Denis Law je legendarni škotski nogometaš, jedan od rijetkih koji je u to vrijeme nosio dres oba kluba iz Manchestera, iako je puno dublji trag ostavio u Unitedu, za koji je odigrao preko 300 utakmica i osvojio sa njim naslov prvaka Europe.

Rodio se u Aberdeenu, a otac mu je bio ribar. Lawovi su bili jako siromašna obitelj, a otac mu je redovito posjecivao zalagaonicu.

Do 14. godine nije imao cipele, a prve kopacke dao mu je susjed. Kad je imao novaca, gledao je utakmice lokalnog kluba, a kad nije imao, onda je gledao ne-ligaške klubove. Za prvi klub poceo je igrati vec sa 16 godina. Bio je sjajan igrac i u karijeri je postigao tri stotine golova. Kad je pocinjao karijeru, mnogi su se otimali za njega jer su željeli da takav talent igra baš za njihov klub. Jedan od ponuðaca bio je i trener Matt Busby, ali je njegova ponuda odbijena. Svakim transferom cijena mu je rasla.

Vrlo brzo je prodan Torinu, ali mu se talijanski nogomet nije nimalo svidio. Takoðer mu se nije svidjelo ponašanje koje je tamo vladalo. Naime, klub ga nije htio puštati na utakmice za reprezentaciju. Meðutim, s druge strane, on je morao ici gdje god ga je klub poslao htio to on ili ne. Kad su ga htjeli prodati Juventusu, prekipjelo mu je pa je otišao kuci. Kasnije je ipak prodan Manchester Unitedu. Tamo ga preuzima Matt Busby i od njega stvara igraca svjetske klase. Kad mu je jedan nogometni sudac rekao da je pametnjakovic koji ne zna igrati, požalio se Mattu, pa su suca prijavili nogometnom savezu. On je strogo kažnjen, a Law je tvrdio da je taj dogaðaj zaslužan za njegovo kasnije kažnjavanje na utakmicama.

Probleme su mu stvarali razrokost i desno koljeno, koje nikad nije propisno zalijecio. U Manchester Unitedu proveo je 11 godina, te je po broju golova drugi strijelac u povijesti kluba. (Prvi je naravno, Bobby Charlton). Nakon nogometa, posvetio se drugim aktivnostima, a zbog umijeca bio je nominiran kao najbolji škotski nogometaš u posljednjih 50 godina. Preživio je rak prostate. On i supruga Diana imaju petero djece. Njegova kci Diana, vodi odnose s javnošcu Manchester Uniteda. Kad je George Best umirao 2005., on je bio uz njegov bolesnicki krevet.


Kako se nogomet prema vašem mišljenju promijenio u posljednjih pedeset godina?
 - Kompletna infrastruktura je puno napredovala u odnosu na šezdesete - tereni,  trening centri, pripreme igraca, prehrana - ali ono što se nije promijenilo jeste sposobnosti samih igraca. Unatoc svim poboljšanjima u nogometu, najbolja momcad koje s eja mogu sjetiti je Real Madrid iz kasnih pedesetih i finala Kupa prvaka 1960. Ne mislim da je ijedna druga momcad ikada bila bolja. Nizozemska reprezentacija iz 1974. godine je takoðer bila jako dobra, ali najbolja reprezentacija svih vremena je i dalje Brazil iz 1970. Kako sam ih volio gledati! Od tada je prošlo 40-50 godina, ali nisu se pojavile bolje momcadi. Ili sam možda samo ja postao mrzovoljan starac ovih dana...

Koju ste momcad najviše voljeli gledati?
 - Nema sumnje, to je bio Real Madrid, peterostruki uzastopni prvak Europe. I dalje mislim o tom natjecanju kao o Kupu prvaka. Sada ga zovu Liga prvaka, ali ime je pogrešno, jer mnogi sudionici više nisu prvaci. Naravno, to je sjajno za navijace danas, jer je ukljuceno puno klubova, a neki od njih možda nikada ne bi došli u to natjecanje da nije tako. Doista mislim da je sjajno da toliko navijaca sada imaju priliku vidjeti sve velike svjetske zvijezde današnjice.

cega se najradije sjetite iz igrackih dana?
 - Najveca cast je bila igrati za svoju zemlju, tako da je moj prvi nastup za Škotsku najbolji od svega. Takoðer mi je drago da sam igrao u finalu FA kuoa (postigao je prvi gol za Manchester United u pobjedi protiv Leicestera 1963., op.a.). U moje vrijeme je to bilo nešto posebno, dan kada je cijela zemlja stala kako bi gledala finale. Bio je san svakog djecaka zaigrati u finalu Kupa. Sada to, naravno, nije isto. Kup je izgubio dio svoje draži i mislim da je to šteta. Drugi divan trenutak je povratak na Wembley kasnije te godine kada sam igrao za Ostatak Svijeta protiv Engleske na proslavi stote godišnjice nogometnog saveza. Bio sam zapravo samo djecak, a igrao sam pored svog idola Alfreda Di Stefana. U momcadi su još bili Francisco Gento, Lav Yashin, Djalna Santos i Ferenc Puskas. Engleska nas je pobijedila sa 2:1, ali ja sam postigao gol, a Puskas mi je asistirao. To je bilo veliko oduševljenje!

Je li nogomet danas bolji nego u vaše vrijeme?
 - Volim gledati današnji nogomet i ima nekih odlicnih igraca, ali ne vidim nijednu momcad koja je dobra kao neke iz prošlosti, a nogomet je momcadska igra. Ako mi se jedna stvar ne sviða u današnjem nogometu, to je konstantno petljanje sa loptom. Zašto to rade? To ne koristi igri uopce.

Tko vam je bio najteži protivnik?
 - Bilo je nekih nezgodnih protivnika u šezdesetima, poput Tommya Smitha, Rona Harrisa i Normana Huntera. Nakon utakmice ste znali da ste igrali protiv njih. Ali najbolji branic protiv kojega sam ikada igrao je vjerojatno Franz Beckenbauer. On nije bio grub, ali nije bio ni blag. A kad je imao loptu znao je što napraviti s njom. Njemu sam se jako divio.

Jeste li sretni što ste igrali u svoje vrijeme, a ne danas?
 - Sviðalo mi se igrati u ono vrijeme, ali volio bih takoðer igrati i danas - samo jednu sezonu. Onda bih se mogao oprostiti od nogometa vec sa 21 godinom i imati dovoljno novca za ostatak života!

Kojim ste se igracima u posljednjih pedeset godina najviše divjeli?
 - To je divno pitanje. Ima ih toliko puno. Moj omiljeni napadac bio je Jimmy Greaves, bez sumnje. On je bio majstor u slanju lopte u mrežu. Onda moram biti malo pristran i sjetiti se nekih od mojih sunarodnjaka Škota. Imali smo neke sjajne igrace - Jimmya Johnstonea, Davea Mackaya, Jima Baxtera i Billya Bremnera. Takoðer se sjecam i sjajne momcadi Tottenhama koja je 1961. godine osvojila dvostruku titulu. Nisam gledao bolju englesku momcad od njih. Njih je bilo divno gledati. A ne mogu završiti bez da spomenem suigrace iz Manchester Uniteda Georga Besta i Bobbya Charltona. Imao sam ozljedu koljena zbog koje sam propustio pobjedu u finalu Kupa prvaka 1968., ali njih dvojica su bili strijelci u toj utakmici protiv Benfice i bilo ih je sjajno imati na terenu pored sebe. Toliko je lijepih uspomena. Igranje sa Goergeom Bestom i ostalima iz te generacije Manchester Uniteda, poput Nobbya Stilesa i Pata Creranda je bilo nešto jako, jako posebno.