Puno ime: Michael James Owen
Datum roðenja: 14. prosinac 1979.
Mjesto roðenja: Chester, Engleska
Visina: 173 cm
Klub: Stoke City
Pozicija u momcadi: Napadač
Prethodni klubovi: Liverpool, Real Madrid, Newcastle United



Ime Michaela Owena ulijevalo je strah premierligaškim obrambenim nogometašima pocetkom sezone 1997./1998. Mjesecima je Owen bio glavna tema meðu engleskim sportskim novinarima, nazivalo ga se buducnošcu engleskog nogometa i reprezentacije. Njegov put prema uspjehu, jednako brz i prodoran kao i jedan od golova koji su postali njegovim zaštitnim znakom, nije bio iznenaðenje za one koji su pratili njegov razvoj u mlaðim kategorijama Liverpoola. U svakom koraku svoje karijere, Michael je dosegnuo vrh. Ovo je njegova prica...

Michael Owen je roðen 14. prosinca 1979. u Chesteru. Kao cetvrto od petero djece svojih roditelja Jeanette i Terrya, odrastao je u maloj obiteljskoj kuci. Roditelji su svih petero djece ohrabrivali da se posvete onome što najviše vole. Terry Owen je bio nogometaš, centralni vezni igrac Evertona i Chestera, a u vrijeme kada je Michael dolazio na svijet, bližila se kraju njegova nogometna karijera u kojoj je odigrao oko 300 utakmica i postigao 70 golova.

Terry je po prvi put malog Michaela upoznao sa nogometom kada mu je bilo vec sedam godina. Prije toga, ohrabrivao ga je da svoj boksacki talent razvija u Hawarden boksackom klubu, vjerujuci da mu to može pomoci da brine o sebi u životu. U meðuvremenu, Terry je provodio sate igrajuci nogomet sa dvojicom najstarije Michaelove brace, Terryem juniorom i Andrewom, na malom igralištu u blizini njihove kuce. Ali, uskoro je shvatio kako je najtalentiraniji sportaš u obitelji mladi Michael. U želji da razvija njegov talent, unajmio mu je osobnog trenera, Howarda Robertsa. Roberts, lokalni ucitelj tjelesnog obrazovanja, bio je i trener momcadi djecaka do 10 godina u klubu Mold Alexandra.

Iako je Michael imao samo osam godina, Terry je inzistirao na tome da njegov sin igra redovno u selekciji do deset godina. Roberts se složio i doveo Michaela u Mold Alexandru. U to vrijeme, pravila su dozvoljavala sudjelovanje u igri samo djecacima koji imaju barem osam godina starosti. Michaelov nizak stas je naveo neke da pomisle kako je previše mlad, a dozvolu je dobio tek nakon što je njegova majka Jeanette pismeno potvrdila starost njezinog sina i dala mu dopuštenje da se natjece.

Michael se nadmetao sa starijom i grubljom konkurencijom, a prvu je sezonu završio sa 34 postignuta gola u 24 odigrane utakmice, postigavši devet golova u prvih dvadeset minuta jedne utakmice, nakon cega ga je trener postavio na mjesto vratara. Roberts se cesto ustrucavao stavljati svoju malu zvijezdu u momcad u utakmicama protiv puno snažnijih igraca, plašeci se da ga ne ozlijede. Ali kada god bi ga netko od protivnika udario ili mu se rugao zbog visine, on bi se samo nasmijao i nastavio igrati dalje.

S obzirom na svoj osjecaj za gol, Michael je najcešce igrao kao istureni napadac. Ono što je Robertsa najviše impresioniralo bila je njegova sposobnost postavljanja bez lopte. Dok bi njegovi suigraci poput konjice utrcavali u šesnaesterac, Michael bi uvijek cekao pravi trenutak kako bi bio na lopti ubacenoj sa strane. Takoðer, njegova mogucnost sprinta sa loptom u nogama je obrane dovodila u potpuni kaos i otvarala prostor na terenu za ostale igrace. Michaelova brzina, cak i u ranom djetinjstvu, je oduzimala dah, cesto bi pretrcao i po pedeset metara jedva doticuci loptu, znajuci koliko je daleko treba gurnuti ispred sebe, a da mu ne smeta u sprintu.

Nakon jedne sezone u klubu Mold Alexandria, Michael je pozvan na probu u U-11 momcad osnovnih škola okruga Deeside. Vec kao mala zvijezda, Michael je bio sjajna tema za lokalne novine. Njegova je slava porasla nakon što je došao pod vodstvo trenera Davea Nicklessa. Igrajuci za dvije razlicite momcadi, Hawarden Rangers i St. David's Park, Michael je terorizirao obrane dvije godine.

U to vrijeme, Michael je sve više usavršavao svoju vještinu postizanja golova. Postajao je sve precizniji u završnici, a fantasticno je naucio primati lopte u trku. Za razliku od ostalih djecaka svojih godina, Michael je igrao sa razumijevanjem. Umjesto da jednostavno opuca loptu što jace prema golu, on je pokušavao pogaðati kuteve gola, pokazujuci smirenost i rutinu karakteristicnu za tri puta starije igrace.

Nešto od Michaleovog osjecaja za igru došlo je i od njegovog oca. Terry je cesto sa sinom razgovarao o strategiji, a usadio mu je i osjecaj profesionalizma. Michael nikada nije došao na utakmicu ili trening bez prikladne odjece, niti se nepristojno obratio treneru ili njegovim pomocnicima. A iako je bio oznacen fenomenom, uvijek je bio popularan meðu suigracima, koji su cijenili njegovu sposobnost rješavanja utakmica bez guranja suigraca u drugi plan.

Do trenutka kada je napunio 11 godina, na Michaela su oko bacili svi veci klubovi u Engleskoj. Meðu skautima koji su ga pratili bio je i Brian Kidd, bivši nogometaš Manchester Uniteda i tadašnji direktor omladinske škole tog kluba. Nakon što ga je gledao u jednoj utakmici u kojoj je postigao šest golova u drugom poluvremenu, Kidd ga je želio odmah odvesti u Manchester, ali sprijecila su ga pravila nogometnog saveza, koja nisu dopuštala prelaske i drugi grad djecacima Michaelove dobi.

Michael je uživao u pozornosti koju su mu posvecivali, a proveo je nekoliko tjedana u posjeti nekolicini premierligaških klubova, ukljucujuci Manchester United, Arsenal i Nottingham Forest. cak je tjedan dana trenirao i u Evertonu, liverpoolskom klubu u kojemu je dio karijere proveo njegov otac. Michael je bio veliki navijac Evertona, a posebno je volio rekordera po broju postingutih golova, Garya Linekera.

Na kraju je Michael ipak završio u Redsima. Steve Heighway, direktor omladinske škole tog kluba ga je pokušavao dovesti godinama. Heighway bi uvijek za Owenovu obitelj nabavio ulaznice za velike utakmice, a jednom mu je kupio i par kopacki. Michael nikada nije zaboravio te darove i usluge, a kada je sa ocem razgovarao o buducnosti u ulozi profesionalnog nogmoetaša, složili su se da je Liverpool pravi izbor.

Krajem 1990. godine Michael je i službeno potpisao stipendijski ugovor sa Liverpoolom, a ubrzo je pokazao kako se od njega može puno ocekivati. Tijekom sljedecih nekoliko godina, nije bilo neobicno za vrijeme utakmica mlaðih kategorija Liverpoola u kojima je on nastupao vidjeti na tribinama najbolje engleske nogometaše.

U dobi od 14 godina Michael se prikljucio Sportskoj školi engleskog nogometnog saveza u Lilleshallu, sportskom centru sjeverno od Londona, gdje su mladi nogometaši prolazili intenzivnu nogometnu obuku. Tamo je bio okružen velikim brojem mladih talenata svoje dobi, ukljucujuci Wesa Browna i Francisa Jeffersa. Konkurencija je bila velika, jer su svake godine samo dvojica nogometaša iz tog kampa promovirana u status profesionalca.

Za Michaela je taj izazov bio dvostruko veci, jer je cijelu 1994. godinu proveo dijeleci vrijeme na treninge u školi nogometa engleskog nogometnog saveza i one u Liverpoolovoj omladinskoj školi. Dio vremena provedenog u školi nogometa odnosio se i na obvezne sate klasicnog školovanja, gdje je prošao sve potrebne ispite i stekao diplomu koja mu omogucuje daljnje visoko školovanje kada god poželi.

U prosincu 1995, godine po prvi je put nastupio za englesku reprezentaciju za igrace do 15 godina starosti. U svom debiju je zabio prvi gol, a u sljedecih sedam utakmica došao je do broja od 11 postignutih golova. Godinu je završio kao najbolji engleski strijelac svoje dobi svih vremena. Jedino razocarenje došlo je sa porazom od Njemacke na Wembleyu rezultatom 2:4. I u toj utakmici je zabio gol, ali propusti u obrani su doveli do poraza. Mjesec dana kasnije u utakmici protiv Brazila izbrisao je loša sjecanja iz dvoboja sa Njemackom, pogotkom za pobjedu rezultatom 1:0.

Sljedeci veliki rezultat bio je osvajanje juniorskog FA kupa sa Liverpoolom. U utakmici protiv Manchester Untieda, branitelja naslova, postigao je hat-trick, a u finalu, u kojem je Liverpool po prvi put u povijesti osvojio taj naslov, takoðer je bio strijelac jednog gola.

Nakon što je prešao u reprezentaciju igraca do 16 godina, uskoro je prešao i stepenicu više. U sezoni 1996./97. nastupao je za reprezentaciju do 18 godina. Odmah je impresionirao trenere, postigavši sva cetiri gola u utakmici protiv Sjeverne Irske. Kasnije je nagraðen i kapetanskom trakom te selekcije.

Michaelove sposobnosti voðe došle su na iskušenje u utakmici protiv SR Jugoslavije, reprezentacije sastavljenje od snažnih i grubih nogometaša. Cijelu je utakmicu bio cvrsto cuvan, udaran i saplitan. Bez zaštite od strane suca, Michaelova je frustriranost rasla. Kada je od jednog protivnickog igraca udaren dvadeset minuta prije kraja utakmice, uzvratio mu je udarivši ga laktom u stomak, zbog cega je dobio crveni karton. Nakon utakmice je dobio lekciju od svog oca, a posramljen zbog svog postupka kasnije se javno ispricao.

Sanjajuci da ce jednog dana postici ono što je prethodno uspjelo njegovim sugraðanima Kennyu Dalglishu i Kevinu Keaganu, Michael je u prosincu 1996. godine potpisao svoj prvi profesionalni ugovor sa Liverpoolom, samo cetiri dana nakon svog 17. roðendana. Pet mjeseci kasnije je debitirao u engleskoj Premier ligi u utakmici protiv Wimbledona. Deset minuta nakon što je u drugom poluvremenu kao rezerva ušao u igru, postigao je svoj prvi pogodak. Iako je Liverpool izgubio utakmicu, navijaci su napustili stadion govoreci o svom fantasticnom mladom igracu. Bez obzira na to što je Liverpool sezonu završio u sredini ljestvice, novinski su naslovi bili rezervirani za Michaela.

Preko ljeta Michael je sa U-21 reprezentacijom otputovao na svjetsko prvenstvo u Maleziju, gdje je pružio odlicne igre i po prvi put na sebe skrenuo pozornost i na meðunarodnom planu.

Krajem lipnja se ponovno pridružio svojim suigracima na pocetku priprema za sezonu 1997./1998. Menadžer Roy Evans je tražio nekoga tko ce biti partner u napadu Robbieu Fowleru. Okrenuo se europskom tržištu i iz Njemacke doveo Karl-Heinz Riedlea. Meðutim, kada se Fowler ozlijedio nakon samo dvije odigrane utakmice, Evans je priliku pružio Michaelu, a ovaj ju je iskoristio na najbolji nacin. U premierligaškoj utakmici protiv Blackburna, Michael je predriblao cijelu protivnicku obranu i postigao sjajan gol. Nekoliko tjedana kasnije ponovno je bio u vrhunskom izdanju, kada je u utakmici Kupa UEFA protiv Celtica u Glasgowu pretrcao sa loptom preko cetrdeset metara da bi prevario i vratara i zabio vodeci gol.

Riedle i Owen se nisu najbolje slagali u pocetku, kada je iskusni Njemac svog mladog suigraca krivio za pocetnicke greške i sebicnu igru. Umjesto da obori glavu, Michael je ucio iz tih lekcija, poboljšavajuci svoju igru i u potpunosti iskorištavajuci svoj talent.

Terry Owen je pratio napredak svog sina, zabrinut da bi mogao izgoriti u želji da se dokaže u svojoj prvoj pravoj premierligaškoj sezoni. Zatražio je od Liverpoolovih trenera da ga pozornije prate i doziraju vrijeme koje provodi na terenu. Iako se Evans složio sa njim, smatrao je kako mu talent i osjecaj za igru daju za pravo da igra standardno. Po Fowlerovom oporavku od ozljede, Evans ga je u napadu upario sa Owenom. Na iznenaðenje mnogih, dvojac se jednostavno na terenu nije slagao kako se ocekivalo. Michaelova sposobnost da pokriva veliki dio terena i Fowlerov obicaj da ceka lopte u šesnaestercu i pretvara ih u golove nikako se nisu pretvarale u skladnu cjelinu. Ipak, Michael je sa 18 golova iz 36 utakmica postao najbolji strijelac lige.

Michael je stalno bio pod svjetlom medija, koji su konstatno pisali price o njemu. 17-godišnjak je podnosio pozornost usmjerenu prema njemu smireno i zrelo. Dok su mnogi mladi nogometaši postali poznati po svojim egzibicijama izvan terena - Jamie Redknapp, Steve McManaman, David James i Phil Babb su postali poznati kao "Spice Boys" - Michael je ostao izoliran od svih izazova liverpoolskog nocnog života.

Njegov profesionalizam nije ostao nezapažen. U veljaci 1998. godine dobio je poziv engleskog izbornika Glenna Hoddlea za prijateljsku utakmicu protiv cilea. Hoddle je neko vrijeme oklijevao sa ovom odlukom, shvacajuci kako bi novinari i javnost mogli stvoriti veliki pritisak na Owena. Uveo ga je pocetkom drugog poluvremena, a bilo je ocito da je Michael nervozan, nakon što je propustio nekoliko dobrih prilika. Ipak, mediji, navijaci i treneri su se složili da za njega mora biti mjesta na predstojecem Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.


Engleska se na prvenstvo u Francusku plasirala zahvaljujuci velikoj sreci, odnosno cinjenici da Italija u posljednjem kolu kvalifikacijske skupine nije uspjela postici gol u utakmici protiv Ukrajine. Engleska je na završnom turniru upala u skupinu sa Tunisom, Rumunjskom i Kolumbijom. Ocekivanja su bila da ce Engleska proci skupinu bez problema, ali ne i puno dalje od toga. Iako je Hoddle mnoge iznenadio izostavljanjem playmakera Paula Gascoignea iz momcadi, s nestrpljenjem se ocekivao nastup napadackog dvojca Shearer - Owen. Meðutim, uvijek oprezni Hoddle je u prvoj utakmici protiv Tunisa na klupi ostavio Owen i još jednog mladica, Davida Beckhama, a Engleska je poražena rezultatom 2:0.

U sljedecoj utakmici, protiv Rumunjske, navijaci su od pocetka skandirali ime Michaela Owena, a Hoddle ga je gurnuo u igru nakon dvadeset minuta. Owen je odgovorio sjajnom igrom i izjednacujucim pogotkom, ali to je bilo sve što je engleski napad uspio napraviti, a Rumunji su u završnici utakmice preko Petrescua došli do pobjede.

U posljednjoj utakmici protiv Kolumbije Englezima je ocajnicki trebala pobjeda, a Hoddle nije imao drugog izbora nego Owena staviti od pocetka u igru. Njegova prisutnost na terenu je donijela neophodnu živost, a golovima Beckhama i Andertona Engleska je stigla do pobjede od 2:0 i prolaska u sljedeci krug. Legenda o "cudu od djeteta" je pocela rasti.

Sljedeci protivnik Engleske je bio njihov vjeciti rival, Argentina, u utakmici koju je 40 milijuna navijaca u Engleskoj s nestrpljenjem cekalo. Napetost je bila neizmjerna. Michael je dobio priliku zaigrati od prve minute. Argentina je povela golom Gabriela Batistute, da bi se Engleska nakon samo cetiri minute vratila u igru golom Shearera iz slobodnog udarca, dosuðenog nakon prekršaja na Owenu.

Uslijedilo je ono što mnogi Englezi i danas nazivaju najljepšim golom engleske reprezentacije na završnici jednog svjetskog prvenstva. Owen je na dodavanje Beckhama protrcao pored dva argentinska branica, predriblao Roberta Ayalu, a zatim zakucao loptu u mrežu vratara Carlosa Roe.

Argentinci su kasnije izjednacili, te se prišlo izvoðenju jedanaesteraca. Michael je bio drugi engleski izvoðac i ponovno je bio precizan, ali to nije bilo dovoljno za prolaz dalje.

Engleska je eliminirana, ali 18-godišnji Owen se prometnuo u svjetsku superzvijezdu. To mu je postalo jasno tek kada se vratio kuci. Na aerodromu ga je docekao veliki broj navijaca, a pred kucom su ga cekali brojni fotoreporteri i novinari. Kada bi Liverpool igrao u gostima, dobijao je ovacije od protivnickih navijaca, što je neosporni znak poštovanja u engleskom nogometu.

U sezoni 1998./1989. Michael je dobio prestižnu nagradu BBC-a za sportsku osobu godine, samo dan prije svog 19. roðendana. Iako je i ta sezona za Liverpool bila razocaravajuca, Michael je po drugi put zaredom osvojio naslov najboljeg strijelca lige, iako je posljednjih sedam utakmica propustio zbog ozljede zadnje lože.

Problemi sa zadnjom ložom pratili su ga i sljedece sezone, koja nije bila tako uspješna, te je odigrao samo 27 utakmica i postigao 11 golova, ali je ponovno bio najbolji klupski strijelac. (To mu je pošlo za rukom i u sezoni 2000./2001., kada je u 28 utakmica postigao 16 golova). Nastupio je za reprezentaciju na Europskom prvenstvu 2000. godine i postigao gol u utakmici protiv Rumunjske, ali nije uspio svojoj momcadi pomoci da sprijeci rano ispadanje iz tog natjecanja.

Ponovno sasvim zdrav, Michael je 2001. godine ponovno dominirao engleskim nogometom. Petu sezonu zaredom bio je najbolji strijelac lige, sa 19 golova iz 29 utakmica. Bio je najbolji u najvažnijim utakmicama Liverpoola. U cetvrtom kolu Kupa UEFA, Liverpool se susreo sa Romom. Armija navijaca pratila je Liverpool na putovanju u Vjecni grad, mjesto najvecih uspjeha Liverpoola, stadion na kojem su 1977. i 1984. osvajali naslov europskih prvaka. Tamo je Michael postigao dva pogotka i svoju momcad odveo u Dortmund, na finale Kupa UEFA, gdje je Liverpool osvojio naslov.


Nakon uspjeha u Kupu UEFA, Michael je odveo svoju momcad do predvorja Lige prvaka, za što im je trebala još jedna pobjeda. Tada je stiglo finale FA kupa protiv Arsenala na Millenium stadionu u Cardiffu. Do deset minuta prije kraja susreta Arsenal je vodio rezultatom 1:0, kada je Michael prihvatio jednu loptu u protivnickom šesnaestercu i smjestio je u gol za izjednacenje. Nekoliko minuta kasnije Patrick Berger mu je poslao sjajnu loptu, a Owen je prošao kroz Arsenalovu obranu i lijevom nogom zabio za pobjedu od 2:1 za šesti FA kup Liverpool u klupskoj povijesti.

Njegova dobra igra nastavila se i u pobjedi protiv Charltona rezultatom 4:0, kojim je Liverpool osigurao mjesto u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Nakon toga je zabio i u utakmicama protiv Manchester Uniteda u Charity Shieldu i protiv Bayerna u europskom superkupu. U sljedecem prvenstvu, u utakmici protiv West Hama na Upton Parku je zabio i svoj stoti gol u dresu Liverpoola.

Za svoje igre je te godine dobio nagradu za najboljeg nogometaša Europe, ispred Roberta Carlosa, Raula i Olivera Kahna.

Uslijedilo je Svjetsko prvenstvo u Koreji i Japanu 2002. godine. U kvalifikacijama za to natjecanje Michael je imao kljucnu ulogu, a posebno se istaknuo sa dva gola protiv vodece momcadi skupine, Njemacke. Engleska je na završni turnir dovela izvanrednu momcad, unatoc cinjenici da je kapetan David Beckham imao velikih problema sa ozljedom stopala. Bez Beckhama, Engleska je predvoðena Michaelom, koji je dobio kapetansku vrpcu, na natjecanje stigla nakon pobjede od 4:0 u prijateljskoj utakmici protiv Paragvaja, a Owen je bio strijelac na samom pocetku te utakmice.


Engleska skupina, u kojoj su bili još Švedska, Argentina i Nigerija, bila je najteža na završnom turniru i nije bilo garancija ni za jednu momcad da ce lagano proci dalje. Englezi su prvenstvo otvorili remijem protiv Šveðana, nakon cega su tijesno savladali Argentinu rezultatom 1:0, da bi protiv Nigerije odigrali utakmicu bez golova i provukli se dalje.

Michael je u svim utakmicama igrao dobro, ali nije bio onako prodoran i opasan po protivnicki gol kao 1998. u Francuskoj. Pokazalo se kako prevelika ocekivanja mogu biti najveci neprijatelj mlade zvijezde u takvim situacijama, a protivnici su mu ostavljali malo mjesta u obrani, posvecujuci upravo njemu najvecu pozornost.

Ipak je uspio zabiti protiv Danske u osmini finala za 2:0 u 16. minuti utakmice, koja je na kraju završila sa sigurnih 3:0 za Englesku i miran prolaz u cetvrtfinale, gdje ih je cekao Brazil, najjaca momcad u drugom dijelu ždrijeba.

Osim jakog protivnika, pred cetvrtfinale je bilo još loših vijesti za englesku momcad. U utakmici protiv Danske, Michaela je u drugom dijelu utakmice zamijenio momcadski kolega Robbie Fowler, a odmah se strahovalo kako nece biti 100% spreman za cetvrtfinale. Uz to, temperatura i vlažnost su bile izuzetno visoke, što su bili uvjeti koji teško mogu odgovarati umornoj momcadi. S druge strane, povjerenje je ulijevala obrana, koja je do te utakmice primila samo jedan gol.

Utakmica je pocela kao što se i ocekivalo - Brazilci su dominirali terenom, ali engleska obrana je izgledala cvrsto. Englezi su tada docekali i jednu grešku protivnika, kada je Lucio presjekao jednu loptu poslanu od Emila Heskeya, ali je nije uspio iskontrolirati. Michael je bio na pravom mjestu, uzeo je loptu, istrcao pred vratara Marcosa, sacekao da se ovaj nagne u jednu stranu i lagano je pospremio u mrežu za vodstvo od 1:0. Vodstvo Engleza je trajalo do nadoknade prvog dijela, kada je Ronaldinho asistirao Rivaldu za izjednacenje.

Pet minuta nakon odmora, Ronaldinho je sa velike udaljenosti iz slobodnog udarca uhvatio na spavanju Davida Seamana i doveo svoju momcad u vodstvo od 2:1. Za navijace Arsenala bilo je to neugodno podsjecanje na finale Kupa Europskih Kupova otprije sedam godina, kada je Nayim, tada nogometaš Real Zaragoze, zabio Seamanu pobjednicki gol sa još vece udaljenosti.

Kada se cinilo da su sve nade izgubljene, stiglo je novo olakšanje - u 57. minuti sudac je poslao Ronaldinha pod tuševe nakon prekršaja na Dannyu Millsu i Englezi su imali više od pola sata prilike da sa igracem više doðu barem do izjednacenja. Meðutim, u tom razdoblju Englezi nisu uputili niti jedan šut u okvir gola protivnika i Brazilci, koji su cesto na treninzima vježbali igru sa igracem manje, su se sjajno obranili do kraja. Brazilci su kasnije za naslov savladali Njemacku, momcad koju je Engleska pregazila u kvalifikacijama.

U sezonu je Liverpool ušao sa novim Owenovim partnerom u napadu, africkim igracem godine El-Hadji Dioufom i ambicijama da osvoji naslov prvaka. Sa dva najbolja svjetska igraca u svojoj momcadi, cinilo se kako Liverpool može povratiti staru slavu.

Michael je sjajno odradio tu sezonu, postigavši 28 golova i predvodivši svoj klub do naslova pobjednika Liga kupa. Vrhunac sezone bio je njegov hat-trick protib West Bromwich Albiona. Treci gol u toj utakmici bio mu je ujedno i stoti premierligaški gol. Zabio je gol i u finalu Liga kupa protiv Manchester Uniteda, koje je Liverpool pobijedio rezultatom 2:0.

Nakon uspješno završene sezone 2002./2003., Michael i suigraci su imali velike planove za predstojecu sezonu 2003./2004. Na nesrecu, njihove su nade ubrzo ugasnule. Ta sezona je bila posebno teška za Michaela, kako na terenu, tako i izvan njega.

Iako je postigao respektabilnih 19 golova, cijele sezone mucila ga je ozljeda. Neke je utakmice morao propustiti, a kada je igrao, nije izgledao kao onaj pravi Michael.

Na njegove igre je utjecala i serija problema izvan terena. Pocetkom sijecnja, njegova zarucnica Louise Bonsall je pala sa konja i završila u bolnici, gdje je provela tri tjedna. S obzirom da njihova prva kcerka Gemma nije imala ni godinu dana, Michael je imao pune ruke posla. Samo dva tjedna nakon incidenta na jahanju, Michaelova sestra, koja je bila u cetvrtom mjesecu trudnoce, bila je na meti otmicara. Dvojica nasilnika su je napala u njezinom automobilu, ali njezini su vrisci privukli dvojicu šetaca iz obližnjeg parka, koji su otjerali napadace.

Ovi dogaðaji su se ocito odrazili i na Michaelove igre. U utakmici protiv Southamptona promašio je dva jedanaesterca - nešto što je ranije bilo nezamislivo za jednog od najboljih napadaca svijeta. Nakon toga je odigrao svoju možda i najgoru utakmicu u sezoni, protiv Portsmoutha, kada je propustio niz prilika za gol i još jedan jedanaesterac. Ozljeda ga je i dalje ometala, ali Michael je priznao kako su uzrok lošim igrama ipak problemi u osobnom životu.

U ožujku ga je docekalo još loših vijesti. Na površinu su izbile vijesti kako ima ozbiljnih problema sa ovisnosti o klaðenju. Priznao je kako se voli kladiti na konjske utrke, a u javnost je procurila i vijest kako je 2003. godine na klaðenje potrošio oko 60 000 eura. Nakon toga je jedna djevojka pocela o njemu širiti glasine, tvrdeci kako su sudjelovali u perverznim seksualnim igrama u jednoj hotelskoj sobi u listopadu 2003. Pokazalo se kako se radi o lažnim optužbama i propalom pokušaju ucjene, ali negativni pritisak novinara bilo je nešto što mu u tom trenutku nije trebalo.

Da bi stvari bile gore, Michael je doznao kako je jedan od njegovih osobnih suradnika, Tom Foley, jedan od vodecih livepoolskih kriminalaca. Foley je bio inspiracija Michaelu za njegovu poznatu proslavu postizanja gola trljanjem ruka, ali sa tom je navikom prestao od trenutka kada je otkrio Foleyevu tajnu.

Nevjerojatno je, ali to nije bio kraj Michaelovih bizarnih problema izvan terena. Tom Flynn, covjek koji je bio zadužen za projektiranje kuce Michaelovih roditelja, je pocinio samoubojstvo. Nekada Michaelov najbolji prijatelj je ostavio poruku u kojoj je za svoju smrt okrivio obitelj Owen. Naime, Flynn je Owenovima previše naplacivao svoje usluge, te su ga oni odlucili tužiti. Michaelov je otac takoðer vjerovao kako Flynn ima aferu sa njegovom suprugom. Sve su te neugodnost, prema Flynnovoj poruci, dovele do njegovog samoubojstva.

Kada se prašina malo slegla, Liverpool je sezonu 2003./2004. završio na cetvrtom mjestu premierligaške ljestvice, što im je bilo dovoljno za plasman u Ligu prvaka. Ipak, Michael je tu sezonu smatrao velikim razocarenjem.

Engleska je reprezentacija na Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. godine otputovala ohrabrena sjajnim predstavama u pripremnim utakmicama i dolaskom na veliku scenu napadaca Evertona Waynea Rooneya.

Prva utakmica bio je dvoboj protiv Francuske na stadionu Benfice. Michael je imao razocaravajucu vecer, buduci da u utakmici nije uputio nijedan udarac prema golu, te je zamijenjen dvadeset minuta prije kraja utakmice. Frank Lampard je doveo Engleze u vodstvo, ali situacija na terenu se promijenila kada je David Beckham promašio jedanaesterac. U posljednjim minutama utakmice Zinedine Zidane je dva puta zabio za pobjedu svoje reprezentacije, zahvaljujuci pogreškama u engleskoj obrani.

Engleska je prošla bolje u sljedecoj utakmici, protiv Švicarske, koju je pobijedila rezultatom 3:0. Michael je asistirao za jedan gol, ali je ponovno zamijenjen Vassellom. Iako nije igrao loše, znao je da može puno bolje. Pobjedom protiv Hrvatske u zadnjem kolu rezultatom 4:2 Engleska je izborila prolaz dalje. Michael je bio zadovoljan svojom igrom u ovoj utakmici, ali prvi gol ni u njoj nije uspio zabiti.

cetvrtfinale protiv domacina Portugala je bila tipicna engleska dramaticna utakmica. Pocelo je dobro - Michael je zabio i doveo Englesku u rano vodstvo. Englezi su se tada poceli braniti, a Portugal je stvarao pritisak, da bi izjednacenje stiglo osam minuta prije kraja. U produžecima je Portugal poveo sa 2:1, ali Frank Lampard je izjednacio na 2:2 i utakmica je otišla u penale, u kojima je Portugal bio bolji. Engleska je tako još jednom završila natjecanje zbog slabijeg izvoðenja jedanaesteraca, ali dobre igre su bile ohrabrenje pred kvalifikacije za sljedece svjetsko prvenstvo, u Njemackoj 2006.

U ljeto 2004. godine pregovori izmeðu Michaela i Liverpoola oko novog ugovora su ušli u slijepu ulicu, a po tada važecem ugovoru Michael bi sljedeceg ljeta postao slobodan igrac. Liverpool se stoga složio prodati ga madridskom Realu za 12 milijuna eura, a u suprotnom smjeru je krenuo i španjolski veznjak Nunez.


Bio je to veliki izazov za Owena, probiti se u momcad punu svjetskih zvijezda poput Figa, Beckhama, Zidanea, Ronalda i Raula. U pocetku je rijetko dobivao priliku igrati u prvoj postavi, ali stvari su krenule nabolje nakon što je u listopadu zabio pobjednicki gol u utakmici Lige prvaka protiv kijevskog Dynama. Uskoro je stigao i prvi ligaški gol, u Madridu u utakmici protiv Valencie. Michaelovo samopouzdanje je raslo i sve je cešce zapocinjao utakmice od prve minute.

Sezonu je završio bez ijednog trofeja, ali sa 13 postignutih golova. Postigao je i rekord po prosjeku postignutih golova u odnosu na odigrane minute, a ucvrstio je i svoju poziciju meðu napadacima Reala. Vrhunac sezone je bio gol u velikom derbiju protiv Barcelone na Santiago Bernabeu stadionu.

Njegova buducnost u Realu je dovedena u pitanje u ljeto 2005., kada su u klub stigli Brazilci Julio Baptista i Robinho. Konkurencija za mjesta u napadu je bila žestoka, buduci da su u momcadi i dalje bili igraci poput Ronalda i Raula. Znajuci da ulazi u godinu u kojoj se igra svjetsko prvenstvo, Michael je bio zabrinut zbog potencijalnog nedostatka prilika za igru u sezoni u kojoj mu je minutaža bila neophodna. Špekulacije o transferu su bile sve brojnije, a spominjao se moguci povratak u Liverpool, kao i interes Newcastlea i nekih drugih premierligaša.

Bilo je poznato kako bi ga menadžer Liverpoola Rafael Benitez tada rado vratio u klub, ali njegova je cijena bila prevelika. Zainteresirani su bili i Everton i Wigan, ali najbrži i najkonkretniji je bio Newcastle, koji je dogovorio transfer sa Realom i krajem kolovoza je objavljeno kako je Michael Owen novi igrac Svraka za klupski rekord os 25 milijuna eura. Preko 20 000 navijaca došlo je na njegovo predstavljanje javnosti na St. James Parku, a u novom klubu je dobio dres sa brojem 10.


Za Newcastle je debitirao 10. rujna 2005. u utakmici protiv Fulhama, a prvi gol je postigao u svojoj drugoj utakmici, protiv Blackburna na Ewood Parku. Bio je to klasicni Owenov gol na asistenciju N'Zogbie. Vrhunac sezone bio je "savršeni" (jedan gol lijevom, jedan desnom nogom i jedan glavom) hat-trick u utakmici protiv West Hama u prosincu 2005. U prvih deset utakmica je postigao sedam golova i cinilo se kako Newcastle krece prema vrhu lige. Meðutim, katastrofa je stigla posljednjeg dana godine, kada je je Michael u sudaru sa vratarom Tottenhama Paulom Robinsonom slomio petu metatarzalnu kost u desnom stopalu, nakon cega je propustio najveci dio ostatka sezone. Iako se ocekivalo da se na teren vrati u ožujku, morao se podvrgnuti još jednoj operaciji i na teren se vratio tek 29. travnja u utakmici protiv Birminghama. Nakon utakmice je izjavio kako nije zadovoljan stanjem svog stopala, podvrgnuo se dodatnim pretragama i nije više zaigrao do kraja premierligaške sezone.

Oporavio se tek pred pocetak Svjetskog prvenstva u Njemackoj i ocekivalo se kako ce predvoditi napad svoje reprezentacije na tom natjecanju, ali tamo ga je stigla nova nesreca. Nakon samo 51 sekunde provedene na terenu u utakmici protiv Švedske nezgodnim je pokretom sam ozlijedio ligamente lijevog koljena, te je morao odmah napustiti igru. Nakon dodatnih pretraga, koje su pokazale kako mu je ligament napuknuo, poslan je kuci.

6. rujna se podvrgnuo operaciji ligamenata, koju je obavio Dr. Richard Steadman, a oporavak je trajao do travnja 2007. godine, zbog cega je propustio prvih šest utakmica kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2008. godine. Vratio se na teren u utakmici B reprezentacije protiv Albanije, a potpuni povratak u reprezentaciju bio je u prijateljskoj utakmici protiv Brazila i kvalifikacijskoj protiv Estonije.

Za Newcastle je prvi put nakon oporavka od ozljede zaigrao 10. travnja 2007. u prijateljskoj utakmici protiv Gretne, u kojoj je zabio gol nakon deset minuta igre. Prošlo je više od godinu dana od posljednje službene utakmice u dresu Newcastlea, kada je zaigrao 30. travnja u susretu protiv Readinga, u kojem je odigrao svih devedeset minuta.

Na kraju sezone 2006./2007. pojavile su se špekulacije kako bi Michael mogao preci u neki drugi klub, a ponovno je aktuelna bila prica o povratku u Liverpool. Meðutim, predsjednik kluba Freddy Shepherd je odlucno odbacio takvu mogucnost. I sam Owen je potvrdio svoju vjernost Newcastleu, kazavši kako vjeruje da taj klub cekaju svijetliji dani.

Meðutim, svijetliji dani nisu došli, ni za Newcastle, a ni za samog Michaela, koji se mucio sa brojnim ozljedama. Newcastle ja na kraju u sezoni 2008./2009. doživio potpuni pad i ispadanje u drugu ligu, a Michael je potpuno neocekivano preselio u Manchester United.

Razdoblje provedeno u Manchester Unitedu također mu nije donijelo puno uspjeha. I dalje su ga nastavile mučiti ozljede, a minutažu je dobivao na kapaljku, pa je pred početak sezone 2012./2013. karijeru nastavio u redovima svog do sada najmanje poznatog kluba, Stoke Citya.