morao sam nositi dvije ili tri trenerke, koje su bile sive i izgledali smo kao zatvorenici. Guttmann je vidio moju brzinu, nacin na koji sam kontrolirao loptu i nacin kako dolazim na centaršut. Rekao je predsjedniku Gastau Silivi da potpiše ugovor sa mnom što je prije moguce.

Mislite li da ste postali legenda?
 - Govori se da sam legenda, ali ja se nikada nisam smatrao vecim od ostalih. Moram reci da je teško doci do vrha, ali ostati na njemu duže vrijeme je puno teže. Mene i danas prepoznaju i volim potpisivati autograme djeci iako su oni premladi da su me mogli gledati kako igram. Mnogi od njih nisu niti navijaci Benfice. Svake veceri prije odlaska na spavanje potpisujem svoje fotografije kako bih ih sljedeci dan mogao dijeliti.