Prije tridesetak godina Socrates je izjavio kako bi volio umrijeti u nedjelju kada Corinthians osvoji naslov prvaka. 4. prosinca prošle godine želja mu se ispunila, iako vjerojatno ne na nacin na koji se on nadao. Prije svega jer je njegov odlazak sa 57 godina bio preuranjen, a drugo zbog toga što vjerojatno nije bio zadovoljan nacinom na koji je Corinthians osigurao naslov, ružnim 0:0 remijem protiv Palmeirasa,

 u kojem je bilo više crvenih kartona nego šansi za golove. Socrates je uvijek zastupao ideju da je nacin na koji dolazite do uspjeha barem jednako znacajan kao i sami uspjeh.

Bila je to poruka koju je slao kao igrac. Ogromni bradati covjek skladno je klizio po terenu i jasno uživao u igri. Njegovo citanje igre omogucavalo mu je kontrolu dogaðaja, a nenadmašnom igrom petom znao je inteligentno otvoriti prostor i ostvariti prednost pred protivnikom, makar on bio i fizicki nadmocniji.

Socrates nikada nije bio atleta u punini te rijeci, bilo da se radi o samoj fizionomiji ili životnom stilu. Postojala je neka džentlmenska crta u manirima covjeka koji se nije u potpunosti posvetio nogometu sve dok nije završio studij medicine. Ali unatoc pušenju i pretjeranoj konzumaciji alkohola, bio je džentlmen sa stilom.

Odrastao je uz ljubav roditelja pobunjenika iz šezdesetih godina, a nogomet je pooštrio njegovu društvenu svijest, buduci da je kroz njega došao u kontakt sa suigracima i protivnicima koji su dolazili iz sredina koje su bile znatno manje privilegirane od njegove. Nogomet i politika postali su jedno pocetkom osamdesetih godina u Corinthiansu.

U vrijeme kada je Brazil još bio pod vojnom diktaturom, Socrates je bio glavni predvodnik pokreta koji je postao poznat kao 'Corinthiansova demokracija'. Igraci, treneri i klupski uposlenici bi sjeli i glasovali o svim stvarima od zajednickog interesa: koje igrace dovesti, treba li momcad noc prije utakmice provesti u hotelu, cak i treba li klupski autobus stati i napraviti pauzu kako bi se igraci mogli 'olakšati'. To je donijelo uspjehe na terenu - Corinthians je bio prvak države Sao Paulo 1982. i 1983. godine, kada je taj naslov bio puno znacajniji nego danas, a takoðer je donio uspjeh i izvan terena, jer je pomogao u edukaciji milijuna Brazilaca o vrijednosti demokracije.

Tragedija Socratesove smrti leži u cinjenici da je imao još puno lekcija i mišljenja za podijeliti. Istina je da nakon igracke karijere zapravo nikada nije pronašao ulogu koja odgovara njegovim talentima. cini se takoðer i kako mu je posljednjih godina alkohol znatno utjecao na mentalno zdravlje, ali njegov glas je uvijek bilo ugodno cuti. U vrijeme kada je Brazil na prekretnici, nedostajat ce im nejgovo mišljenje o tome kojim putem treba krenuti.

Mnogi su u Brazilu bili šokirani kada su shvatili koliki je odjek njegova smrt imala širom svijeta. 'Corinthiansova demokracija', sjajno poglavlje iz njegovog života, bila je prica za domacu uporabu. U inozemstvu, naravno, puno je poznatiji kao dio slavne brazilske reprezentacije koja je 1982. godine na svjetskom prvenstvu osvojila svijet svojom igrom, ali nije uspjela osvojiti i sami trofej prvaka svijeta, cak niti doci do polufinala, što im u domovini nikada nisu do kraja oprostili, iako ih i danas vole zbog stila igre.

Socrates se znao prisjetiti scene u svlacionici nakon što su na tom prvenstvu ispali od Italije predvoðene Paolom Rossiem. Uz suze i kaos, sjecao se izbornika Telea Santane, koji je bio poput otoka smirenosti. "Dali smo sve od sebe." ponavljao je Santana, ponosan na svoje igrace i nacin na koji su igrali. Mogli su otici i dalje, ali Santana je bio dovoljno mudar da odmah prepozna kako su iza sebe ostavili neke divne uspomene. Rano ispadanje nije nužno znacilo i podbacaj.

Ista recenica se može primijeniti i na život i smrt Socratesa.